Više od pola stoljeća Josip Škerlj se bavi slikarstvom, a svo to vrijeme njime se bavila i kritika. Tako je ovih dana objavljena knjiga “Josip Škerlj u očima kritike” koja donosi Škerlja onako kako su ga svojim očima kroz više od pola stoljeća gledali kritičari i interpretatori koji su pratili njegov slikarski i pjesnički put, ali i njegov život. Urednik izdanja i autor pogovora je povjesničar umjetnosti i voditelj Sveučilišne galerije Sveučilišta u Mostaru Marin Ivanović, a knjiga obuhvaća 79 tekstova koji sežu od 1968. do 2022. Ujedno, nakladnik knjige mostarsko je sveučilište.
Dosta se pisalo
- Tekstove je prikupio Marin Ivanović, a prvo je s tim počeo povjesničar umjetnosti Nikša Spremić. Marin je uvrstio sve što mu se činilo zanimljivim i značajnim. Knjiga je dobro napravljena, lijepa je i predstavlja me u finom, pozitivnom svjetlu. O meni je dosta pisano, mogu se hvaliti! Neka se knjiga čita, poručuje umjetnik uz svoj karakteristični osmijeh.
Kritike i osvrti tiču se Škerljeva likovnog i poetskog stvaralaštva, a ilustracije odnosno njegova djela, kronološki prate pojedine tekstove. Okupljeni su sljedeći autori: Emica Fiorenini, Suad Ahmetović, Vladimir Maleković, Elena Cvetkova, Tomislav Šuljak, Gojko Berić, Josip Škunca, Sonja Seferović, Ante Bautović, Tomislav Ladan, Luko Paljetak, Andro Filipić, Antun Karaman, Davor Mojaš, Tomislav Lalin, Vinko Srhoj, Andrija Seifried, Gordana Benić, Luko Paljetak, Darko Schneider, Nino Salvia, Igor Brešan, Igor Fisković, Matko Sršen, Vesna Delić Gozze, Marina Baričević, Božica Jelušić, Andrija Tunjić, Jovica Popović, Vinicije Lupis, Mara Ožić-Bebek, Marin Ivanović, Antun Česko, Stanko Krnjić, Andrea Batinić, Milan Bešlić, Katja Bakija, Vladimir Filipović te Iva Körbler.
Umjetnik je trajno vezan za Dubrovački vjesnik, tako je prvi tekst u knjizi pod naslovom “Umjetnik, slike i dječaci” Suada Ahmetovića objavljen u Dubrovačkom u siječnju 1968. Tu su i druga novinarska imena poput Antuna Bautovića, Sonje Seferović, Nina Salvije, a napominje umjetnik kako su i Gabrijela Bijelić te Ahmet Kalajdžić, nekad novinari Slobodne, a danas Dubrovačkog, pratili njegov rad i o njemu lijepo pisali.
Uz knjigu o Škerlju, objavljene su Kritike i studije Antuna Karamana te knjiga o slikaru Matku Trebotiću tako da je dubrovački slikar počašćen. Ističe kako je zadovoljan kako ga je struka pratila kroz godine jer iskreno priznaje:
- Nikad nisam mislio da ću postati netko, ali sam prezadovoljan dokle sam dospio. Bili su tada aktivni Pulitika, Dulčić, Peko, Trostmann, Šerbu... Nisam ništa očekivao, nisam mislio da moje slikarstvo vrijedi, ali uživao sam stvarajući, govori samozatajni, uvijek za šalu spremni akademski slikar, ali i likovni pedagog.
Posebno je ponosan na tekst svoje supruge Eme s kojom u trenutku pisanja prvih tekstova nije bio u braku, a kasnije su vrijednosti njegovog slikarstva primijetili Tomislav Šuljak i Igor Fisković.
- Ali da bi se shvatile slike ovog slikara, treba prije prihvatiti govor njegovih boja koje nas uvode u izraze tananih likovnih osjećaja, piše tako Emica Fiorenini 1969.
A na koju izložbu je posebno ponosan?
