StoryEditorOCM
KulturaRAZGOVOR SA SLIKAROM |

MIRO STAMATOVIĆ Istraživanje je zapravo sloboda i ne robovanje tome da ono što vidiš, slikaš jer otvorenih očiju ništa ne možeš vidjeti dobro

Piše Bruno Lucić
27. prosinca 2020. - 21:55
Samozatajni slikar Miro Stamatović u svom ateljeu na Montovjerni neumorno stvara nova djela. Izlaže u sklopu izložbi Dubrovačke udruge likovnih umjetnika (DULU), redovito posjećuje izložbe kolega, a bilo je krajnje vrijeme izvući ga iz te skromnosti i to za razgovor za Dubrovački vjesnik.

image
Privatni album


NACRTANA GEOMETRIJA, GRAFIČKA RJEŠENJA I SJENE

Odakle poriv za slikanje kod Vas?
Ne znam, vrlo čudne su te neke stvari, to seže još od gimnazijskih dana, od osnovne škole možda. Zapravo, mislim da su ti pedagozi vrlo bitni u tim naznakama što ćeš ubuduće raditi i gdje ćeš se pronaći u svemu tome. Bio sam više po dramskim sekcijama, to me je privlačilo, likovnost ne toliko, ali sam u gimnaziji doživio nacrtnu geometriju kao vrlo blisku u tom nekom prostornom pronalaženju, rješavanju nekih situacija. Kad sam kasnije došao u Dubrovnik, 1970. sam upisao Višu turističku, to sam završio i shvatio sam u neka doba da nisam u toj 'priči'. Onda su me uhitili u 'Omladini' i predložili da budem tajnik Studentskog teatra Lero i Lausa, kao administrator normalno, bez ikakvih pretenzija da nešto u tom svemu budem, ali sam kroz taj rad zapravo doživio puno toga. Imao sam sreću da u toj ekipi bude Marin Gozze koji je negdje tada tek počinjao raditi scenografije, grafička rješenja, nekako smo se 'čuli' ili 'osjetili', vjerovao sam svemu što radi. Imao sam pravo, toliko je jednostavan i čist čovjek.

image
Božo Radić/Cropix


Gozze je bio jedan od Vaših poticaja?
Kako ne! Marin je bio čudo, ne samo meni, nego i Davoru u tim nekim scenografskim rješenjima! Čudo od čovjeka! Nakon teatra Lero, radio sam kao šef propagande u „Dubrovkinji“, a baš u to vrijeme se događalo grafičko rješenje „Dubrovkinje“, to su radili iz CIO-a, glavni je bio Boris Ljubičić, bio je Stipe Brčić koji je radio na tom znaku i onda su počela ta putovanja, veze sa Slovenijom, s tiskarama... I ja sam se uključio u to, dogodilo se to da sam u to vrijeme vizualno rješavao neke stvari prijateljima i poznanicima. Jedno vrijeme nakon toga sam radio i u 'Kopiji'. Onda sam 1987. shvatio da nemam što više raditi u „Dubrovkinji“, pošao sam u privatni biznis. Napravio sam tiskaru u kojoj sam nabavio nekakve strojeve, to je više bila neka manufaktura, ali sam vremenom uspio nabaviti jedan stroj koji je bio prvi u Dubrovniku, to je poluautomatski stroj za sitotisak. Radio sam puno toga, to je bilo baš nešto novo, nešto dobro…

Iznalaženje grafičkih rješenja i kontakt s kreativcima usmjerilo Vas je prema slikarstvu, jeste li već tada usporedo s tim slikali?
Krenuo sam negdje 90-ih, kad je počelo ovo što ne volim ni spominjati niti se vraćati jer u životu uvijek treba ići dalje. Svakako jedan pijetet prema svakome tko je imao nekakvih problema. Uvijek sam gledao ići dalje, osloboditi se te tegobe, te nemoći kojoj smo svi nekako bili izloženi, involvirani… Tih sam godina počeo raditi akrilik. Sjećam se, kako sam bio poznanik s Lukšom Pekom, jednom sam to bio 'potrpao' u gepek od auta i pokazao mu svoje radove da mi kaže ima li to sve smisla? Grafički sam razmišljao, on je razmišljao i likovno, rekao mi je: „Ajde malo ovo osjenči, daj malo neke sjene!“ To su bile dosta čiste, čvrste plohe… Usput mi je također rekao: „Miro moj dobri, bolje bi nam bilo da se bavimo trgovinom, nego da slikamo!“ Svakako, ne misleći pritom na sebe, htio je mene kritički negdje dovesti da razmišljam i o tome. Nakon toga sam prestao slikati pa sam pokušavao osposobiti tiskaru. Međutim, problemi su bili u tome što je trebalo ući u nove investicije, ulaganja, a djeca su bila mala, supruga bez posla, svašta nešto… Ulaziti u kredite, to se nisam usudio!

