I Magelli je samo čovjek
Ljeti nema fiksnog radnog vremena, radi u dvije, nekad i tri smjene: jutarnjoj, noćnoj i 'ponoćnoj' jer ne mogu se reflektori usmjeriti usred bijela dana, doduše, otkriva Marko da je i to moguće uz trikove, ali to su već 'tajne zanata'. Znao je ostati i do 17 sati na poslu. Prikupio je dosta iskustva, sjeća se i prvog susreta s Igrama.
- Ono čega se sjećam nakon rata je vatromet, a sljedeća slika je 1995. generalna „Tužne Jele“, tu me 'odnijelo'. Nije tu bila toliko važna tematika, koliko me očarao taj ambijent koji i danas pamtim. Prva sezona rada bila je predstava na Lovrjencu, rastezali su se kabeli i postavljala oprema, ništa nisam znao, samo sam šutio i slušao, sjeća se Marko.
Silvio Giron i pokojni Zvonko Habazin, oba majstori svjetla u KMD-u bili su mu mentori. U produkciji Igara, najzahtjevniji projekt bila mu je predstava ”Ekvinocijo” redatelja Joška Juvančića Jupe.
- Dosta je zahtjevan teren na Lokrumu, a i dizajn je bio kompleksan. Sve što smo imali od pomoćnih konstrukcija su tornjevi za prednje osvjetljenje, kontrasvjetlo se nije moglo dobiti jer bi trebalo ići s mora, svo bočno svjetlo išlo je s okolnih stijena i škrapa. Reflektore smo uvlačili u škrape, sakrivali smo ih jer je poanta bila da se tehnika na sceni ne vidi, da izgleda kao golet s pripadajućom scenografijom. More je znalo odnijeti nešto opreme kad su jači valovi - navečer se more digne, a mi ujutro dođemo provjeriti i utvrdimo da nedostaju dva reflektora i nosač koji ih je držao! Ostane samo kabel visjeti! A onda nam iz škole ronjenja sve iznjore! Srebrni reflektor nakon dva dana u moru postane mat siv, sol ga pojede i onda je beskoristan, priča Marko.
S redateljima je lakše raditi ako je autorskom timu i oblikovatelj svjetla.
- Lani sam 'uletio' kao zamjena za oblikovatelja svjetla Paolu Magelliju za ’Hamleta’. Nije mi bilo svejedno kako ćemo surađivati, ali kolege majstori rasvjete su mi sugerirali kako Magelli voli raditi i to je bio početni ključ uspjeha. S vremenom sam skontao da je i Magelli čovjek i jako smo dobro funkcionirali, totalno opušteno. Pazio sam da zadržim princip dizajna mog prethodnika pa se i meni otvorilo nešto novo i drukčije. Sve u svemu, bio je to iznimno poučan projekt, govori Marko.
Budući da je jedini majstor rasvjete, po potrebi mu u pomoć uskaču vanjski suradnici iz drugih kazališta u Hrvatskoj i BiH. Vodi računa o održavanju opreme i prevenciji oštećenja. Upravo zbog izloženosti opreme ekstremnim vremenskim uvjetima – od paklene vrućine i soli do kiše - kod nabave se pazi i na kvalitetu svjetla i na tehničke karakteristike.
Opreme trenutno imaju dovoljno za istodobno opskrbiti do pet umjereno zahtjevnih produkcija, što bitno olakšava organizaciju posla.
Rijetki su ambijenti u Gradu i izvan Grada gdje Marko nije postavljao ili oblikovao rasvjetu. Poznaje prednosti i nedostatke tako da kako sam veli - ”sve manje je iznenađenja i to je bolje!”
- Volim dinamičnost koja traži da budeš što bolji, kvalitetniji i konkretniji, kako s ekipom majstora u montaži i tehničkim stvarima, tako i u oblikovanju svjetla. Non-stop postavljamo sebi izazove, za svaku situaciju nađemo rješenje. Svaki projekt na otvorenome je drugačiji, ček i reprizni. Nikad ne znaš kakvi će te uvjeti dočekati - govori Marko i prisjeća se koncerta Četiri godišnja doba za tri klavira ispred Dvora.
Uoči događaja počela je padati kiša koja je uskoro prestala, a kroz pola ure sve je bilo spremno za izvedbu.
- Istrese se nakupljena voda, provjerimo priključke, pali se rasvjetni pult, rasvjeta se ”diže” na 20 posto snage da nakupljena kišnica ispari i ako nema ispada struje, smatramo da smo tehnički ispravni i publika može ući, objašnjava Marko.
LED je nadopuna
Nakon posljednje izvedbe neke predstave kreće demontiranje opreme, a već na probama Marko smišlja tehničke uvjete kao da je riječ o pravoj izvedbi.
- Uvijek paziš kuda će prolaziti kabeli, gdje oprema neće smetati izvođačima i gdje je neće vidjeti publika. Oblikovatelj svjetla te uputi kako usmjeriti rasvjetu, međutim, ti kao majstor svjetla također trebaš imati neku osnovnu umjetničku crtu s kojom ćeš moći prepoznati je li nešto lijepo ili ne, govori Marko koji glumce upozori ako u nekom trenutku izađu iz svjetla.
Kod točno određenih situacija stavlja se markacija na pod kako bi dramski umjetnik znao gdje će stati.
- Ako glumac nije osvijetljen, to se interpretira kao naša greška, a ima i glumaca koji nenamjerno nalaze te 'rupe' u sceni, ističe meštar od svjetla.
Najviše klasične rasvjete, oko 120 do 130 rasvjetnih elemenata, 'progutala' je predstava ”Gospoda Glembajevi” redatelja Zlatka Svibena, za ”Ekvinocijo” ih je trebalo stotinjak. Najzahtjevniji gostujući projekt bilo je lanjsko gostovanje Marijinski teatra s baletom ”Četiri godišnja doba”. Tad su prvi put radili s 44 automatska reflektora, a gosti su na kraju bili prezadovoljni.
Prije par godina odjeknula je vijest o direktivi EU o zamjeni rasvjete sa žarnim nitima LED rasvjetom. Srećom, scenska rasvjeta je na kraju izuzeta.
- Dizajn svjetla koristi sve dostupne tehnologije: od svijeće, preko kućne i aerodromske rasvjete do najboljih kirurških aparata za osvjetljenje! Sve što je izvor svjetla, može poslužiti za dizajn svjetla. Izuzmeš li jednu cijelu tehnologiju, bitno uskraćuješ kvalitetu i mogućnost izražavanja. LED je nadopuna, širi paletu mogućnosti dizajna, napominje Marko i otkriva što mu znači Festival.
- Igre su identitet, isto kao zidine. Milišić je spominjao u svojim tekstovima: Grad je toliko jak da se naprosto sve što se u njemu odvija podredi tom kamenu, tom Gradu. Tako je i Festival postao svojevrsni identitet Grada i koliko god su htjeli da Grad bude pozornica, zapravo je pozornica u Gradu.
Marko se najbolje opušta na Lokrumu i uz kavu. Nekad pođe na Srđ i tada se isključi, 'ugasi svjetla' mada napominje da je mrak, kao i sjena, dio dizajna svjetla. Svakako, uz Markov rad i trud, izvođačima neće pasti mrak na oči.
