StoryEditorOCM
KulturaRIJEČI ISTINSKOG VELIKANA

Ovako je u posljednjem razgovoru za Dubrovački govorio akademik Paljetak: ‘Život je beskrajan! Važno je u svakom trenutku vidjeti vječnost i u svakoj vječnosti vidjeti trenutak‘

Piše Bruno Lucić
12. svibnja 2024. - 20:52

Akademik Luko Paljetak kontinuirano je bio prisutan u kulturnom životu Grada, neprestano je veliku i malu publiku uveseljevao novim djelima, a kad nije sâm predstavljao, sudjelovao bi u predstavljanjima drugih. No, vrlo rado se odazivao i na intervjue, a svoj posljednji intervju za tiskano izdanje Dubrovačkog vjesnika dao je povodom 80. rođendana i predstavljanja zbirke pjesama "Reciklirane pjesme" u kolovozu 2023., kao i povodom 50. rođendana zbirke "Miševi i mačke naopačke".  

Predstavljajući "Pjesme" Emily Dickinson, rekli ste da se mnogi muče, mnogi traže smisao u životu očekujući da je to nešto veliko, grandiozno, da je nešto izvan njih... Jeste li Vi našli smisao u životu?

Ne radi se o tome jesi li ga našao ili nisi, greška je uopće u pomisli da treba tražiti smisao. Ako ga tražiš ili ćeš biti zadovoljan ili nezadovoljan, ili ćeš tražiti u pogrešnom smjeru... Gdje je naputak za traženje? Imaš li priručnik kako tražiti smisao u vremenu? Ako imaš naputak onda on pripada nekoj stranci, nekom totalitarizmu, svaki naputak je totalitarizam... I kuharica je totalitarizam! Kuharska knjiga je knjiga totalitarizma na neki način jer ako tako ne učiniš, nećeš moći pojesti ništa ili ćeš to napravljeno morati baciti. Nije smisao u ideji traženja nego biti u smislu.

image
Tonći Plazibat/Cropix

Dok ste nedavno ležali u bolesničkoj postelji, koliko se čovjek bori s mišlju o kraju?

Ne smiješ misliti na kraj jer samim tim si sebi postavio ograničenje, a čovjek je stvor koji ne voli ograničenja, nikakva, a onda ni to. Što god u sebi jesmo, ne možemo poreći da nismo neka vrsta bića koja u nešto vjeruju, bez obzira što je to. Ako to u što vjeruješ nije vrijedno vjerovanja i nešto je prolazno, moraš vjerovati u nešto što čak nadilazi i tvoju vjeru. Taj osjećaj ne dopušta ti, čini te gotovo nesposobnim misliti o kraju bilo kakve vrste... Ono o čemu čovjek misli nije kraj nego bol, ono što ljudi ne mogu podnijeti jest bol.

Ljudi se ne boje smrti, nego umiranja, tog procesa...

Sve oko nas umire, čak i ono što mislimo da ne umire, umire, ali nije stvar umiranja nego u načinu umiranja, koliko to umiranje prati bol. Naravno, nitko ne voli bol i ne može je, reklo bi se, voljeti, ali, da te nešto ne boli, ne bi znao kako izgleda kad ne boli. Boli se ljudi boje.

Čega se Vi bojite?

Zlih ljudi, ali ne zato što su zli, nego zato što bi se moglo dogoditi da zbog njihove zloće i ja postanem zao.

image
Tonći Plazibat/Cropix

A smrti?

Smrt. (stanka) U Bibliji piše: "I uskrsnuo je treći dan po Svetom Pismu!" Po Svetom Pismu, dakle, negdje je to napisano... Rečenica ne glasi "Uskrsnuo je treći dan!" Tko je dodao ili nije dodao "po Svetom Pismu", to ne znamo. Religije, ljudi stoje pred tim pitanjem odavno... Religije poput budizma riješili su to vječnim obnavljanjem istoga, metamorfozama, prelaskom jednog oblika života u drugi, vječnim krugom života. Ali, ako je svemir beskrajan, ako se život događa u prostoru koje se zove svemir, onda je i život beskrajan. Zvijezde koje nas griju, umrle su davno, ne znamo za to. Što je s ljudima koji su davno umrli?! Jesu li oni živi?!

Razmišljate li što će doći poslije Vas?