image
Privatni album


A onda?
I onda, negdje 2010., dogodio se neki preokret u meni. Supruga je rođena u Gradu, ima jedan veliki portun u Ulici od Puča, to je točno preko puta pravoslavne crkve. Tamo je već bila jedna galerija i jedan zid je bio slobodan. Išao sam razgovarati s ljudima, s Goranom koji je bio glavni u pravoslavnoj crkvi, strašno drag čovjek. Izišao mi je ususret, a s obzirom da je to vlasništvo supruge i da su zajedničke prostorije, onda sam napravio galeriju. U arhivi imam te neke svoje početne radove. Kako je trebalo raditi nešto na brzinu, počeo sam raditi akvarel. No, vidio sam da tu nešto ne štima. Naime, počeo sam kopati po internetu i zaista sam imao sreće da se divim Alvaru Castagnetu, Zbukviću i drugim akvarelistima… To je jedna uhodana ekipa koja je u akvarelu dostigla neke granice i stvarno neke priče. Oni su specifični i dosta slični, vrlo su me zanimali. Jedan sam od te generacije koja nije znala za Internet, koja nije imala tih mogućnosti da to vidi, da spozna, a to mi je interesovanje omogućilo da što prije počnem razmišljati na način kako stvoriti nešto. Razgovarao sam o tome i s Ninom Dubčićem koji je izvrstan pastelist i koji je u to vrijeme radio pastele. Kad sam već toliko akvarela naslikao i divio se Ninovim pastelima, shvatio sam da je to jedno bogatstvo i da svaki slikar mora proći te dvije tehnike kako bi osjetio boju, tu toplinu, kako bi osjetio da nije sve što je u prirodi zeleno, zeleno i da to zeleno može biti i crveno ili već kako. Dakle, u tim valerima, u tim odnosima, ovisno kako si raspoložen ili koliko možeš, trebaš stvoriti nekakva nova djela. To se prodavalo, otvorio sam kućnu radinost i morao sam se registrirati, kasnije je došla fiskalizacija, ali s tim akvarelom su me 'zakočili' na kolonijama. Oni bi svi slikali, napravili bi neka platna, čuda, a ja bih uzeo akvarele i napravio bih neke sličice. Sjećam se da sam na Šipanu radio dosta veliki format, dva akvarela, to su bili odlični akvareli, ali opet, kad to staviš pored njihovih slika tamo - ništa! Onda sam prestao pa su počele priče: ”Pa Miro, zašto ne radiš akvarel?!” Ali, bilo je gotovo. Taj je ciklus kasnije negdje opet završio na akriliku.

I dalje ste u fazi akrilika?

Da, imao sam jednu fazu ulja. Zapravo, tih 90-ih sam radio i ulja, radio sam portrete... Imam jednu seriju najboljih tenisačica: Ivanović, Serena Williams, Šarapova, Janković... To mi je bilo interesantno, a sjećam se da su mi prijatelji rekli: ”Nemoj, molim te, da moram pitati tko je ta!” Htjeli su zapravo reći da taj portret treba biti prepoznatljiv, što je negdje u definiciji portreta.

image
Privatni album


IDEJA JE OSNOVA

Kako biste definirali Vaš slikarski rukopis, u kojoj ste sad fazi?
Mene stalno nešto vuče apstrakciji. Recimo, Murtić. Kad pogledaš njegove slike, nemaš što reći: nije ti ništa jasno, a sve ti je jasno! Zato što godi oku taj odnos tih boja, tih pokreta, te žestine, svega toga. Govorim o jednoj njegovoj fazi. Ono što mene vuče apstrakciji, možda je to neka grafika u meni, ali i želja da zapravo apstrakcija bude prepoznatljiva, da kad već radim nešto, da postoji nekakav simbol, neka figura koju ćeš prepoznati u tom nekom amorfnom stanju apstrakcije u kojemu se to događa na taj način.

