Predstavljanje monografije "Pod okriljem Svetog Nikole i Svetog Vlaha: Pomorsko pravo u Kotoru i Dubrovniku po odredbama njihovih statuta" autorice, povjesničarke prava i odvjetnice iz Beograda, doktorice znanosti Mirjane Blagojević, poslužilo je kao završnica obilježavanja Mjeseca hrvatske knjige 2021. u Dubrovačkim knjižnicama. Uvodno je okupljene pozdravila Marjana Leventić, a o samoj autorici i nekim tehničkim osobinama monografije govorio je arheolog i magistar znanosti Dušan Medin koji je ujedno predstavnik Društva za kulturni razvoj „Bauo” iz Petrovca iz Crne Gore, jednog od izdavača djela.
- Rad „Pomorskog pravo Dubrovnika i Kotora po odredbama njihovih statuta” predstavlja autoričinu doktorsku disertaciju obranjenu početkom 2015. na Pravnom fakultetu Beogradskog univerziteta. Autorica je duboko zašla u istraživanje srednjovjekovnih i novovjekovnih prava primorskih komuna istočne jadranske obale, naravno, fokus je ponajviše bio na Kotoru i Dubrovniku, ali i nešto južnije: Budva, Paštrovići... Knjiga sadrži prilično bogat i raznovrstan sadržaj koji, kako bolje upućenom pa i onom prosječnom ili laiku, nudi mogućnost sveukupnog sagledavanja i razumijevanja kompleksnog normativnog sustava dvaju velikih i moćnih gradova na Jadranu: Dubrovnika i Kotora u razdoblju srednjeg odnosno početka novog vijeka. Može se konstatirati kako je u pitanju knjiga veoma značajna za historiografiju a i šire: za povijest prava, kulture, društva Dubrovnika i Kotora, ali i drugih primorskih komuna i prostora koji su također, makar u jednom dijelu, bili pod republikom sv. Marka. Možemo ovo djelo za naš kontekst smatrati veoma značajnim, ne samo zbog obima, nego i zbog opsežnosti i obuhvata istraživanja kojim se autorica posvetila u svom doktoratu, a potom i u ovom priređenom izdanju. Autorica negdje na posljednjim stranama zapisuje misao iz koje se iščitavaju njezini osobni i profesionalni afiniteti koji su vođeni emocijama prema primorskom kraju jer ona, što bismo rekli, nije 'rodom s mora': „Iako se knjiga bavi srednjovjekovnim pravom Kotora i Dubrovnika, posebno bi me obradovalo da pored pravnika, nađe put i do svih onih koji se zanimaju za srednji vijek, povijest, sociologiju i etnografiju, ali i do svih onih drugih koje, poput mene, veže ljubav za ovaj dio jadranske obale” – poručio je Medina.
U predstavljanju je sudjelovao i muzejski savjetnik Pomorskog muzeja Dubrovačkih muzeja Đivo Bašić.
- Knjiga nosi naslov „Pod okriljem Svetog Vlaha i Svetog Nikole”, očito patrona zaštitnika pomoraca i samog grada Dubrovniku jer u srednjem vijeku gradovi su funkcionirali i kotirali po broju moći koje su posjedovali tako da je logično bilo za Dubrovnika izabrati sv. Vlaha, a sv. Nikola za cijeli Bokokotorski zaljev jer je sv. Tripun svetac zaštitnik Kotora. To 'okrilje' mogli bismo usporediti sa zastavama na brodovima, kad je na brodu zastava sv. Vlaha, to podrazumijeva da je to dubrovački brod. Dubrovački statut donesen je 1272., kasnije se tijekom stoljeća nadopunjavao, a autorica je to vrlo detaljno obradila. Cijela sedma knjiga Statuta posvećena je pomorstvu s tih 67 poglavlja. Postojala je tako ekološka mjera da se balast s brodova nije smio bacati u portu, to je bilo zabranjeno te su se za to plaćale kazne. S današnje točke gledišta takozvanih demografskih društava, to srednjovjekovno pravo možda malo zvuči i okrutno, ali tijekom vremena su se te odredbe usavršavale. Što se tiče Dubrovčana i naprednosti tih nekih odredbi i onih koje su uspjeli isposlovati s drugim zemljama, poznat je Bazelski koncil gdje su 1433. uspjeli dobiti tu privilegiju trgovine s istočnim zemljama, prvenstveno Turskom koja je tada bila u usponu, kasnije puno jača. Kasnije su postojale dubrovačke kolonije koje su Dubrovčani koristili u svojoj trgovini. Dolazilo je i do sporova, tada bi tražili priziv dubrovačkog suda, a to Turcima nije bilo drago. Sve druge republike su potpale pod Osmansko Carstvo, samo su Dubrovačka i Poljička republika preživjele. Dubrovčani nisu htjeli imati granicu s Mlečanima pa su zato 'dali' Neum i Klek, a da su Turci osvojili ovo područje, ovo bi bila 'najvatrenija' zona od svih, to bi bilo strašno, posebno što se tiče trgovine. Ali, kako su Dubrovčani imali razvijenu trgovinu, svoje kolonije i diplomaciju, uspjeli su tijekom stoljeća i umješnošću spriječiti zauzeće.
