Kraćenje glazbenih točaka
Dok je generalnu 'zagrijala' ekipa iz Grada koja se smjestila na zidinama i neprestano dobacivala, vrhunac Otvaranja bio je vatromet. Režija ceremonije prepuštena je mladoj redateljici Marini Pejnović koja je i autorica scenarija. Generalna i Otvaranje premješteni su na novu lokaciju, navodno zbog epidemioloških smjernica, a njih je ionako teško pratiti i sve teže razumno poštivati jer stalno su vidljiva dvojna mjerila: dok građani nose maske u javnom prijevozu i javnim zatvorenim prostorima, članovi brojnih stranaka u izbornoj su se noći stiskali bez ikakve zaštite jedni uz druge kao Picassove ”Gospođice iz Avignona”. Inače, zbog sve češćih slučajeva zaraze na svadbama, Igre kao da su predvidjele prave pirne ili bolje rečeno 'postpirne' drame!
Lani se po kamenu ispred Sponze vukla podrtina, a ove godine je Linda Begonja uplovila kao prvi ženski Negromant. Na generalnoj se jedva mogla čuti zbog prejake glazbene pozadine, ali je to korigirano na Otvaranju, monolog je dobio na čujnosti, ali se isto tako čulo kako dramska umjetnica nije baš vična dubrovačkom govoru pa stoga čudi odluka dodijeliti njoj Držićevski tekst.
Jazz kao predominatna glazbena pozadina dala je naslutiti da se otvara 71. dubrovački jazz festival, kao da je postojala namjera konkurirati emisiji ”Vrijeme je za jazz”, a za jazz su se pored dubrovačkog saksofonista Ivana Bonačića, pobrinuli članovi Jazz orkestra HRT-a pod ravnanjem Mirona Hausera. Svakako, jazz je bio ugodna glazbena pozadina, ali kao i sve glazbene točke te večeri i ta je trebala proći drastično kraćenje.
Pojavili su se plesači i plesačice u živopisnim kostimima u bojama čovječuljaka igre „Čovječe ne ljuti se“ ispred Arsenala. Podsjećali su na predstavnike mediteranskih zemalja na Eurosongu koji kolorističkim rješenjima konkurenciji iz bivšeg Istočnog bloka žele preoteti poneki bod publike.
Folklorni ansambl Linđo sveopćoj mlitavosti dao je konzistenciju, priču je vratio u Dubrovnik. Mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović nije ostala bez glasa, ali jest bez iskrenog prijateljskog glasa koji bi je već na generalnoj trebao upozoriti da je njezina izvedba zaokruženo nerazgovijetna. Ona je uz Fabijana Komljenovića (bariton) sudjelovala na Otvaranju te se publika sa zidinama doslovno 'uključila' u izvedbi njezine arije njišući lampionima. Minutaža je popunjena hitom Jinxa ”Bye bye baby bye”. Strofa po strofa, katastrofa. Riječi: 'srušilo se sve' koje trebaju sugerirati situaciju s koronom, najbolji su komentar Otvaranja.
Općenito je manjkalo dramskih interakcija, a pored Linde Begonja, sudjelovali su brojni članovi Festivalskog dramskog ansambla: Vini Jurčić, Iva Kraljević, Perica Martinović, Izmira Brautović, Petra Tunjić, Glorija Dubelj, Romano Nikolić, Rok Juričić, Maro Martinović, Nikša Butijer, Branimir Vidić - Flika.
Ipak, 'umjetnici' su zaista ušli u Grad, što je ispalo vrlo zgodno, a iskorištena je i Sponza, barem su videosnimci tako prikazali! Najsvečaniji trenutak izazvao je pomutnju, zbunjenost: na ceremoniju je samo tako 'zalijepljen' i pušten video snimak Otvaranja 67. Igara, stihove ”Himne slobodi” tada je govorio Dragan Despot, pjevali su tada članovi Akademskog zbora „Ivan Goran Kovačić“, Dubrovačkog komornog zbora i Zbora Libertas, a na snimku se vidi i tadašnji intendant Mladen Tarbuk koji je uz Joséa Curu dirigirao. I tako se dogodila apsurdna i neshvatljiva situacija - u portu je zaživjelo Otvaranje 67. Igara da bi se na vrhuncu dogodio oštar i neprirodan rez, antarktički, hladni tuš.
