"Prizren - sretne misli izgubljene u tranziciji" naslov je putopisnog predavanja koje je u sklopu ciklusa "Putositnice utorkom" Dubrovačkih knjižnica u Saloči od zrcala održao Žarko Dragojević.
Na samom je početku predavač rekao kako je shvatio koliko je tuge i sivila zapravo nagomilano u neposrednoj blizini Dubrovnika. Naglasio je da, koliko god Dubrovnik bio usmjeren prema Zapadu, on je ipak na samoj granici s Istokom. Opisujući put do Prizrena, gdje je s Karlom Crnčević bio član male delegacije Unseen festivala na međunarodnom festivalu DokuFest, dotaknuo se i dojmova koje je stekao u Crnoj Gori i Albaniji.
Publiku je upoznao s nekoliko povijesnih i zemljopisnih značajki drugog najvećeg kosovskog grada. Uži gradski centar ne obiluje kafićima i butigama, ali zato ima velik broj svadbenih salona gdje se prodaju raznorazne vjenčanice. Naime, gastarbajteri iz Austrije ili Njemačke masovno sklapaju brakove u Prizrenu zbog povoljnijih cijena.
Dragojević je naveo kako je rat na Kosovu službeno završio 1999., ali prema njegovim riječima, još uvijek traje zbog čestih nemira i incidenata. Djeca i mladi u Prizrenu po svojim se interesima ne razlikuju od mladeži u Dubrovniku. Prosječna plaća na Kosovu je tisuću kuna, kava košta 2,5 do 3 kune, a od 50 do 60 posto stanovništva je nezaposleno. S obzirom da je većina stanovništva islamske vjeroispovijesti, nemoguće u mnogim prizrenskim kafićima popiti pivu ili čašu vina, a u butigama nije baš lako pronaći i kupiti alkohol. Svugdje ima ostataka i spomenka rata, a strani vojnici zbog opće sigurnosti svakodnevno patroliraju ulicama. Također, grad za razliku od Dubrovnika ne obiluje suvenirnicama, a s druge strane puno je gole i bose djece koja prose bez obzira na neljudske vremenske uvjete - vjerojatno drogirana kako bi to sve mogli izdržati. Takvo stanje tamošnja policija apsolutno ignorira, a upravo su Dragojevića takvi prizori negativno iznenadili. Kazao je kako se tranzicija u Prizrenu pa i Kosovu još nije dogodila, a "pljačka" je tek počela!
No, ono što je Dragojevića najviše iznenadilo jest skoro zanemariva udaljenost od Dubrovnika. Prilikom izlaska iz države, državljanima Kosova potrebna je viza, osim kad idu u Makedoniju, Albaniju ili prelaze jedan dio južnih srpskih graničnih prijelaza. Sam nije imao neugodnosti tijekom prijelaza granica, a s hrvatskom putovnicom ili osobnom iskaznicom prijelaz iz države u državu uopće nije bio problem.
Dodao je kako su svugdje kao Dubrovčani i Hrvati doživjeli divan prijem. Priznao je kako takav prijem ne bi imali da su kojem slučajem došli kao državljani Srbije. Dodao je činjenicu kako je stanovništvo vjerski izmiješano na pripadnike islamske, pravoslavne i katoličke vjeroispovijesti, a i da se mnogi građani Prizrena različito deklariraju: neki ističu kako su Kosovari, neki Albanci, neki Romi, neki Srbi, a poneki su i pomalo zbunjeni u svemu tome. Osvrćući se na noćni život i zabavu u Prizrenu, otkrio je kako su se svi najviše okupljali i družili u jednom prizrenskom kafiću čiji je domaćin jedan jako gostoljubivi Srbin. Svakom putniku vrata tog lokala širom su otvorena.
Kod skoro svakog sugovornika, posebno onih koji su u svojim 40-tim ili 50-tim godinama života, Dragojević je naišao na lijepa iskustva koja ih vežu za Dubrovnik, dubrovačko područje ili Hrvatsku i to još iz vremena postojanja bivše države.
Zaključno, Dragojević je izrazio nadu kako će hrabri i ponosni kosovski duh prebroditi sve aktualne poteškoće i prepreke te je dodao kako mu u tome sigurno od velike pomoći mogu biti kultura i umjetnost, pa i sama manifestacija DokuFest. Pjesmom "Na straži pored Prizrena" Zabranjenog pušenja završilo je travanjsko izdanje "Putositnica utorkom". bLu