Uvijek nasmijan, vedar, željan razgovora i druženja, spreman za šalu, ali i za slikanje, nove izložbe, planove... Nikad umoran od stvaranja, izlaganja ili, ne daj Bože, života. Bio je na skoro svakoj izložbi Dubrovačke udruge likovnih umjetnika kojoj je bio beskrajno vjeran, kao i voljenoj supruzi Mirici. U njemu je neiscrpna snaga pronašla svoj dom a volji za napredovanjem nikad nije okrenuo leđa. Nije posustajao u slikarstvu, a ni u životu. U najtežim danima borio se uporno, hrabro, lavovski, ostavljajući mnoge oko sebe bez teksta jer ono što je postizao i način kako se hrvao bili su na tragu čuda. Nažalost, nepravedna i nemilosrdna smrt našla je svoj način i Nino je zauvijek napustio ovaj svijet koji je uz njegove slike postao daleko ljepše mjesto.
Međutim, njegov dobri duh ostat će neuhvatljiv nestajanju jer će uvijek biti onih koji će ga spominjati, o njemu govoriti, njegovim se slikama diviti. Upravo njegova djela najbolji su svjedok njegovog neupitnog talenta. Takav je bio Nikola Nino Dubčić, slikar, dobričina i šaljivdžija.
Slikarstvo ga je usrećilo u svakom smislu riječi. Upravo ga je ljubav prema slikarstvu spojila sa suprugom Miricom jer su se upoznali na likovnoj koloniji u Slavonskom Brodu.
- Kolonije su stvorene da bi čovjek nešto naučio, da bi se družio i stvorio prepoznatljiv rukopis, što je danas jako traženo, rekao je Nino u razgovoru za Dubrovački vjesnik u studenom 2019.
Više od trideset godina bavio se slikarstvom.
– Vječno je postojala ljubav prema slikarstvu, no kako sam u smjenama radio u Radeljevića, nisam imao vremena. Otac je imao stolarsku radionicu pa je trebalo i njemu pomoći. Već poslije rata, kad je bilo manje posla, počeo sam ozbiljnije slikati, prisjetio se Nino koji je inače bio elektrotehničar po struci.
- Kad se pogleda slika, važno je da odmah možete prepoznati autora bez obzira na ime i prezime, kao što, recimo, možete prepoznati Joza Škerlja, Josipa Pina Trostmanna i druge velike dubrovačke slikare... Kad vidite tako jedan opus slika i živite u Dalmaciji, onda nije problem biti slikar. Pokojni profesor, inače akademski slikar, Velimir Vasić živio je kod hotela Libertas, vidio je što radim i ponudio se da me obuči, tako sam skoro dvije godine s njim samo radio crtu, bez boje. To je onaj nedostatak kojima svim amaterima fali. Znači, treba prvo riješiti kompoziciju i uopće način promatranja. Da bi se došlo do vlastitog rukopisa, treba jako mukotrpno raditi – i do osam sati, kao i svaki drugi posao, govorio je Nino.
Napomenuo je tad kako slikar tijekom razvoja mora proći nekoliko faza te da vjeruje kako je jedan Murtić ‘sigurno ispočetka slikao realizam kao i svi drugi da bi došao do svog izričaja‘.
Kao Mirici, tako je i Ninu svaki dobar slikar bio uzor, nevažno je li bio amater ili akademik.
- Mi amateri smo sretni što imamo slobodu pogriješiti, neopterećeni smo. Nama se to neće zamjeriti. Kako se razvijamo na polju slikarstva, tako se mijenjamo. Naša je prednost sloboda i nadam se da nakon trideset godina rada dosta ljudi može prepoznati Miričin ili moj rukopis, kazao je Nino.
Otkrili su Mirica i Nino u razgovoru za Dubrovački prije 5 godina kako se kao bračni par nadopunjuju:
- Nino kad slika, kaže: "Ja danas slikam!" I u pidžami je pred štafelajem od jutra do mraka! (smijeh) Ni na telefon se ne javlja! Ja slikam kad on radi jer ja moram i skuhati i oprati otići u butigu. Puno komentiramo kad radimo, poredamo slike pa raspravljamo što bi trebalo promijeniti, izjavila je Mirica opisujući supružnikov slikarski stil kao "renesansu".
Na izložbama ili na kolonijama, Nino i Mirica uvijek su išli skupa, uvijek bi ih se vidjelo skupa. Voljeli su ići slikati u prirodu, a pošto druželjubivi, nisu propuštali priliku da se druže s drugim kolegama. Velika strast bilo im je otići u Orebić gdje bi izlagali svake godine.
Svojevremeno je upozorio na jedan zabrinjavajući trend u slikarstvu:
- Mala je razlika između prostitucije Grada i slikarstva te slikanja Grada. Kad kažete da ste naslikali Grad, to je ustvari ona unutrašnjost iz srca. Toliko toga po Gradu ima što je štancano, fotokopirano i dorađeno na krivi način... Bolje i da loše napravite nešto, ali samo neka bude original! Slikarska je industrija počela raditi neke zabrinjavajuće svari. Dubrovnik je naslikan na sve moguće načine i naći nešto novo je izazov. Važno je da vam se sve boje slože, da imate svjetla i sjenu, da slika bude poželjna oku. Jer, ima puno slika gdje okrenete glavu jer nemate što gledati, kritizirao je Nino koji je svojedobno otkrio kako izgleda njegov proces stvaranja:
- U zanosu napravim sliku. Nekad mi treba dan, pa sutra popravim nešto još malo ili jednostavno ona ‘sjedne‘ u roku od dva sata. Slika ili ‘sjedne‘ ili ‘ne sjedne‘, volim raditi u velikim nanosima, velikim penilom, podcrtavati, ali i koristiti špatulu… A moja supruga stalno ispravlja i popravlja i onda se na kraju dogodi da sliku ‘pokvari‘, slikovit je Nino koji je posebno žalio za jednim prostorom:
- Šteta je što smo izgubili Ranjinu, nikad neću oprostiti onome tko nam je uzeo. U Dubrovniku danas ima jako vrsnih slikara koji bi mogli obogatiti ponudu Dubrovnika.
