Posljednja četiri desetljeća hrvatskog kazališta nemoguće je razumjeti ili ispričati bez živopisnog, u Hrvatskoj naturaliziranog Toskanca, koji se u Zagrebu prvi put pojavio za Univerzijade, a u Dalmaciju se zaljubio desetljeće prije, sudjelujući 1974. godine na poziv Miše Martinovića na Dubrovačkim ljetnim igrama s režijom Machiavellijeve “Mandragole”.
Paolo Magelli (1947.) počeo je režirati prije 20. godine i dosad je potpisao više od 200 predstava u Italiji, Hrvatskoj, po Balkanu, po cijeloj Europi, najviše u Njemačkoj, Francuskoj, Austriji, Mađarskoj, Belgiji, Španjolskoj, kao i u zemljama Južne Amerike, i u Izraelu i Palestini. Svoj redateljski rad predstavio je i u srcu stare civilizacije, u rimskom Colosseumu, postavivši tamo Euripidovu “Medeju”. U osmom je desetljeću života i njegove su godine recipročne s umjetničkom potentnošću. Dobio je dva puta Zlatni Studio Jutarnjeg lista i Hanza Medije, 2020. za “Hamleta” u izvedbi Ljetnih igara, a ove godine za ZKM-ovu predstavu “Ja sam ona koja nisam”, njegovu prvu režiju nekog teksta Mate Matišića, donosi Jutarnji.
Prije nego što se hrvatski Toskanac prihvatio njegove najnovije trilogije, Matišića se u hrvatskom kazalištu uglavnom postavljalo uz oprez strahopoštovanja prema suvremenom klasiku. Naredilo bi se glumcima da nauče tekst, igraju pošteno i donekle konzervativno; Matu se postavljalo kao da je Krleža, a Magelli je takav oprez u režiji odbacio.
- Mate je autor koji sugerira štošta, a često ga trpaju u naturalizam ili neki realizam kojim ga se fiksira u kanonske gabarite. Matišić je autor kontradikcija. Katolik i anarhist, u vječitoj potrazi za pravednošću i za vlastitim prekršajem. Asocira me na meni omiljenog intelektualca Piera Paola Pasolinija, u kojega su kontradikcije bile, naravno, drugačije, bio je katolik, komunist i homoseksualac... Razmišljajući o Matišiću, zaključio sam da kazališni jezik kojim se Matu postavlja na pozornicu mora biti u dijalogu s njegovom maštom - tumači Magelli koji je u predstavi “Ja sam ona koja nisam” kombinirao različite redateljske pristupe.
- Predstava ima mentalne sobe likova, žena. Morao sam prodrijeti u suštinu teksta, likovima ponuditi suspenziju kazališnog jezika 30 cm iznad zemlje gdje mašta iz teksta funkcionira izvan naturalističkog kazališnog konteksta. Veliki posao učinili smo s Ivankom Mazurkijević i Mrletom, njihova je glazba u predstavi konstruirana na samim probama, a ne, akademski, za stolom, kao što je, primjerice, dekor u fragilnom papiru; nije dekor koji ukrućuje i svrstava, nego se razigrava s glumcima u metafizičkom smislu, a i funkcionalan je. Riječ je o renesansnoj radionici, jednoj la bottegi, gdje je svaki pogon predstave radio u funkciji kompleksne ideje - govori redatelj kojemu su Mrle i Ivanka priredili koncert naslovljen “Magelli” u ZKM-u, te je izašao i istoimeni album s vinilnim izdanjem.
- S Ivankom Mazurkijević radio sam i prije no što se u njezinom životu pojavio Mrle, u Pratu i Velikoj Gorici. Ivanka i Mrle bitan su kamen mojeg teatarskog života. Budem li poživio, još ćemo zajedno raditi - govori redatelj koji u produkciji zagrebačkog HNK u Brodarskom institutu u Novom Zagrebu priprema “Zločin na kozjem otoku”, vraćajući se tekstom Uga Bettija opet ženskim temama, nesreći i požudi. Prvi je to put da se na Brodarskom institutu radi predstava. Magelli tumači da je taj prostor izabran jer je na izdisaju, na njega se planira bagerom.
