NADA BEZIĆ Uistinu se moramo zapitati koliko poznajemo Vatroslava Lisinskog

Voditeljica knjižnice Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu Nada Bezić održala je u Saloči od zrcala predavanje ”Koliko poznajemo Lisinskog” povodom 200. obljetnice rođenja hrvatskog skladatelja Vatroslava Lisinskog. Na početku se okupljenima u ime organizatora obratila predsjednica dubrovačkog ogranka Matice hrvatske Slavica Stojan koja je, rekavši nekoliko riječi o gošći, podcrtala ”kad pozivamo, pozivamo najbolje”. Nije krila oduševljenje zbog suradnje s Muzičkom školom - koju je ovom prilikom posebno istaknula.

Predavačica je odmah na početku kazala kako se posljednjih 10 godina intenzivno bavila Blagojem Bersom pa joj je tako Dubrovnik bio neprestano u mislima. Izrazila je radost što o Lisinskom govori upravo u gradu podno Srđa. Navela je kako se u Hrvatskoj enciklopediji navodi podatak kako je Lisinski rođen 8. srpnja 1819., ali je to upitno jer jedan izvor oktriva kako je skladatelj kršten 8. srpnja! Iznijela je podatak kako je Hrvatsko pjevačko društvo 1919. u povodu stote obljetnice skladateljeva rođenja postavilo spomen-ploču na jednoj zgradi u Zagrebu, a ploča se nalazi u visini prvog kata pa je tako 'nevidljiva'.

Nažalost, skladateljeva rodna kuća nije preživjela desetljeća. Osvrnula se potom na skladateljevo podrijetlo jer se često postavlja pitanje je li Lisinski, pravog imena Ignatius Fuchs, Hrvat, Slovenac, Austrijanac, Nijemac ili Židov?! Majka je bila Zagrepčanka, a otac Andrija Fuchs ili kako se tada na latinski pisalo Andreas, Andrea kršten je u katoličkoj crkvi u Dolenjskim Toplicama u Sloveniji odakle se 1800. preselio u Zagreb gdje se oženio – opet u katoličkoj crkvi. Nakon završene gimnazije, Lisinski je 1840. završio studij filozofije, a 1842. studij prava. Već u ranoj životnoj dobi počeo je skladati, nastale su tako prve budnice i popijevke. Lisinskog se opisuje kao skromnog i blagonaklonog čovjeka koji nije imao smisao za praktičnu stranu života i koji je imao komplekse zbog svoje hromosti.

Zahvaljujući novčanim sredstvima hrvatskih rodoljuba, poglavito bana Josipa Jelačića, Lisinski je 1847. pošao upisati Konzervatorij u Pragu. Međutim, tu se nije naročito usrećio jer su se na praškom Konzervatoriju primali studenti do 20. godine života, a Lisinski je u tom trenutku imao 28 godina! U češkoj prijestolnici podučavao ga je ravnatelj Konzervatorija - Jan Bedřich Kittl. 1850. Lisinski se vratio u Zagreb gdje je svirao klavir, skladao, dirigirao i organizirao koncerte. Iste godine pohrvatio je svoje ime. Očekivao je postati učitelj glazbene škole, ali na mjesto učitelja mogli su se zaposliti praktični instrumentalisti, napose violinisti i violončelisti. Današnjim rječnikom rečeno, Lisinski nije imao uvjete i to je za njega bio golemi udarac. Razočaran i neshvaćen, 1851. završio je operu "Porin" te je izjavio kako više neće skladati – obećanje je kasnije prekršio. U 11 godina skladao je 160 skladbi.

Navela je Bezić kako je Lisinski bio izrazito talentiran te kako je jedan od najznačajnijih skladatelja Ilirskog pokreta. 1846. skladao je operu "Ljubav i zloba" koja je prva hrvatska nacionalna opera, ali tu je Bezić naglasila kako se naznake, pokazatelji začetaka hrvatske opere mogu naći u Zadru i Dubrovniku koji datiraju s kraja 18. stoljeća, ali konkretne note nikada nisu pronađene. Zagreb je 1846. imao između 15 i 20 tisuća stanovnika, a Lisinski je svojom operom 6 puta napunio kazalište! Također, "Ljubav i zloba" druga je nacionalna opera u Slavena, prvu je deset godina prije Lisinskog skladao ruski skladatelj Mihail Ivanovič Glinka. Pokazala je predavačica i spomen-ploču u Zagrebu na kojoj piše kako je "Ljubav i zloba" skladana 1847. što je greška, a ispravak bi trebao uslijediti. Na spomen-ploči koju je podigla Matica hrvatska u Zagrebu naveden je točan datum, ali je ploča skinuta!

Vjerna je do smrti skladatelju bila Hedviga Ban. Vječnala se tri godine poslije njegove smrti te uoči vjenčanja spalila sve skladateljeve spise. Inače, Ban je pohađala glazbenu školu. Lisinski je umro 31. srpnja 1854. u 35. godini života. Isprva je imao skroman grob bez spomenika da bi HGZ 1863. Lisinskom postavio dostojan spomenik s pjesmom njemu u čast. 1885. posmrtni ostatci velikog skladatelja prebačeni su na Mirogoj. Nekadašnji nadgrobni spomenik podignut Lisinskom u čast postao je nadgrobni spomenik rano preminulom violinistu Franji Krežmi, naravno, natpis je izmijenjen.

Na mirogojskoj arkadi uz skladateljev lik greškom stoji napisano ”Vratoslav Lisinski”. 1878. Lisinski je postao prvi skladatelj po kojemu je u Zagrebu jedna ulica dobila ime. Nažalost, mala je to ulica s tek dva kućna broja, a 1933. došlo se do ideje istoj ulici dati ime po Kristijanu Stankoviću, a da bi Lisinski trebao 'dobiti ulicu' na periferiji grada. "Kvrgav put", kako ga je nazvala Bezić, tu ne prestaje.

Na križanju Jurjevske i Mlinarske ulice u Zagrebu postavljeno je 1969. poprsje Lisinskom u čast. Rad je to poznatog znamenitog kipara Vanje Radauša. Ispod je pisalo: ”začetnik novije hrvatske i jugoslavenske glazbe”. Nekomu je to smetalo pa je skoro cijelu rečenicu obojio u bijelo da bi ostalo pisati samo ”začetnik”. Kasnije je rečenica preformulirana u: ”začetnik novije hrvatske i južnoslavenske glazbe” - tako stoji i danas. Mnogi s Lisinskim povezuju istoimenu Koncertnu dvoranu i diskografsku nagradu ”Porin”. Kad je predavačica jednom u Google-Translate upisala ”Vatroslav Lisinski” prijevod s hrvatskog na engleski glasio je ”hall” odnosno ”dvorana”. Pisala je Bezić i upozorila Google pa se takav prijevod više ne nudi. Predavanje koje je bilo obogaćeno audio-snimkama brojnih skladateljevih djela, Bezić je zaključila riječima: ”uistinu se moramo zapitati koliko poznajemo Lisinskog!"

Glazbeno su večer uveličali učenici-pjevači Umjetničke škole Luke Sorkočevića Valentina Elizabeta Šilje i Martin Hazdovac pod mentorstvom profesorice Dubravke Hilje, a uz klavirsku pratnju profesorice Stefani Grbić. bLu