Zagrebačka slikarica s dubrovačkom adresom Lena Kramarić godinama je već prisutna i prepoznatljiva na likovnoj sceni Grada. Redovno izlaže, a kroz svoj je rad više puta tematizirala nedostatak radnog prostora. No, čini se da je privremeno rješenje našla u prostoru Dubrovačke razvojne agencije (DURA) gdje je najprije ispunjavala papirologiju, a sad se posvetila stvaranju u ateljeu.
POČELO JE S NIZOZEMCIMA
Zašto je umjetnost postala Vaš životni izbor?
Odavno sam bila svjesna da umjetnički poziv teško može paralelno egzistirati uz neki drugi posao pa sam se borila da to bude moj jedini... Još dok majčinstvo nije ni bilo u planu razmišljala sam kako će to jednog dana funkcionirati, svjesna da je i to poziv koji te okupira stopostotno. Kao studentica smatrala sam da, ako uz ovaj počnem raditi neki (drugi) posao, ma koliko god on bio blizak likovnom, ne mogu dati 101 posto umjetnosti. Iz godine u godinu počela sam sve manje boraviti na Akademiji, i u druženjima oko nje jer sam se pomalo počela izolirati u svoj privatni, radni svijet. Osjećala sam da s diplomom ne postajem umjetnica, da trenutak diplomiranja ne smije biti trenutak u kojem počinjem samostalno funkcionirati te da u tom smjeru moram krenuti puno ranije. Bavila sam se tada paralelno s raznim stvarima, ali onako, na margini. Jer, postojao je strah da slikarstvo ne postane „vikend slikarstvo“, pa hobi, pa onda ništa. Nekim stvarima koji ti jesu, skoro bih mogla reći „svete“, pristupit ćeš po modelu „sve ili ništa“.
Pamtite to razdoblje po nečemu?
Nakon što sam već dvije godine živjela u Dubrovniku, dogodilo mi se nešto čudesno. Susret s Nizozemcima, ljubiteljima slikarstva koji su negdje vidjeli jedan moj rad, pozvali me na kavu i već pri prvom susretu ponudili radni prostor na Prijekom. To je bio dar s neba, filmska priča! Sjećam se i datuma – 15. kolovoza 2009. Sa sobom sam imala samo veliku, praznu torbu i DVD na kojemu je bilo tisuću radova. Ljudima iz moje okoline bilo je drago zbog mene, ali su isto tako bili nepovjerljivi, nenaučeni da se takve stvari događaju i da dobri ljudi rade dobre stvari bez nekog posebnog osobnog interesa. Nizozemci su i kupili jednu moju sliku, sjećam se, za 5 tisuća kuna i dali mi do znanja: „Evo, ovaj novac ti je za materijal!“ Kao da sam dobila neki radni nalog, ali ne izvana nego iznutra, bila sam 'ludo' motivirana i po prvi puta imala presavršene radne uvjete. Iste godine, 17. listopada, u tom ateljeu otvorena je moja izložba za koju sam – od rujna do listopada - naslikala više od 40 slika velikog formata!
Kako je to sve završilo?
I danas smo veliki prijatelji, zauvijek ću im biti zahvalna. Oni su u to vrijeme čekali građevinsku dozvolu, a čim je ona dobivena, na palači Prijeko počeli su radovi, a ja sam krenula dalje - u nove pustolovine.
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Dubrovačkog vjesnika!