Zadnji put ga se na zajedničkoj izložbi DULU-a moglo vidjeti na tradicionalnoj izložbi povodom Feste sv. Vlaha u foajeu KMD-a krajem siječnja ove godine. Inače, početkom lipnja 2023., Nino je nakon dugo vremena imao svoju samostalnu izložbu u Dubrovniku. Otvorio je tad izložbu "Promatranja" u prizemlju Narodne knjižnice Grad. Kistom je ovjekovječio brojne prepoznatljive a možda i zaboravljene građevine i đardine u Dubrovniku. Tad je za Dubrovački rekao:
- Svi ćemo mi generacijama nestati, ali će ostati duša ovih građevina i to je lijepo. Kad čovjek suživi s kamenom, to je nešto najljepše, vidi i crveno, i zeleno, i plavo, i žuto i to je ono lijepo. Pošto postoji nostalgija, volim one trenutke koji su ljudi zaboravili, s ovim radovima podsjećam da su još tu, da su te građevine žive, da prolazimo pokraj njih, a ne vidimo ih, nažalost. Zadnji put sam samostalno u Dubrovniku izlagao prije 10, 12 godina, otkrio je tad Nino.
Kao dugogodišnji vrijedni i vjerni član DULU-a, Nino je uvijek upozoravao kako Udruga nema svoj prostor za rad i za skladištenje djela. Slike su tako ‘duluovci‘ čuvali po kućama, a sastajali bi se po kafićima... Primjerice, Mirica i Nino jedno su vrijeme tako čuvali ‘fundus‘ slika Udruge u svojoj garaži na Montovjerni.
- Dokazali smo se na razini Hrvatske, dobili smo najviše pohvala kao udruga i brojne nagrade. Ali, ne mogu vjerovati da nema neki ‘prostor‘ za nas! Moram pohvaliti i Joza Škerlja! On je legenda, pomaže nam u svemu, na svim se kolonijama s nama druži. Daje nam savjete kako raditi, a to nam baš fali. Kad bismo dobili prostor, imali bismo obraza nekoga zvati, a moramo se zahvaliti i gosparu Marinu Ivanoviću, podsjetio je tad Nino.
Posljednji put za Dubrovački govorio je upravo zbog DULU-a. Naime, Dubrovačka udruga likovnih umjetnika je na 39. Susretu likovnih stvaralaca sredinom listopada prošle godine proglašena najboljom udrugom za 2023. u Hrvatskoj. Udrugu su svojim radovima predstavljali Luce Đuraš, Marijan Fragić, Mirica Dubčić, ali i Nikola Nino Dubčić.
- Ova nagrada nije samo bokun lijepe plastike ili stakla, ona vrijedi puno više, to je dokaz našeg druženja, rada i ljubavi prema slikarstvu. Hvala Gradu Dubrovniku jer bez njihove podrške ne bi bilo ni nas. (...) Udruga traje više od 40 godina i borimo se da traje barem još 40! Lako je nešto ugasiti, ali je teško nešto obnoviti i održati, baš zato bi prostor bio pravi poticaj, a javili bi nam se i novi članovi. Imamo želju za obljetnicu napraviti izložbu slika naših kolega i prijatelja iz cijele Hrvatske, pokazati taj naš fundus i sve te godine kroz koje su naši članovi napredovali, rekao je Nino u svom posljednjem razgovoru za Dubrovački početkom prosinca 2023.
Nažalost, veliku obljetničku izložbu Udruge neće dočekati. Često su on i Mirica obilazili izložbe po Gradu, obično bi nedjeljom pošli i u obilazak – od galerije Frana Cetinića preko Galerije Dulčić Masle Pulitika do Umjetničke galerije. Kao i mnogi, ljeti bi izbjegavali Grad koliko bi mogli pa se tako Nino našalio:
- Kad moram ići u Grad, odmah otvorim bolovanje! - govorio je u šali.
Redovito se zajedno s Miricom uključivao u humanitarne akcije. Tako su članovi DULU-a Crvenom križu za tombolu povodom godišnjice poklonili nekoliko slika.
- Postoji jedno pravilo u životu - tko se ne raduje davati, ne raduje se ni kad dobije! Ako nekome treba, pomognemo, jer nije u soldima sve. Treba biti radostan da možeš nekome pomoći, nikad ne znaš što te čeka u životu, poručio je Nino te 2019.
Mogao je Nino još toliko toga stvoriti, još toliko izložbi otvoriti, sudjelovati u radu Udruge, svojim bogatim i punim bojama tjerati sveprisutno sivilo koje dopire i ‘udara‘ sa svih strana u ovoj surovoj današnjici... Brojna platna zauvijek će čekati njegov potpis...
Posljednji ispraćaj Nikole Nina Dubčića je 8. travnja na Boninovu s početkom u 14 sati.
Počivao u miru!