- Na svaku sam ponosan jer sam sa svakom išao naprijed, sa svakom sam nešto donio i pomaknuo se prema budućnosti... 1997. sam dobio Nagradu Grada Dubrovnika, a možda mi je izložba koju mi je tada napravio Antun Karaman u Galeriji jedna od dražih. Tad sam dobio i Nagradu Županije i onu ‘tuđmanicu’, sve to u toj godini, prisjeća se Škerlj.
- Za Josipa Škerlja se bez ustručavanja bilo koje vrste može reći da je slikar Dubrovnika s najširim spektrom boja pa često njegove slike od Dubrovnika stvaraju posve novi, nepostojeći Grad. (...) Škerlj se s jednakom strašću Gradu ruga i voli ga, piše tako Andrija Tunjić 2006.
Počelo je s prozom
Još u svom ateljeu, u kuli sv. Katarine među brojnim djelima čuva slike iz najranijih dana, iz 1960-ih, nisu sve izgorjele tijekom rata, neke je uspio spasiti, neke su od starosti počele pucati, ali će ih spasiti, ponovno će ih nakaširati. Izlagao je Škerlj gotovo svugdje po bivšoj državi, na samostalnim i skupnim izložbama, uvijek bi se netko osvrnuo na njegov rad ili ga barem spomenuo... Navodi primjer kako mu je Darko Schneider napravio izložbu zavrijeme Univerzijade u Zagrebu a čiji se tekst nalazi u objavljenoj zbirci kritika. O Škerlju je tako pisao i Tonko Maroević, a osvrće se na njegovo pjesništvo Antun Česko te Katja Bakija.
- Jer, nedvojbeno je, prate li se njegova dosadašnja ostvarenja, da je ovaj naš autor zauzet stalnom potragom za novijim, potentnijim, i to iznimno samosvojnim, reagiranjem na agresivnu stvarnost, piše Antun Česko 2014.
Ne prođe dan a da nešto ne naslika. Kao i s pjesmama koje prepravlja iz zbirke u zbirku tako se vraća i starijim djelima, nekim starijim temama, ponovno ih obradi, kistom reinterpretira...
- Nekad sam slikao pod umjetnim svjetlom, ali sad volim prirodno. A pisanje? Prije bih uvijek pisao u 12. i 1. mjesecu, napisao bih nekih 50-ak pjesama, prošla bi 3, 4 mjeseca pa bi ih počeo sređivati, dorađivati, govori umjetnik koji je još uvijek vjeran stihovima.
Iako iza sebe ima 23 napisane i objavljene zbirke pjesama i priča te tri objavljene pjesničko-grafičke mape, zanimljivo je da nije odmah počeo s poezijom, nego je sve počelo s prozom, s malim pričama koje je napisao s 9 godina. U nastajanju je i pred prezentacijom i nova zbirka pjesama.
- Josip Škerlj pjesnik je duboke senzibilnosti, iskustva, ali i djetinje začuđenosti u doživljaju svijeta, ljudi i njihovih mijena. (...) Odrednica Škerljeva pjesničkog govora upravo jest kontrastnost, njegovi stihovi ostvaruju se u prostoru suprotnosti, raspolovljenosti kako smijeha i plača tako i molitve i psovke, ushita i razočaranja, a on tajanstvenim i snovitim, a opet tako snažno proživljenim predjelima svojih pjesmotvora, brodi poput opsjednutog kormilara nemirnim morem života. Plovidba je to zahtjevnim tjesnacima u borbi s nepredvidivim strujama i snažnim vjetrovima, iskusnog putnika – umjetnika, slikara i pjesnika Josipa Škerlja, napisala je Katja Bakija 2021.
“Slikarstvo je nijemo pjesništvo, a pjesništvo slikarstvo koje govori” - navodi Nino Salvia u tekstu “Umjetnik u monologu: ‘Valja znati svoju mjeru” iz 1989. Pisao ili slikao, nakon silnih godina rada kojoj svjedoči i ova stručna kronologija s više od 300 stranica, umjetnik je još uvijek u potrazi.
- Još tražim, neprestano tražim što bi još mogao dalje... Nisam zadovoljan s ovim postojećim, stalno se vraća motivima... Nekad tražim boju, nekad kompoziciju... zaključuje Škerlj koji uz to uvijek traži i voli dobro društvo, a njegova višedesetljetna potraga sad se pronašla među koricama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....