Što Vam je nejasno u Vašem slikarstvu?
Ne znam što sve mogu! Zato me uvijek nešto tjera u neku novu seriju, to su kratke serije, moram priznati. Jednom mi je Škerlj dobro rekao: ”Miro, nemoj misliti da je baviti se umjetnošću lak i jeftin posao, to su ulaganja i odricanja!” A to se i događa u ova nesretna vremena, a ova je godina, Bože sačuvaj, najočigledniji primjer svega toga! Ali, trebao bi čovjek imati vremena, imati jedno veliko, veliko, veliko razumijevanje obitelji da te puste, da ne moraš u spenzu, da ne moraš nositi bocu plina... Toliko u gradu ima akademskih slikarica, ali 'nema' ih! Zašto? Pa tu su djeca, obaveze... Dobre su, odlične su, ali ih 'nema'! To 'nejasno' je želja da uvijek radim nešto novo. Nejasno mi je utoliko trebam li još toliko raditi kad sam došao do nekog stadija i vidim da mi to prijeđe u neku dosadu, to me 'zatvori', izgubim tu energiju, jednostavno se 'ispušem'...

Vi ste, zapravo, slikar koji voli stalne promjene, mijene?
Tako je, to je u meni nešto. Mada, uvijek govore o tome da trebaš imati neki svoj rukopis. Meni treba slobode! Ne želim da sam rob toga što radim, nego da imam zadovoljstvo u tome što radim, da istražujem rane tehnike, razne medije... Evo sad na izložbi „Crno bijelo“ u Galeriji Otok radio sam s papirima koje sam aplicirao i zgužvao te dobivao neku teksturu, a kasnije sam radio ovo o čemu govorimo – jednu apstrakciju koja se tako dogodila. Ta slika se razlikuje od drugih, barem meni. Anto Violić je isto radio nešto slično, ali to je ta sloboda koju čovjek treba imati u tom istraživanju, to istraživanje je zapravo sloboda i ne robovanje tome da ono što vidiš, slikaš. Jer, to onda nije slikarstvo, bolje onda uzeti fotografski aparat pa zalijepiti sliku na zid!

image
Božo Radić/Cropix


Uživate u toj slobodi, a koliko je dug Vaš put do zadovoljstva?
Osnovno je imati ideju kako, uvjetno rečeno, neki zadatak koji sebi samome ili koji mi drugi zadaju kroz ove kolonije sebi definirati na neki način. Radeći u tiskari i sve druge poslove, shvatio sam da je negdje 80 posto priprema, a realizacija je 20 posto. Kod mene se dogodi druga stvar: da kad počnem raditi u realizaciji, pogotovo u slikarstvu, to ti dozvoljava da možda negdje pođeš i nekim drugim putem, da jednostavno pođeš u neki drugi pravac i onda se zapravo pitaš kad je slika gotova?! E to je vrlo bitno, to sam osjetio. Taj osjećaj, stanem i jednostavno se pitam: što bih sad više?! Ne pada mi napamet što bih, a zadovoljan sam. Onda ostavim sliku za sutradan i osjetim da sam bio u pravu. Istinabog, nisam uvijek zadovoljan, ali uglavnom se trudim biti.

Ukratko, niste uvijek zadovoljni, ali znate kad je slika gotova?
Da!

Plohe Vas i dalje prate, grafički ste ih svladali, a koliko ste ih podredili svom slikarskom izričaju?
Prijatelji su me stalno zvali da pitaju kako uspijem reducirati sliku, kako se uspijem otrgnuti od stvarnosti. Zapravo, moraš promatrati sliku i onda jednostavno zažmiriti jer otvorenih očiju ništa ne možeš vidjeti dobro. U tim nekim sjenama, u tom nekom zagušenju onog što vidiš, stvoriš taj nekakav format, nekakav obris. Koliko možeš pojednostaviti ono što hoćeš reći, utoliko je ta površina veća ili manja u smislu koliko je bitno što hoćeš reći i prezentirati. Već dugo slikam sa špatulom i imam potrebu što većeg i šireg penila. Mislim da špatula, s jedne strane, podiže nivo tog pokreta, ima svoj volumen, svoju jačinu u odnosu na to kad radiš s malim penilom pa nešto 'pipkaš'. To sam davno odbacio! Dok sam radio te portrete, onda sam morao koristiti malo penilo jer sam slike htio raditi što realističnije, a sa širokim penilom to ne možeš.