Po okončanju snimka, na tvrđavi sv. Ivan zavijorila se zastava "Libertas". Čemu takvo rješenje?! Zašto je najsvečaniji trenutak bio najlažniji trenutak ili najpristojnije izraženo - podvala?! Tijekom konferencije za medije rečeno je kako zbog epidemioloških mjera postoji nemogućnost nastupanja zbora, ali zar se nije mogao okupiti i zar porat ne pruža dovoljno prostora za rasporediti jedan vokalni sastav kako bi se pjevanje „Himne slobodi“ izvelo uživo, u smanjenom intenzitetu, ali barem uživo. Mogla se pustiti i cijela snimka Otvaranja 67. festivalskog ljeta pa su svi mogli ostati doma i ostati odgovorni.
S tradicijom se sve manje 'barata' oprezno i s pincetom, u zadnje vrijeme joj pristupa grubo, neoprezno i bezosjećajno, bravarskim kliještima!
Televizičnost i realnost
Osim javnozdravstvenog argumenta, prednost otvaranja u portu navodno je demokratičnost. Količina publike koja je došla na barkama pratiti događanje nije baš „bola oči“, nije baš zabilježen 'značajan broj dolazaka', a na potezu od Peskarije do Porporele bilo je malo više ljudi nego na generalnoj iako treba naglasiti da je broj mjesta, zbog epidemioloških razloga, bio ograničen.
Demokracija nije baš procvala i dala ploda, jer, ako je najveći dio publike smješten na Peskariji, na potezu od Peskarije do Porporele, na istom potezu, ali na zidinama, a većina događanja zbiva se na velikom mulu, prilično daleko od očiju publike, izvan pogleda većine, onda to nije demokratičnost, nego pogodovanje manjini, onoj 'visokoj' manjini koja se na otvaranju smjestila na brodovima ”Zrinski” i ”Skala”. Zakinutost se išla ublažiti videoprojekcijom koja je polovično poslužila svrsi.
Zbog imperativa televizičnosti, Otvaranje se udaljilo od stvarnosti i to u pravom smislu riječi, ali još više tišti to što se udaljilo od građana i Grada. Možda se još ponajbolje sve skupa čulo, ali se ne osjeća veza s Gradom, ona se očajno mora tražiti kao sudionike Otvaranja - kanoćalom. Bila je ispred, tako blizu, ali tako je zastrašujuće zastranila. Eksperimentiranja su poželjna, ali osjećaju poistovjećivanja s Igrama sve više se sužava put.
Iskorišteno je kopno, iskorištene su visine, popeli su se glumci na zidine, iskoristilo se more i pored toliko elemenata, ništa nije bilo u elementu. Ali, važno je bilo biti na pravom kanalu, izgleda da je daljinski upravljač ipak imao veći prednost od 'demokratičnosti'.
Članovi neslužbenog žirija sa zidina donijeli su svoj sud: ”Ne valja!” Kontra svih epidemioloških mjera, ne koristeći metaforičke rukavice, treba reći da nisu daleko od istine. Zašto se uopće Otvaranje održalo u portu pitanje je za sebe jer se u kontroliranim uvjetima moglo održati na staroj lokaciji. Odgovor na ovo pitanje je neprestano 'prvakanje', neprestana potreba pokazati kako se ovo ili ono čini prvi put u povijesti, a navodno pomicanje granice je padanje sili teži u zagrljaj. Isplovljavanje 71. Igara završilo je kao havarija u ritmu jazza i s poginulim nadama u neka vremena gdje će svečana ceremonija Otvaranja otvarati put ponosu, a ne razočaranju.