- Dubrovnik je također značajan po dopuštenoj razini krcanja tereta na brodove, već 1312. i 1362. javlja se ugovor pa nakon toga i zakon kojim se to regulira, a u zapadnim se zemljama to regulira tek u 17. i 18. stoljeću i već po tome su Dubrovčani bili napredni. Treba napomenuti kako su i ukinuli trgovinu robljem na svom teritoriju. Imamo i pomorsko osiguranje iz 16. stoljeća, imamo čak krajem 14. stoljeća prvi ugovor, a onda sredinom 1568. osiguranje koje je jako bitno jer su brodovi, naravno, bili u pogibeljnim situacijama: od nevremena preko pirata do raznih drugih nepogoda. Zanimljivo je da se u Statutu brod tretira kao 'pokretna stvar', autorica knjige je to dosta temeljito objasnila, ne samo to nego i sve druge okolnosti uz samu plovidbu. Postojali su i udjeli u brodu, bilo je razumno imati više udjela u više različitih brodova, a ne jedan brod posjedovati u cijelosti jer brod nastrada i onda možete izgubiti cijeli uloženi kapital. Po tome je poznat Vice Stjepović Skočibuha koji je imao čak 17 udjela u 17 različitih brodova. Dubrovčani su sklapali različite ugovore o uzajamnosti, primjerice ugovore o oslobađanju od nekih lučkih pristojbi, a oni bi se obnavljali.
- U knjizi se navodi i posada broda, što je brod sve morao imati od ljudstva, spominju se maranguni, kalafati, dodao bih i šuperače jer nema broda koji nije propuštao, bez obzira imao duplu drvenu oplatu ili ne, opet su ti ljudi bili potrebni na brodu. Kad je riječ o nezgodama na moru, u dubrovačkom Arhivu od 1629. do 1811. čak je tisuću njih službeno zabilježeno, a koliko ih je još bilo, to ne znamo. Često se spominjalo da bi vjetar, najčešće lebić, naglo udario u brod koji bi nastradao. Čak bi i u kasnijim stoljećima pomorci govorili da su doživjeli nezgodu na moru netom nakon isplovljivanja. Autorica spominje i čuvenu karantenu i odredbe koje su povezane s važnošću karantene. Naravno, potrebe za pravnim reguliranjem se širi pa imamo Pravilnik o nacionalnoj plovidbi iz 1745. koji je također nadopunjen i tu su precizne odredbe vezane uz kapetane, pomorce... Tako piše da je za kapetane zabranjeno kićeno oblačenje, kasnije je to ukinuto. Na plećima pučana leži zapravo pomorska sila Dubrovnika. Spominje se u knjizi i bacanje broda na bok jer je jako važno bilo čistiti brod. Dandanas, kad barka stoji godinu dana, na njoj se uhvati toliko školjki da ne možete ploviti. Naime, ugrozili ste ljude, teret i sam brod i to je trebalo čistiti. Brod bi se stavljao na bok s jedne i s druge strane te bi se čistio i to je bilo jako važno, pojasnio je Bašić.
Na kraju je nekoliko riječi rekla i autorica koja je iskazala izuzetno zadovoljstvo što knjigu predstavlja u Dubrovniku koji jako voli.
- Knjiga se zove "Pod okriljem Svetog Nikole i Svetog Vlaha", ovo je knjiga o dva grada, o Kotoru i Dubrovniku, ali je, prije svega, knjiga o pomorstvu ove dvije slobodne komune odnosno Dubrovnika kasnije kao države. U Kotoru je za razvoj pomorstva bilo zaduženo Cehovsko udruženje sv. Nikole mornara iz kojeg je nastala slavna Bokeljska mornarica, a za razvoj pomorstva u Dubrovniku zaslužna je država. Knjiga je pisana da 'živi na moru', imali smo promociju u Beogradu te u Crnoj Gori, a ove promocije koje smo imali na moru su mi srcu draže jer knjiga treba 'živjeti na moru'. Drugi cilj je bio da knjiga od pravnika nađe put do svih onih koji poput mene gaje ljubav prema ovom djelu jadranske obale, ali i da stvarno nađe put do običnog čitatelja. Knjiga nije pisana samo za pravnike, nego za sve one koji vole povijest, srednji vijek, antropologiju, ekonomiju... Ona se tiče srednjovjekovnog, ali i kasnijeg pomorskog prava i trgovine Kotora. Netko mi je rekao: "Nemoj praviti debelu knjigu, što će ti Dubrovnik?" Rekla sam mu: "Bez Dubrovnika ne može!" Dubrovnik je apsolutno bio baza svih statuta, ne samo južne statutarne grupe, po meni, i šire... Dubrovački statut bio je baza Kotorskom statutu, Barskom statutu koji se nije sačuvao, tu spada i Hvarski statut, Budvanski statut... Zašto je neophodan Dubrovački statut? U ono doba bilo je dozvoljeno da ako nekih odredbi nema u jednom statutu, imate mogućnost koristiti odredbe drugog statuta. Cijela sedma knjiga Dubrovačkog statuta posvećena je pomorstvu, ali i kroz ostale knjige Statua moguće je pronaći poneku pomorsku odredbu. Zatim, imate opsežno zakonodavstvo koje se stalno razvija i koje maltene traje dokle traje Dubrovačka Republika, što nemate nigdje u susjedstvu. Možda ćete u Kotorskom statutu naći tek desetak odredbi pomorskog prava, možda nisu baš sve vezane za pomorsko pravo, neke su vezane za pomorsku trgovinu...