image
Privatni album


Jeste li ikad imali samostalnu izložbu?
Nikad! Ima jedna druga stvar. Od 2010., otkako sam otvorio galeriju, ustvari svaki dan imam 'izložbu', uvijek se tamo nešto proda pa se nešto nadomjesti. U prostor može stati po dva-tri reda slika tako da nikada nisam imao puno afiniteta prema samostalnoj izložbi. Iskreno, za napraviti izložbu moraš napraviti nekih 25 platana. Mislim da je u mene pitanje financija, ovo najiskrenije govorim. Uvijek sam se pitao: "A što s tim slikama poslije?" Trebao sam odrađivati taj posao u galeriji, stalno svaki dan moraš nešto slikati, a za ući u taj posao moraš biti slobodan, moraš to odraditi i zabaviti se time da bi to imalo nekog smisla.

Kako ocjenjujete publiku u Dubrovniku?
Kad bi netko od ovih akademskih slikara otvarao izložbu, nigdje ne bi bilo njihovih kolega. Ili, ako bi bilo, to bi onda bio Škerlj, a drugi?! Bogami, ne znam! Nikad mi nije bilo jasno zbog čega je to tako, što je u pitanju? Dođu oni, vjerojatno drugi dan ili nakon nekog vremena pogledaju izložbu, ali ih nema na otvaranju! Nema ih kad bi na neki način trebalo pokazati podršku i kolegijalnost. U čemu je problem?! Oni imaju svoj rukopis, svoja razmišljanja, pa se možda boje da će ih, kad dolaze na izložbu, to možda odvući negdje drugo... U gradu postoji dosta likovnih udruga i udruženja, međutim, ta publika koja bude na otvaranjima izložbi, na bilo kojoj, našoj ili njihovoj, uglavnom su članovi obitelj ili poneki poznanik. Ali, da netko iz drugih udruga tamo dolazi – ne! Ne postoji izložba u Sponzi ili veća izložba koju nisam pošao vidjeti drugi, treći dan nakon otvaranja. I uvijek nešto vidiš... Od ULIPUD-a su, recimo, izložbe dosta šarene, ali uvijek možeš pronaći nešto, uvijek mi se nešto svidi. Ali, više bih volio da ovi ljudi koji se bave financijama i gradski oci, ljudi koji su na rukovodećim pozicijama, da dođu i da vide izloženo, da zabilježe… Uvijek kad netko spomene stara vremena, stvara se jedna negativna konotacija u tom smislu, bez potrebe. Nekako su ljudi bili upućeniji jedni na druge, danas je to sve kako jest, a nema razloga da bude tako, pogotovo što umjetnost nema granica, ona je toliko široka i velika, govori jednim jezikom!

image
Privatni album


POTRAŽNJA PROSTORA

Pratite likovnu scenu, kako bi onda ocijenili kulturni život u gradu?

Uvijek to gledam kroz Udrugu u kojoj sam i mislim da se dosta dobro borimo i da se tu 'praznimo' u tom kreativnom smislu. Ne znam kad sam zadnji put bio na Ljetnim igrama, to je sve nedostatak vremena. Nisam bio ni na kazališnim predstavama, a išao sam prije stalno, prošlo me to. A nervira me to da se moraš obući, moraš se 'nacifrati', moraš se srediti pa onda pratiti što je tko rekao... Mene taj šušur, taj formalizam zapravo nervira!