Ne u tom smislu. Prvo, mogu doći različite kategorije, jedne su materijalne, druge su duhovne, može doći drukčija vrsta ljudi ili drukčija vrsta tehničkog napretka, drukčiji način sporazumijevanja ili postojanja kao takvog, ne znam koliko će biti visina mora, hoće li biti planina, hoće li biti života na Zemlji i u tom smislu ne vrijedi o tome razmišljati. Važno je, a tu je poezija dobra, u svakom trenutku vidjeti vječnost i u svakoj vječnosti vidjeti trenutak.

U poeziji je jako važan ritam, kako biste opisali svoj životni ritam?

Ritam je jako važan zbog toga što se na njemu zasniva sve, sve što nas okružuje podređeno je ritmu. Nazor je napisao cijelu pjesmu o ritmu kao takvom, ritam je nešto što je suprotnost ne-ritmu, neredu, ritam je red, poredak stvari. Vojnici stupaju, kad se razaspu, to više nije vojska. Bez reda ne možeš ništa sagraditi, bez reda ne možeš napisati dobru skladbu, red je nešto što je jednostavno datost koja proturječi ne-redu, ne-ritmu. Na koncu, vodile su se u srednjem vijeku duge rasprave kuca li srce dvotaktno ili trotaktno. Kako god kuca, kuca ispravno. Ako počne neuredno kucati, moraš ići doktoru.

Stanisław Jerzy Lec aforizmom poručuje: "Ne vjeruj svom srcu, ono je samo žedno tvoje krvi!"

Nije loše! Dobro je dok je žedno samo vlastite, svoje krvi, ali kad je žedno tuđe onda nije dobro!

Postoje osjećaji koji se ne daju obuhvatiti stihovima?

Ne, postoji samo (ne)sposobnost da se to uradi. Nema osjećaja koji ne može stati u stih, nema! Ne bi ga smjelo biti! Postoji haljina koju ne možeš obući, netko drugi može. Samo haljina mora biti dobro sašivena.

image
Tonći Plazibat/Cropix

Kakva je budućnost dubrovačkog govora?

Dubrovački govor u biti više ne postoji, gradski govor je izumro sa zadnjim govornicima tog jezika, a on je izumro još u mom djetinjstvu i zadnji koji je znao dubrovački, govoriti gradski govor, bio je pokojni gospar Lino Šapro koji je bio glumac amater. Danas se govori i to loše, župski pristojno, konavoski sve lošije, ovisno na kojoj si strani, Gornjoj ili Donjoj Bandi, Primorci jedva da znaju govoriti, oni zapravo i nisu nikada bili posve jedinstveni u govoru jer pola Pelješca je Pelisac, govori ikavski i naginju Korčuli, a pola je štokavski... Dubrovačkog govora u biti nema. Najtužnije je to što se povijest Dubrovnika kao takva od postanja, od ideje da smo možda krenuli od Epidaura pa dalje, ne uči nigdje, a moralo bi se učiti, barem u našoj Županiji kao obvezatan predmet...

Jeste li ikad poželjeli da niste slavni, da ste anonimni pjesnik?

Ne znam kako bi to bilo. Znam da zapravo nikad nisam bio neuočljiv. Važno je biti uočljiv na neki način, možda nije bitno biti slavan. Dio te uočljivosti je ovo što i Amerikanci rade, treba biti Barbie, treba pobijediti na lokalnom natjecanju... To Kinezi rade, 2 milijarde ljudi i nešto moraš uraditi da iz te gomile iskočiš... Mislim da je važnije biti uočljiv nego slavan. Salinger je na svoja vrata napisao: "Ovdje ne stanuje Salinger!" Faulkner je bio nobelovac, 60 godina je živio u ulici u kojoj nitko nije znao da je on pisac, u velikoj, dugačkoj ulici... To nije bitno.

image
Tonći Plazibat/Cropix

Je li Vam bitno da jednom jedna ulica nosi Vaše ime?

Ulice se mijenjaju. Bio je Titov trg pa sad nije. Što ja znam, doći će netko drugi. Dubrovčani su bili pametni: Dubrovačka Republika imala je 100 brodova u najbolje svoje doba (galije, karake...), a u Sponzi, koja je bila carina gdje se smještala roba različite vrste razna su carinska vrata, svaka od tih vrata ima naziv. Brodovi su dobivali naziv po imenima svetaca, a ne po imenima vlasnika ni njihovih žena ni ljubavnica... Nazivi ovih spremišta u našoj Dogani su također imena svetaca. Sveta Barbara se neće promijeniti, ali Barbra Streisand hoće.

 

22. studeni 2024 17:13