- Trgovina je neraskidiva od pomorstva, u Dubrovniku se trgovalo raznim robama, ali o toj robi se vodilo izuzetno računa. Dubrovački statut je apsolutno bio uzor za razne stvari svim ostalim statutima. Što se tiče samog pomorstva i trgovine, običajno pravo je igralo izuzetnu, izuzetnu ulogu. Dubrovački statut je apsolutno savršen u svim granama prava, u pomorskoj grani svakako, a ostaje uskraćen za nedovoljan broj odredbi o sudstvu. Sporove pomorskog karaktera u Dubrovniku je rješavao redovni sud, s tim što ne možemo zaboraviti arbitražni sud koji je važio i u Kotoru i u Dubrovniku. Također, postojao je i međunarodni sud koji se formirao ako su dvije države imale neki spor. Ako ste imali tuženog iz druge države, ta država bi se bavila tim spornim pitanjima. Arbitražna suđenja bila su važna jer je nemoguće da suđenje koje se tiče pomorske trgovine traje dugo, roba se kvarila i zato su bili arbitri koji su se trudili da brzo riješe spor. Pišući o Dubrovniku, osjećala sam zaista da imam neku privilegiju što to radim. O Dubrovniku je pisalo puno ljudi, Dubrovnik ima fantastično zakonodavstvo i bila sam počašćena što mogu i ja doprinijeti nekom riječju.
- Prve pisane tragove o dubrovačkom pomorstvu mogu se naći u 9. stoljeću kad se spominje dubrovačko brodogradilište, u 12. stoljeću, kad napreduje Mediteran, apsolutno napreduje i Dubrovnik, ova žila kucavica. Imamo dva ugovora sačuvana iz tog doba: jedan je iz 12., drugi iz 13. vijeka. Jedan između Dubrovnika, Splita i Pise, a drugi je između Dubrovnika i Trogira i mogu reći da je Dubrovnik naprosto 'prodisao' kad se oslobodio Mletačke republike 1358. On jest formalno pripadao Ugarskom Carstvu, ali je zaista i radio i po svojoj volji donosio zakone. 'Dubrovnik' je bio mudar, bio je veliki diplomat. Zanimljiva je enigma da su Turci osvojili cijeli Balkanski poluotok, a kako Ivan Božić kaže: „Na jednoj trošnoj hridi Dubrovnik, grad pretežak od zlata, ostavili su u slobodi.” Zbog čega? Dubrovnik je Turcima apsolutno bio jedan prozor u zapadni svijet, a opet, Dubrovčani su bili mudri i vidjeli su da svoju trgovinu mogu na neki način razvijati i preko Turaka. Dubrovnik je donio blagodat svima koji su ga okruživali. Kad se kaže pomorska trgovina, uvijek mislimo na trgovinu na moru, trgovina jest bila na moru, ali ništa manje nije bila aktivna i u zaleđu, tu su bili brojni karavanski putevi. Na početku je država razvijala pomorstvo, u 16. stoljeću više se pomorstvom nisu bavili plemenitaši, pomorstvo zaista prelazi u ruke puka i ta decentralizacija se posebno osjećala u dubrovačkim ladanjskim kneževima, na otocima...
- Miho Pracat je tipičan primjer čovjeka koji se svojim radom i visprenošću toliko obogatio da je Republici ostavio 100 tisuća dukata, a počeo je kao seljanin pomorac. Kao pravniku mi je posebno bilo zanimljivo da je imao ukupno pet oporuka koje je sastavio, nikoga nije zaboravio. Miho Pracat nije zaboravio ni robove ni zarobljene ljude i kroz te svoje oporuke sluškinjama, kmetovima ostavlja toliko i toliko novaca, ostavlja novac za otkup robova, za oslobođanje dubrovačkih građana... Kroz te oporuke možete vidjeti koliko je to bio bogat čovjek, nije bio jedini. Mimo knjige me je privukao taj izuzetno zanimljiv život jednog čovjeka kojemu je pomorstvo zaista dalo sve. Osim Dubrovnika i Kotora, u knjizi imamo jedan mali dio koji se tiče Paštrovića i Budve, to je jedan dio koji je napisan kao moj dug i poklon mom suizdavaču, Društvu za društveni razvoj „Bauo”, kazala je Blagojević zahvalivši svim kolegama, prijateljima i suradnicima iz Hrvatske, Crne Gore i Srbije koji su na bilo koji način doprinijeli da knjiga ugleda svjetlost dana.