- ‘Zločin na kozjem otoku’ fantastično govori o usamljenosti i manipulaciji. Tri žene, majka i njezine kćeri, u ratu su ostale bez muža i oca. Tim ženama buržoaskog podrijetla, nastanjenim na nekom otoku, iz neke misteriozne zemlje, neke tatarske pustinje, dolazi muškarac imena Angelo, koji je i anđeo i đavo, budući da u sebi nosi seksualnost. Sve tri se zaljube u njega, a majka ga odluči zadržati za sebe. Otvoreno je u predstavi pitanje majke, koja kaže djetetu ‘zašto nisi umrla onog ljeta’. Jedan uglavnom odvratni odnos... Na otoku se, međutim, desi nesreća, pa osveta u bunaru. U Brodarskom institutu prikazat ću 40 minuta slika iz glava likova, koje nisu reprodukcija onog što ćete ionako vidjeti, već su neki suludi san sa ženskim bikinijima - najavljuje redatelj rođen u Pratu, gdje je prije svoje 20. osnovao Teatro studio del Teatro Metastasio i u njemu režirao. U tom kazalištu je radio s Pamelom Villoresi te Robertom Benignijem, a mnogo kasnije bio je i intendant. Studirao je režiju i slavistiku, a kad mu je ponuđena stipendija izvan Italije, odabire Rumunjsku. Magelli je rođen u obitelji buržujskog i proleterskog nasljeđa.
Kriv je praujak
- Moj djed bio je proleter u tekstilu, a moj tata je poslije došao do para, baveći se tkaninom. Mama se zvala Giuliana Benelli i potjecala je iz fiorentinske aristokratske obitelji. Njezin ujak bio je veliki talijanski pisac Sem Benelli koji je imao i kazališnu trupu. Majka me stalno vodila u kazalište ili bi me parkirala praujaku u teatar, na taj način zaljubio sam se u taj svijet. Tata je imao ime koje je odredilo moju sudbinu, zvao se Dalmano. Moj je djed u I. svjetskom ratu imao prijatelja Korčulanina koji je u ratu poginuo, pa je zbog uspomene na njega tati dao ime Dalmano. Dakle, u kodovima moje obitelji upisana je čežnja za Hrvatskom. Moja majka je kao klinka 30-ih ljetovala na Brijunima, njezin drugi brat, čuveni ratni kapetan Aldo Benelli, svojim se brodom priključio engleskoj floti. Mama mi je znala reći kako u istarskim rječicama ima crvenih rakova, a ja bih joj govorio: ‘Mama, nema toga više’ - sjeća se roditelja.
Nervirao ga je u mladim godinama zapadni kulturni imperijalizam i istok je za njega kao intelektualca i redatelja bio otkriće. Počeo je u rumunjskom, mađarskom teatru, a 70-ih je živio i beogradske dane, kada sudjeluje na BITEF-u, tadašnjem središtu avangarde. U dvadesetim godinama radi Pirandellove “Divove planine” s Mirom Stupicom i s njima gostuje u Parizu. Horváthov “Hotel Bellevue” u njegovoj režiji se prikazuje na Wiener Festwochen i u Rimu. Europskog je odjeka i njegova režija Čehovljeva “Galeba” s mladim Mikijem Manojlovićem u glavnoj ulozi.
- Beograd je u to vrijeme zbog Jugoslavije bio grad velike koncentracije stranih umjetnika, bio je internacionalni, ne nacionalistički grad, tamo su cirkulirali Pasolini i Antonioni. Bio sam u to vrijeme blizak Danilu Kišu, obojica smo bili buntovnici, spremni sudbinom platiti u borbi protiv konzervativnog i nacionalističkog Beograda koji je 70-ih počeo pokazivati svoju ružnu glavu. Kiš i ja jednom smo se napili u Crnoj Gori i sukobili se s milicijom, a po tom je događaju kasnije nastala moja predstava ‘Njegoš i ja’, u jednom bazenu u Kotoru. Kiš je pio, bilo je jugo, padala je kiša i ja sam vikao Crnogorcima da zašto bacaju sapun u more (imali su fabriku sapuna) te kako je socijalizam košmar...
Polako i instinktivno selio sam se prema Zagrebu, gdje sam 1987. radio na Univerzijadi. Svjestan već 80-ih pojave Miloševića, sekretara Partije, jednog nemogućeg čovjeka, učinio sam trilogiju - govori o predstavama “Feničanke” u Dubrovniku i “Elektra” i “Helena” u Splitu.
Kada je 70-ih postavljao Machiavellijevu “Mandragolu”, u pariškom Téâtreu de la Colline, u jednom od francuskih nacionalnih kazališta koja se smatraju predvodnicima dramskih pozornica, surađuje s čovjekom za kojeg tvrdi da ga je formirao, redateljem Bennom Bessonom.
- Besson je umro na pozornici u La Comédie Française. On je bio Brechtov asistent, čovjek koji je preuzeo Berliner Ensemble i, kad je Brecht umro, Besson se posvađao i otišao u Volksbühne. Besson me, sa svojim nemirnim životom i mnogo djece iz različitih brakova, naučio da nije svejedno koju predstavu radiš i zašto. Najvažnije je, govorio mi je, biti čovjek koji sluti budućnost, a ne da se šlepaš na sadašnjost i na reminiscencije. To se odnosi i na tekstove i na režijske postupke. Besson je rekao i da je, kad ostariš, teško odbaciti stare kazališne formule - govori Magelli koji se prije rata u Zagrebu bio oženio Almom Pricom, igrala je u njegovoj predstavi “Nacija” koja je trajala sedam sati i označavala, kako kaže Magelli, borbu protiv svih nacionalizama.
