Dubrovački glazbenik i lijeričar Folklornog ansambla Linđo, Đorđe Đoko Begu preminuo je 26. veljače u 78. godini života. Begu je rođen 6. travnja 1945. u Kotoru gdje je završio glazbenu školu, a svoju bogatu glazbenu karijeru razvijao je u Dubrovniku. Naravno, najviše traga ostavio je u Linđu pa kad su ga jednom prigodom pitali je li Linđo njegov život, odgovorio je: "Nije! Tu sam proveo više od pedeset godina. To je više od života!"
Ravnatelj Linđa, Vlaho Kljunak, nije bio u ansamblu dok je Begu bio aktivan pa nije s njim poslovno surađivao, ali je itekako svjestan njegova značaja.
- Begu je dobio prsten s ugraviranom lijericom Linđa na proslavi 50. obljetnice osnutka Linđa, što dovoljno govori kako ga je Linđo doživljavao. Bio je vrhunski intelektualac, znalac i virtuoz lijerice, a svojim je utjecajem i radom, pogotovo s mladima, ostavio dubok trag. On je i prije osnivanja Linđa kao ansambla, za vrijeme folklornih sekcija, sudjelovao u svemu, dočekao je i Sulejmana Sulu Muratovića. Bio je aktivan od prvog dana, bio je prvi član, prva generacija, apsolutni profesionalac i uzor svima, ističe Kljunak.
Novinar i predsjednik Upravnog vijeća FA Linđo Luko Brailo, i sam dugogodišnji linđovac, Begua će pamtiti kao najdugovječnijeg lijeričara u Linđu i vrhunskog profesionalca.
- Nastupi i proba mogli su biti u 7 sati uvečer ili u podne ili u tri popodne, nije važno, ali on bi 15 minuta prije prove ili nastupa bio pripravan - za provu s uštimanim instrumentom, a kad bi bili nastupi, on bi 15 minuta do pola sata bio u nošnji, spreman, bez ikakvih problema. Kad smo slavili 50 godina Linđa, to je bio najsvečaniji trenutak naše svečane skupštine. Begu je za cijeli radni vijek i za 50 godina u Linđu dobio prsten s likom lijeričara, bio je neizmjerno sretan, a više stotina linđovaca u Kazalištu je ustalo i pljeskalo mu. Počeo je kao plesač jer je te 1964. falilo mladih muških kad je bila osnovana Folklorna sekcija pri Pedagoškoj gimnaziji. Njegova fascinacija lijericom i zvukom rezultirala je knjigom i priručnikom kako napraviti lijericu, što su ljudi koji se usko i stručno bave time, jako pohvalili. Iako smo ga poznavali godinama, mnogi od nas nismo znali da istražuje lijericu, da će sve jednom biti ukoričeno i da će u folklornoj glazbi i u graditeljstvu instrumenata predstavljati takvu vrijednost. Iza sebe je ostavio ljude kojima je pomagao, učio ih svirati, izgraditi lijericu... Ostaje njegovo znanje, sve napisano u njegovoj knjizi, naročito uz povijesne podatke. Taj priručnik za izradu lijerice i njegova teza da svaki lijeričar mora imati svoju lijericu odnosno donositi svoj zvuk je isto tako čudesna, kaže Brailo, podsjećajući na Beguovu knjigu "Lijerica dubrovačkog kraja" predstavljenu dubrovačkoj javnosti u Saloči od zrcala u srpnju 2017.
Voditelj pjevanja u Linđa i tamburaš, ujedno i član Upravnog vijeća Linđa, Vedran Ivanković, ima samo riječi hvale za Begua.
- Dundo Đoko i njegova lijerica bili su jedan od naupečatljivijih simbola Linđa. Tijekom svog dugog radnog vijeka, pratio je ritmom lijerice prve korake mnogih generacija Linđovaca pa tako i mene kao amatera plesača na početcima. U trenutku mog zaposlenja, Đoko je bio voditelj orkestra, pa sam prve tamburaške note svirao pod njegovim budnim okom. Kao mladom sviraču i klapašu, puno mi je značio svaki njegov savjet i pomoć koje je nesebično dijelio. Često je pričao viceve i uvijek je bio spreman za šalu. Svi koji smo prošli kroz Linđo, uvijek ćemo se rado sjećati Đokovog lika i djela, ističe Ivanković.
Međutim, Begu je i u klapskom životu grada ostavio traga. Bio je član klape Maestral, sudjelovao u osnivanju i početnim djelovanju klape Mareta, a postao je i pridruženi član klape Kaše. Miho Bulić iz klape Maestral napominje kako je Begu bio u klapi od 1979. jer im je trebao kontrabas koji je Begu svirao.
