StoryEditorOCM
KulturaDUBROVAČKI SCENOGRAF U RAZGOVORU

MARIN GOZZE Gradski 'doktori i profesori kulture' srozali su nam kriterije

27. svibnja 2019. - 12:48
Scenografije Marina Gozzea već desetljećima prate kazališne predstave. Diplomirao je 1969. - prije točno 50 godina, prvi profesionalni angažman ostvario je 1972. radeći scenografiju za diplomsku predstavu Ivice Kunčevića. Njegove scenografije za predstave Studentskog teatra Lero oduševljavale su publiku i stručnu javnost diljem bivše države, bio je tehnički direktor Varaždinskog kazališta, radio je kao tehnički urednik u Listu omladine Dubrovnika Laus kad je glavni urednik bio Milan Milišić, bio je u dva navrata ravnatelj Kazališta Marina Držića… Odnedavno je Gozze pošao u mirovinu kao posljednji scenograf u Hrvatskoj koji je bio u stalnom radnom odnosu. Zanimljive crtice iz životopisa poslužile su kao povod ovom razgovoru.


 

NEMA KRITERIJA KOJI BI MOGLI ODREDITI ŠTO JE LIJEPO, A ŠTO RUŽNO


Kako ste se odlučili za scenografiju?
Bilo je to posve slučajno. U srednjoj školi smo se bavili sviranjem, imali smo razredni bend u kojem je bio i Ivica Kunčević. I on i ja smo voljeli crtanje i slikanje, željeli smo upisati arhitekturu. Pošli smo u Zagreb na prijemni. Ja sam položio prijemni, Kunčević nije pa je upisao književnost na Filozofskom te naknadno prešao na Akademiju na studij režije. Nakon prva dva semestra shvatio sam da arhitektura nema veze s umjetnošću kako sam je ja zamišljao, previše je tu bilo matematike što se meni nije svidjelo te sam nakon prve godine odlučio poći studirati unutarnju arhitekturu, interijer na Akademiji za primijenjene umjetnosti u Beogradu. Tad sam prvi put došao u doticaj sa studijem scenografije. Shvatio sam da je to najbliže onom kako sam svojevremeno zamišljao arhitekturu – oblikovanje prostora.



Kakvi su Vaši scenografski počeci?
Nakon prve profesionalne scenografije (Ivo Vojnović – Prolog nenapisane drame) Kunčević i ja surađivali smo na nekih četiri do pet predstava. Meni jedna od najdražih scenografija i kostimografija bila je za predstavu „Govori mi o Augusti“ Luka Paljetka. Kada je Kunčević pošao u Zagreb neko vrijeme bio sam „na ledu“ zbog tadašnjeg scenografa Kazališta Marina Držića Zvonka Šulera. Kada je Marin Carić diplomirao režiju, došao je s ekipom mladih glumaca u Split i zvao mene kao scenografa. Godinama smo surađivali. Krenulo je.



Kako se nosite s taštinama u teatru?
Teško. Anatolij Kudrjavcev, koji me inače cijenio i koji bi većinom pisao negativne kritike, pisao je katkada i o mojim scenografijama negativno. Kad bi napisao negativno onda bi ta kritika moje scenografije počela ovako: „I mladi, talentirani, odlični scenograf Marin Gozze iznenađujuće je lošu scenografiju napravio…“ Jedan sam od scenografa s kojima neki režiseri ne vole raditi zato što kad radim scenografiju, radim iz dramaturgije teksta. Imam koncept i ako se taj koncept slaže s redateljskim onda je to odličan rezultat, ako se ne slaže onda smo u kreativnom sukobu. Marin Carić i ja bismo uvijek našli rješenje, dok režiseri s kojima sam radio moju bi ideju odbacili iz taštine, pod izgovorom: „Neće on meni režirati!“ Pitali su me zašto ne režiram?! Vjerojatno bih mogao, ali nemam živaca ulaziti u sukobe s taštinama većine glumaca. Kad režirate, izravno ste u kontaktu s glumcima, a kao scenograf ipak niste.

Cijeli razgovor pročitajte u tiskanom izdanju Dubrovačkog vjesnika! 

23. studeni 2024 03:31