'Mačka na vrućem limenom krovu' Tennesseeja Williamsa u režiji Paola Magellija
‘Bombardiran sam’
- Almu vrlo poštujem, kao i njezinog sadašnjeg partnera Janusza Kicu. Radeći predstavu ‘Ja sam ona koja nisam’, nisam imao u vidu redateljski obračun s Kicom, u smislu tko je jači, s obzirom na to da je Kica radio prethodnu Matišićevu trilogiju ‘Ljude od voska’. Januszov sam prijatelj, ja sam ga doveo u Hrvatsku - smije se Magelli.
Od 80-ih naovamo zaredao je Magelli u Hrvatskoj niz amblematskih naslova, kao što su “Ludi dani”, “Dundo Maroje”, “Višnjik”, “Tri sestre” (koje su imale dugački red za karte na festivalu u Bogoti gdje je predstava proglašena najboljom od njih dvjestotinjak), “Ujak Vanja”, “Platonov”, “Mjesec dana na selu”, “Kraljevo”, splitska faza s Filipom Šovagovićem kroz “Ptičice” i “Ciglu”, “Zagrebački pentagram”, “Ponovno ujedinjenje dviju Koreja”, “Hamlet” i “Ja sam ona koja nisam”, nabrojali smo tek neke. Nakon 40 godina rada u hrvatskom kazalištu (1991. dobio je i hrvatsko državljanstvo) dio glumaca ga obožava, dok dio tvrdi “da Magelli nije normalan”.
- Ne znam što znači biti normalan. Niti znam da li su normalni ljudi ludi, a nenormalni normalni. Ja sam, u stvari, jedan dosta usamljen i nesretan čovjek... Moja je obitelj razbacana po cijelom svijetu, sinovi iz prvog, nevjenčanog braka su mi u Londonu i Rimu, a mala iz trećeg braka Gioia je u Berlinu. Supruga Friederike je u Beču, a ja sam u Hrvatskoj. Imam prijatelje koji mi vrijede kao život, ali osjećam se bombardiran, kao Ukrajina, bombardirano informacijama i komunikacijama i lošim vibrama oko sebe... Nisu laka vremena. Pokušavam se održavati na vodi, usred različitih kolektivnih nevolja. Moj sinovi su blizanci, imaju 42 godine. Oni su djeca pokojne glumice mađarskog podrijetla, moje nevjenčane žene. Aurel, arhitekt, je u Londonu, Adalbert je završio politologiju i radi za rimski institut pri Ministarstvu ekonomije. 20-godišnja Gioia - vidite kako život zatvara krugove, a da nisam uopće intervenirao - u ovome je trenutku glavni asistent u Berliner Ensembleu, koji je Brecht osnovao i gdje je moj Besson bio direktor nakon Brechtove smrti. To joj iskustvo služi da pronađe svoj put, fakultet koji će studirati, jer još nije odlučila o budućoj profesiji. Ja se nadam da neće biti redateljica - govori Magelli koji napominje da je osim tri supruge imao i ljubav u Beogradu koja je igrala u seriji “Grlom u jagode”, no ne želi njezino ime povlačiti po novinama.
Proba predstave 'Mačka na vrućem limenom krovu' u probnoj dvorani HNK. Na fotografiji: Damir Martinović, Dušan Bućan, Ana Begić Tahiri, Paolo Magelli, Ksenija Marinković i Zrinka Cvitešić
‘Želim Glembajeve’
Profesionalno, Željka Udovičić dramaturginja je od prve njegove predstave režirane u Hrvatskoj, Euripidovih “Feničanki” u Dubrovniku.
- Radimo od Univerzijade, bila je klinka tada i moj factotum, što bi Latini rekli. Radila je razne poslove oko projekata. Bila je sa mnom u Njemačkoj, u Wuppertalu, kada je tamo bila Pina Bausch. Željka je najbolja je dramaturginja na mojem životnom putu, a sreo sam ih mnogo u karijeri - govori o stalnoj suradnici.
Kao mlad koncipirao je reformske tekstove Manifesti sulla riforma del teatro toscano i Manifesti sulla riforma del teatro italiano.