Član ste DULU-a, u Upravnom ste odboru, ima li signala kad bi mogli dobiti svoj prostor?
Ne znam, ali mislim da je, nažalost, sve vezano za politiku. Mogu me i pogrešno shvatiti, ali mislim da ako nisi član te i te stranke, onda zaboravi! Mi u Udruzi nemamo taj osjećaj, u nas se ne osjeća nikakva 'strana' - nit visina, nit debljina, nit spol... Sjetio sam se pokojne Jagode Lasić, koliko nam samo ona fali! Ona je čudo! Znala je tim ženskima reći ono što treba, na svoj, ženstveni način. Puno smo išli po tim kolonijama, cijela ova ekipa: Nino, Mirica, Mišo... I Škerlj, koji je uvijek s nama! Nisam onda bio u Udruzi, ali kad je Vlahušić bio gradonačelnik, ponudio je bivši Zarazni odjel, danas je to Sveučilište. Međutim, članovima Udruge je to izgledalo katastrofalno i jednostavno jedan dio ekipe nije bio za to. Bili bi neiskreni da kažemo da nam Grad nije nudio prostor, jest, vidim po tome, ali nakon toga se ništa nije događalo. Ništa! Pisali smo toliko tih dopisa poglavarstvu, imali smo neke ljude koji su bili po poglavarstvu i od kojih smo očekivali nešto, ali nisu ni oni mogli tu ništa učiniti. Organiziramo humanitarne akcije, kad god treba dati sliku ili slike, spremni smo pomoći. Tako smo jednom organizirali izložbu te dio slika donirali Općoj bolnici jer mislimo da slika ne treba stati u nekom kantunu, ona bolje da je na zidu. Oni nesretni ljudi koji dođu u bolnicu, njima će dati neki optimizam. Onda smo uputili dopis ravnatelju bolnice da nam eventualno da neki prostor, ne treba nama vele, ali nismo ništa od toga dobili. Potom smo počeli naglas razmišljati o tome koji su objekti u gradu prazni, neupotrebljivi, nikakvi… Sjećam se, govorilo se o bivšem hotelu Stadion, imali su nekakve sobe koje su iznajmili na korištenje nekakvim udrugama, ali od toga nije bilo ništa. Onda se govorilo da će se u Komolcu raditi jedan veliki hangar od TUP-a koji će se razdijeliti za neke djelatnosti i da ćemo onda dobiti prostor, ali opet je sve stalo.

image
Od 2010. Stamatović je član Dubrovačke udruge likovnih umjetnika (DULU)
Božo Radić/Cropix


Dakle, do daljnjeg ostajete 'beskućnici'?
Tako je, a puno toga nam se čini da bi bilo lakše i jednostavnije kad bismo imali prostor. Lero nikada ne bi bio ono što jest da nije imao prostor, prvo gore u Ilije Sarake, a onda u Lazaretima.

Škerlj vas neprestano prati i pomaže vam u Udruzi?
Čudo je! Možda je to malo i njegova profesija. Poznavao sam ga 70-ih, ali nikad ništa osobno. Ali, on je isto počeo raditi u Lera, on i Mišo Baričević radili su neke scenografije, pa su pituravali, tako smo se družili i angažirali. Da budem iskren, isto sam bio sretan, a valjda je to bio neki poriv u meni, kad bih vidio slike od Peka, Škerlja ili Trostmanna... Bio bih sretan da im perem penila kako bih vidio kako oni miješaju boje, što to tamo mute, kako uopće razmišljaju jer umjetnost slikarstva je i zanat, moraš znati kako je realizirati. Zato je bitan prostor, možeš dovesti čovjeka u prostor da govori ljudima, da upoznaje ljude, da stvara, da se omogući tim mladim ljudima da im sutra bude lakše na akademiji ili već u životu.

image
Privatni album


Nakon svih godina je li vam žao što niste pošli na akademiju?
Ne razmišljam o tome. Bio sam vrlo zadovoljan s onim što sam radio tako da mi je ovo što se događa jedan plus u smislu da mogu raditi nešto što mi stvara zadovoljstvo, pogotovo što u Udruzi stvarno ima divnih ljudi, a među njima je i Škerlj. On nije naš član jer postoji jedan članak koji točno definira članstvo, a mi uvijek razmišljamo, a i Marin Ivanović je mišljenja da akademski slikari ne bi trebali biti naši članovi jer oni imaju svoju udrugu. No, barem bi mogao biti počasni član, ali opet je to vezano za prostor koji trebamo imati da možemo dovesti te ljude i realizirati to što želimo, napredovati i biti dio grada, osjećati se u gradu svojim i njega osjećati i davati mu sve što možemo.

Godine u Lera
Kako Vam je bilo u Studentskom teatru Leru?
Mi smo bili prava ekipa, bili smo uvijek na neki način ljubomorni na Linđa. Zašto? Jer, oni su vazda negdje putovali, vazda bi imali neke nastupe po Parizu, po cijeloj Europi, išli su tamo-amo... Nama je to isto falilo! I onda su se u Lera počeli događati te lijepe stvari, da je uz nas bio Jakša Fiamengo, Popadić, ljudi koji su znali i razumjeli što Davor misli i kako razmišlja, pa su surađivali i pomagali. Onda je Lero počeo putovati i u više navrata bio prva i najbolja amaterska družina u Jugoslaviji. Bili smo svuda!


image
Privatni album
24. travanj 2024 01:35