MAJA JUG PECARIĆ Svugdje su nekakve zabrane: ne možeš se kupati gdje hoćeš, sve je već nečije

Iako živi pomalo povučeno i samozatajno, dubrovačka slikarica Maja Jug Pecarić i dalje vrijedno stvara, ali i prati događanja u Gradu. Potvrđuje to i prošli broj Dubrovačkog na stolu u salonu, a za novi broj je gospođa Maja pristala na razgovor.
 

BITI SLIKAR UVIJEK JE BIO "PROBLEM"

 

Što je Vaš život usmjerilo prema slikarstvu?

Slikala sam već s pet godina, a moja tetka bi mi pokazivala kako slikati. Ja sam sjedala s papirom i priborom te slikala. To je ostalo! Inače, moj je otac dobro slikao, ali mu nikada nije palo na pamet da bi to nešto ozbiljno počeo. S 18 godina sam završila na Akademiji u Zagrebu i tamo našla muža Marijana jer smo oboje voljeli pse. Udala sam se vrlo rano. Jednostavno smo se sreli. Kao studentica sam živjela s još dvije cimerice u jednom stanu. Marijan je imao velikog psa koji se šetao.
 

Kakve su tada bile mogućnost za mlade umjetnike?

Poslije završenog školovanja nisam htjela predavati u školi. Muški su to najčešće radili jer su ujutro bili u školi, a popodne bi slikali. Završila sam kao slikarica. Moja dvije godine starija kolegica je došla u školu u Gružu, prešla je potom u lapadsku školu i stvarno su ta „njezina“ djeca naučila slikati. Jako su je voljela. Ali, ona bi došla doma umorna ko' pas jer je trebalo skuhati i obaviti druge stvari.

Cijeli razgovor možete pročitati u tiskanom izdanju Dubrovačkog vjesnika!