- Reforma se sastojala od toga da se u Italiji oforme fiksni kazališni ansambli, što Italija nema ni dandanas. Inače sam za to da intendant svake četiri godine obnavlja ansambl, nekog ostavi, nekog dovede, s nekim se pozdravi. I da ima mogućnost da odmah nekom dade ugovor na neodređeno, ako ta osoba to zaslužuje. U Njemačkoj nakon 12, 13 godina provedenih u jednom ansamblu nitko vas ne može izbaciti, ali rijetko koji glumac dođe do tog statusa. Bio sam u karijeri ravnatelj Teatra Metastasio u Pratu i danas mi je žao što nikad nisam bio intendant HNK u Zagrebu ili Dubrovačkih ljetnih igara. Nisam, jer u vremenu kada je to trebalo, nisam imao ambicije da se prijavim na te funkcije. Jednom sam se htio prijaviti za ZKM, pa su mi javili da neću proći i da to ne činim, još uvijek čuvam ta pisma... Nažalost, mogao sam reformirati neku temeljnu hrvatsku kazališnu ustanovu, a nisam - žali danas, donosi Jutarnji.
Nevjerojatno, ali nikad nije režirao amblematsko djelo hrvatske drame “Gospodu Glembajeve”.
- Jako bih volio to režirati! Nikad ne radim predstave u dva mjeseca. “Zločin na kozjem otoku” pripremam od studenoga 2021., a i ‘Glembajevi’ bi trebali temeljiti pristup. Unutar koda arhetipa, Krležinu barunicu Castelli vidim u dalekom dodiru arhetipa žene još od vremena grčke tragedije, a ne kao neku reprodukciju salonske bečke kulture. Krleža je veći u ‘Legendama’ nego u građanskim dramama, budući da pisaca njegova formata ima u austrijskoj i njemačkoj konkurenciji. Međutim, Krleža u svojim dramama ima neku ludost, koju bi valjalo iz temelja ispitati. Vrlo je inteligentno ispričao priču o osobnim ili obiteljskim nesrećama kao nesrećama sviju nas - govori o “Glembajevima”.
Nažalost, Magellli odavno ne radi opere u Hrvatskoj.
- Radio sam, recimo, ‘Luciu di Lammermoor’ u Njemačkoj i nekoć u Splitu ‘Nabucca’ i bila je super izvedba. Bio bih bogat čovjek da sam nastavio s operama, a nisam jer ne mogu probati s tri podjele. Opera je postala neka tržišna stvar, osim u rijetkim kućama kao što je Scala ili Metropolitan gdje ima love da se ozbiljno mogu držati probe i gdje je pjevač ozbiljno uvjetovan ugovorom. Imam opsesiju zbora, nerviraju me što gledaju na sat i hoće stalno na pauzu. Da mi se omoguće genijalni uvjeti, izabrao bih Mozartova ‘Don Giovannija’ i skoro svakog Verdija i Puccinija. Puccini je moja velika ljubav, libreta njegovih opera ozbiljne su drame - reći će o omiljenom skladatelju opere.
Njegove muze
U vremenu u kojemu je sve bolesno ubrzano ne interesiraju ga razgovori o trajanju kazališne predstave.
- Producirao sam u Metastasiju predstavu koja traje 12 sati, publika je pritom i večerala. Za to sam da kazalište bude putovanje, kulturni centar, a ne samo dućan predstava, to više nije dovoljno. Čovjek mora moći jesti i piti u pauzama predstave, pa možda i za cijenu uključenu u kartu, i mora moći kupiti neku sitnicu u suvenirnici. U Portugalu postoji kazalište koje ima dječji vrtić, ljudi gledaju predstave, a djecu ostave tamo na brigu. Kazalište je centar socijalnog života, to vidimo otkako smo dvije godine bez Gavelle, koja je bila kroz svoj šank centar okupljanja - primjećuje. U osmom desetljeću života i dalje gura mlade talente. Mušku ulogu u “Zločinu na kozjem otoku” dao je, pored svih prvaka HNK, mladom Marinu Klišmaniću, koji je bio prije dvije godine nomiran za Novo lice Zlatnog Studija.
- Dečko ima veliku budućnost. Potrebu da igra, da život i susret na pozornici produbljuju njegov talent, da bolje upozna sebe. Ima fantastične mogućnosti, koje ne sluti ni sam. Inače, hrvatski su glumci u velikoj većini postali zapušteni, fizički i psihološki. Glumac si ako si u stanju prikazati na pozornici svoj unutarnji pejzaž, glumac mijenja pejzaž ovisno o onome što mu se dnevno događa. Mora pritom postojati netko tko ga tjera da u tom bunaru pronađe sebe. Ako se ne pronađe, to se primjećuje na sceni. Ninu Violić, Lanu Barić, Ivu Jerković, Dušana Gojića i Marina Klišmanića, s kojima radim Uga Bettija, ne bih dao ni za šta na svijetu - zaključuje Magelli.