- Znao sam ga otprije, kad sam došao u Linđa 1970. svirao je kontrabas, u Linđu je bio od prvog dana, od 1965. Pamtim ga po tome što je bio vrlo profesionalan, kad bismo imali probu ili nastup, vazda bi dolazio navrijeme, pripremljen, s instrumentom. Bio je profesionalac u svakom smislu, kaže Bulić prisjećajući se i anegdota s Beguom:
- Mi smo stvarno dosta zajedno proputovali, a imali smo uvijek i problema s kontrabasom, pogotovo kad bismo išli avionom i van države. Jedno vrijeme smo ga smještali u putnički prostor, međutim, kasnije je morao ići dolje u prtljažnik pa ga Đoko više nije nosio u onoj platnenoj nego u teškoj futroli, koferu i onda smo svi to morali potezati. Kad bismo u Gradu negdje svirali, vazda je za njega trebalo organizirati poseban prijevoz, vazda bismo mu rekli: "Đoko, ne nosi više taj kofer, uzmi nešto manje!" Ali, nismo imali izbora, napravio je kolica s rotama pa bi kontrabas u platnenoj futroli montirao na njih i tako bi došao kroz Grad. Mi smo se na Stradunu smijali kad bi se on pojavio s time, ali bio je vrlo snalažljiv i vrijedan. Kako je svirao lijericu, posvetio se tome toliko da je počeo sam izrađivati lijerice, napisao je cijelu knjigu o izradi i povijesti lijerice, imao je širok spektar znanja. Bio je član Bokeljske mornarice jer je porijeklom Bokelj... Bio je glazbeno aktivan na više strana, osim kao član Linđa i klape Maestral, bio je član malog ansambla koji je svirao popularni jazz, svirao je s Poklisarima u davna vremena, kaže Bulić.
Naglašavajući Beguovu važnost za klapu Maestral, Bulić dodaje:
- Nama je pridonio zvukom svojeg kontrabasa, posebno na javnim nastupima. Mi smo klapa koja od prvog dana ima njegove instrumente, mandoline, gitare, prva klapa u ondašnjoj Jugoslaviji. Ispočetka smo nas šest i svirali i pjevali, kasnije smo proširili repertoar pa smo zvali Đoka da nam pomogne s kontrabasom. To što je svirao lijericu nam je također dobro došlo u nekoliko pjesama gdje je on imao početni intermezzo s lijericom, što smo pogotovo iskoristili u pjesmi "Festa svetog Vlaha", tu je svirao jedan intermezzo na početku i u sredini pjesme, što je stvarno bilo štos. I u pjesmi "E, moj Gosparu" koju smo snimili s Berekinima isto je svirao lijericu. Poštovali smo ga kao najstarijeg člana, bio je glazbeno dobro potkovan, govori Bulić.
Vicko Dragojević iz klape Kaše ne krije žaljenje zbog odlaska legendarnog linđovca.
- Đoko je u naše redove ušao slučajno. Trebala nam je zamjena za jednu svirku pa nam je Darko Njirić iz klape Maestral predložio da će nazvati Đoka. On je došao kao zamjena pa je ostao dvije godine kao stalni član. Kad nije bio s ‘Maestralima‘, s nama je i putovao po Europi i Hrvatskoj i svirao... Bio je dosta stariji od nas,1945. godište, a najstariji od nas je 1986., to je ipak razlika od 40 godina, cijeli jedan život, ali on se u uklopio i brzo postao jedan od nas, od druženja, večera, kolendi... Prošla godina je bila prva u kojoj nije kolendavao s nama, ali smo nekako cijelo vrijeme bili skupa. Zadnji put sam s njim bio na kavi 10. siječnja. Znao sam da je slab, ali me njegov odlazak baš neugodno iznenadio, svi smo ostali zatečeni. Osjetili smo kao da je jedan od nas partio. Bio je ozbiljan glazbenik. Kod nastupa nikad s njim nije bilo problema, točno se znao red, kako se dolazi i kako nastupa. S te će nam strane baš puno nedostajati. Imao je nevjerojatno iskustvo, na glazbenoj sceni Dubrovnika bio je od sredine 1960-ih. Dio je te uske grupe koja je osnovala Linđo te, po pričama, prvi koji je Sulu fizički doveo na probu Linđa... Kao glazbenik i plesač je znao razgovarati o aranžmanima i koreografijama. Ako se stavi na stranu to što je radio kao član klape Maestral, na svakom otvorenju Dubrovačkih ljetnih igara uvijek je bio Đoko. I tako 60 godina. Ta lijerica više neće biti ista, on ju je obilježio... Čak i stari amblem Linđa na kojemu je lijeričar, mislim da je zapravo nacrtan on. Puno je prošao i znao, ali nikad nije bio nadmen, prisjeća se Dragojević.
Posljednji ispraćaj dunda Đoka održat će se 3. ožujka u 12 sati na groblju Boninovo, a pogreb istog dana u 15 sati na Katoličkom groblju Škaljari – Kotor.