Paroles, paroles, paroles… Refren pjesme Dalide i Alaina Delona za vrijeme trajanja 70. Dubrovačkih ljetnih igara u prenesenom je značenju dopirala iz Festivalske palače. Možda se tamo pjevušio Tom Jones ili Il Volo, ali u svakom slučaju na festivalsko područje svakodnevno su stizale ciklone praćene žestokim naletima oduševljene samohvale, veličanstvenih fraza, bombastičnih najava i krilatica, a takozvana je festivalska publika svaku večer oduševljavana takozvanim 'miljenicima' iste te publike u jubilarnoj, slavljeničkoj, svečarskoj sezoni.
Prvi, a zadnji
Realnost je kvazimodovski bijedna, a što reći za 70. pseudojubilarnu festivalsku sezonu? „Tugo, nesrećo“, pjeva Crvena jabuka. Blaženi su bili trenuci dok su još kao najveći gafovi festivalskog vodstva smatrani izostanak inscenacije ijednog Držićevog djela pa i gostovanje Kazališta Marina Držića te sramotno rezuckanje slavljeničke torte povodom sedamdesete obljetnice - daleko od Dubrovnika i početka 70. Dubrovačkih ljetnih igara - u Zagrebu. Ceremonija otvaranja 70. sezone bila je, u kontekstu i atmosferi onoga što najavljuje, najblaže rečeno kompletan danse macabre, ali i promašaj zvan „Dubrovnik plovi“. Do otvaranja 80. Igara ima dovoljno vremena da se netko dublje pozabavi značenjem riječi „jubilarno“.
U dramskom programu izvedene su dvije premijere „Hamlet“ Williama Shakespearea u režiji Paola Magellija te „Geranium“ prema istoimenoj pripovijetki Iva Vojnovića i pripovijetki „Otok“ iz zbirke „Molitva na šetalištu“ Antuna Šoljana u režiji Marine Pejnović. Prvi je put u povijesti danskog kraljevića utjelovio Dubrovčanin – Frano Mašković, a prvi put u povijesti se uopće izveo Vojnovićev „Geranium“ - i to je vrijednost tih predstava. Umjesto za antologije, vrijednosti su to svedene na činjenice koje se obično u školskim udžbenicima nalaze u okvirima naslovljenim „Za one koji žele znati više“.
„Geranium“ je avanturistički kazališni autogol jer nije bilo tekstualnog utemeljenja za kvalitetnu inscenaciju. Pa valjda postoje opravdani razlozi zašto nitko tijekom 70 festivalskih sezona nije inscenirao ovo djelo?! Ne zato što se nije sjetio, nego zato što se, slikovito rečeno, kuće ne prave od lego-kockica, nego od konkretnog građevinskog materijala! No, želja festivalskog vodstva bila je da baš ono bude prvo koje će to napraviti, pa je po kvaliteti predstava ispala zadnja. Sve za „Mitove grada“, krilaticu ovogodišnjih Igara.
I dok bi u ovome ili onome željeli biti prvi, Igre su po pitanju izvođenja dramskih programa na javnim prostorima zauzele defenzivni stav, povukle su se u parkove i utvrde. Više nitko ne misli konfrontirati se s ugostiteljima u povijesnoj jezgri ili napraviti neke ambijentalne iskorake. Doduše, mnoge ugostitelje bi prije oblio znoj da primijete redatelja i scenografa kako 'vršljaju' ispred njihovih lokala tražeći prostor za predstavu, nego da im banu porezni inspektori.
Skoro 20 milijuna kuna za skoro pa ništa
Na sve što hoda, što se piše ili diše ovo ljeto dodavalo se „mitski“, valjda s nadom da će tisuću puta ponovljeni pridjev postati dorečen, razrađen i promišljen koncept bez figa u džepu. Po čemu su to ovogodišnje Igre bile jubilarne? Isključivo po brojkama „70“ i „20“ jer skoro je 20 milijuna kuna bio budžet Igara. Skoro dvadeset milijuna kuna za skoro - pa ništa – zvuči kao kakav mađioničarski trik iz masterclassa Davida Copperfielda! U najmanju se ruku očekivalo da će 70. Igre opravdati tolika sredstva i da će, ako ne vratiti, barem zasjati sjajem vrijednog i dostojnog tako bogate tradicije ili bar slavljeničke sezone, da će pružiti vrhunsku kvalitetu, dovesti iznimne projekte i umjetnike koji su u skladu s rangom festivala. Umjesto pogače, publika je dobila mrvice.
