Ponovno otkrivanje Zenaide Bandur

Izložba manje poznate, samozatajne pelješke slikarice Zenaida Bandur (1885- 1946) otvorena je u Galeriji Dulčić, Masle, Pulitika i privuikla ogromnu pozornost dubrovačke likovne publike, vidno zadovoljne što su imali prigodu upoznati slikaricu čije su slike katkad vidjeli ali o samoj autorici nisu znali previše. Izložbu su otvorile kustosice i povjesničarke umjetnosti Rozana Vojvoda i Sanja Vrbica Žaja te ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik Marin Ivanović.

Zenaida Bandur je svoje prve slikarske poduke dobila u Dubrovniku od amaterske slikarice Domenike (Dome) Suhor koja je kao i sama Zenaida, kako je to jednom rekla, da su Vlaho Bukovac i Mato Celestin Medović bili njezini učitelji, iako su tek povremeno nadgledali njene početničke radove. Kako god, činjenica je da su upravo Celestin Medović i Marko Murat posjećivali njezin atelje u Stonu i nagovarali je da publici predstavi svoje radove. Koncem 19. i početkom 20. stoljeća bilo je uobičajeno da se djevojke iz dobrostojećih građanskih obitelji bave crtanjem, slikanjem i glazbom, ali se kod Zenaide Bandur očito radilo o puno dubljoj potrebi: iako od 1905. godine udana žena, slikarica zajedno sa svojom sestrom Redentom Ercegović pohađa Državnu žensku zanatsku školu u Splitu, gdje poduke u crtanju i slikanju dobiva od Emanuela Vidovića a potom 1928. preseljava u Zagreb te odlazi na niz studijskih putovanja u Rim, Firencu, Veneciju, Beč i Pariz.

Vjerojatno pod utjecajem svoje mentorice, prvo se okušava upravo u portretima koji otkrivaju izuzetan likovni talent. U svom kasnijem radu, osim sklonosti etnografskim motivima, umjetnica pokazuje i sasvim drugi senzibilitet, slikajući moderne žene s natruhama glamura inspiriranog modnim časopisima, svijetom filma i popularne glazbe, a u odabiru tema mogla bi se povući paralela s tendencijama art décoa. Slike s etnografskim motivima konstanta su u opusu autorice i odraz su mode vremena, osobito na početku dvadesetog stoljeća u kojem su najčešći kupci umjetnina stranci koji posjećuju naše krajeve, za njih svojevrsni austrijski Orijent. Dok akademski obrazovani umjetnici najčešće posežu za etnografskim temama zbog egzistencijalnih razloga, kod Zenaide Bandur, supruge stonskog načelnika i veleposjednika, najvjerojatnije je riječ o priklonu tendencijama vremena i osobnom interesu.

Slikarica se okušala i u sakralnim temama, najvjerojatnije narudžbama, ali valja reći da na tim kompozicijama ne doseže razinu portreta i žanr prizora iz istog perioda. U posljednjih desetak godina njenog stvaralaštva, slobodniji duktus s vidljivim potezima kista, što je u ranijim razdobljima bilo rezervirano samo za pojedinačne dijelove kompozicije (draperija, pozadina), sada je u potpunosti dominantan, a sigurnost u komponiranju prelazi u pojedinim ostvarenjima u izrazitu lapidarnost izraza.

Prema podacima iz kvalitetno sročenog programa izložbe, svoje najveće dosege Zenaida Bandur je ostvarila u mrtvim prirodama i portretima bliskih ljudi, a vrijedi istaknuti činjenicu da se već u jednom od svojih prvih signiranih radova, u pastelu djevojčice, kojeg radi s nepunih petnaest godina, očitovao veliki slikarski talent. Ipak, tijekom cijelog svojeg stvaralaštva oscilira u kvaliteti te je česta pojava da se u istom vremenskom razdoblju javljaju iznimno kvalitetna i osrednja ostvarenja. Ali, cjelokupni opus Zenaide Bandur pripada posebnoj vrsti intimizma, ne samo u odabiru tema, već i u suzdržanom koloritu koji se može povezati s njenim prvim učiteljem Emanuelom Vidovićem, ali je svakako imanentan i prirodi umjetnice. Jer, premda je primila samo sporadične likovne poduke, slikarski poziv osjećala je do kraja života i intenzivno je stvarala u rasponu od četiri desetljeća, što je izložćba u renomiranoj Galeriji Dulčić, Masle, Pulitika vjerno i dočarala a čitateljima preporučamo da je svakako pogledaju.