Dubina razlike između uloženog i rezultata mjeri se Marijanskim brazdama. Kaže se tako kako je bilo riječ o zaokruženom programu, naravno, nula je vrlo zaokružena.
Sedamdesete Igre imale su obavezu prikazati dva, ako ne i tri snažna dramska naslova, premijere, a ne baviti se preambicioznim teatarskim 'pionirstvom', neozbiljnim radioničarskim projektićima i predstavama srednjega dometa. Zadnjeg su se dana Igara dijelile nagrade, netko je dobio noćenje u hotelu, netko večeru, a netko pak, potpuno nezasluženo, produljenje mandata. I koliko god plaćeni autori panegirika, političari, laskavci i kritičari-kamiličari koji se boje vlastite sjene, a cvokoću zubima od vlastitog mišljenja, bjesomučno pisali i bez razmišljanja ponavljali kako su 70. Igre bile uspješne i jubilarne, s neugodom treba konstatirati: po maločemu su 70.Dubrovačke ljetne igre bile 'jubilarne', a po mnogočemu razočaravajuće. Tugo, nesrećo!
Spasonosni Balkanski špijun i Ozren Grabarić
U sklopu 70. Igrama u i na tvrđavi Bokar gostovali su mono-opera „Dnevnik jednog luđaka“ skladatelja, scenografa, redatelja Marjana Nećaka u izvedbi Ozrena Grabarića, monodrama „Mistero buffo“ u režiji Lee Delong i izvedbi Dražena Šivaka i monodrama „Soba za poglede“ u režiji Marine Petković Liker i izvedbi Ivane Buljan Legati. Tvrđava Bokar iskazala kao vrlo pristupačan i dobar teren za igranje manjih projekata. U parku Gradac gostovao je zagrebački HNK s predstavom „Tko pjeva zlo ne misli“ u režiji Renea Medvešeka te „Balkanski špijun“ u režiji Tatjane Mandić Rigonat u produkciji Narodnog pozorišta u Beogradu. Na taraci tvrđave Revelin održana je lutkarska predstava „ Bijesni Orlando“ talijanske družine Figli d'Arte Cuticchio. „Balkanski špijun“ i „Dnevnik jednog luđaka“ predstavljaju dva gostovanja koja je apsolutno vrijedilo popratiti i koji odskaču od prosjeka. Reprizirana je predstava „Pod balkonima“ po motivima novela „Pod balkonima“ Ranka Marinkovića u režiji Darija Harjačeka i dramaturgiji Vedrane Klepice, a po pitanju amatera u sklopu Igara predstavu „Kaplje“ u režiji Davora Mojaša izveli su članovi Studentskog teatra Lero.
U sklopu 70. Igrama u i na tvrđavi Bokar gostovali su mono-opera „Dnevnik jednog luđaka“ skladatelja, scenografa, redatelja Marjana Nećaka u izvedbi Ozrena Grabarića, monodrama „Mistero buffo“ u režiji Lee Delong i izvedbi Dražena Šivaka i monodrama „Soba za poglede“ u režiji Marine Petković Liker i izvedbi Ivane Buljan Legati. Tvrđava Bokar iskazala kao vrlo pristupačan i dobar teren za igranje manjih projekata. U parku Gradac gostovao je zagrebački HNK s predstavom „Tko pjeva zlo ne misli“ u režiji Renea Medvešeka te „Balkanski špijun“ u režiji Tatjane Mandić Rigonat u produkciji Narodnog pozorišta u Beogradu. Na taraci tvrđave Revelin održana je lutkarska predstava „ Bijesni Orlando“ talijanske družine Figli d'Arte Cuticchio. „Balkanski špijun“ i „Dnevnik jednog luđaka“ predstavljaju dva gostovanja koja je apsolutno vrijedilo popratiti i koji odskaču od prosjeka. Reprizirana je predstava „Pod balkonima“ po motivima novela „Pod balkonima“ Ranka Marinkovića u režiji Darija Harjačeka i dramaturgiji Vedrane Klepice, a po pitanju amatera u sklopu Igara predstavu „Kaplje“ u režiji Davora Mojaša izveli su članovi Studentskog teatra Lero.
