Ponekad je pogled unatrag na glazbeni dio Dubrovačkih ljetnih igara jednak pogledu unaprijed kojega steknemo listanjem programske knjižice početkom srpnja. Stav o glazbenom programu se tijekom ljeta često promijeni tek za nijansu. To možemo nazvati i iskustvom u kojem su ugodna iznenađenja uvijek dobrodošla.
Igre su, po običaju koji se razvija iz sezone u sezonu, u svojim komentarima svaki od koncerata i najavile i popratile najlaskavijim superlativima. U tim su se tekstovima gomilale riječi izvanredno, vrhunski, neponovljivo, izvanserijsko, jedinstveno ... Što je nemoguće! Mogu li u razredu od petnaest učenika u svakom trenutku svi biti baš jednako genijalni, talentirani, marljivi i perspektivni?
Samo jedan komorni sastav
I ovoga su ljeta gotovo svi koncerti održani u Kneževom dvoru. Izuzetak je završni koncert, te dva koja bi u nekim davnim sezonama spadala u popratni program: Cory Henry u parku Gradac i Arnab Bhattacharya u Sponzi (za čiji je nastup ulaz bio slobodan što je nova kategorija u glazbenom dijelu!). Međutim, u Dvoru je ovoga ljeta nastupio samo jedan komorni sastav! Nećemo spominjati da je u nekim bivšim sezonama bilo sedam, osam komornih sastava – od dua do okteta – od kojih su većina bila svjetski renomirani ansambli. A da stvar bude još gora, taj jedini - Zagrebački kvartet - nije u svoj program uvrstio niti jednu skladbu pisanu za dvije violine, violu i violončelo. Dakle, niti jedan gudački kvartet, odnosno glazbenu formu koja ga čini onim što jest. Naredali su kombinacije s gostujućim puhačima izvodeći uglavnom obrade.
Opet bez opere
Već i vrapci na grani znaju da Dubrovačke ljetne igre u zadnje vrijeme uporno preskaču operu. Balet i ples su još i nekako zastupljeni, ovoga ljeta s dvije reprize iz Zagreba, Ponos i predrasude (na drugoj izvedbi zbog ozljede izvođača nije izveden drugi čin!) i Revel, Revel. A povijest nas uči da je Knežev dvor idealno mjesto za komorne opere. Pa i Lovrjenac, ali Dvor pogotovo. Takve opere zahtijevaju mali broj izvođača, i pjevača i svirača. A prostor? On sam po sebi ima potrebne kulise, ulaze i izlaze. Minimalnom intervencijom scenografa možete razigrati svaki kutak. Dakle, gotovo bez financijskog ulaganja u taj segment izvedbe.
Nedovoljno hrvatskih skladbi
Nacionalni festival kakve su Igre u svom bi glazbenom programu trebao imati više domaćih skladbi. Odnosno, barem bi domaći izvođači trebali izvoditi hrvatska djela. A ove godine su nam stranci opet održali lekciju: klavirist Fazil Say je izveo vlastitu skladbu inspiriranu turskim melosom, na oba nastupa pijaniste Vadyma Khodolenka – i na recitalu i na koncertu sa suprugom Alenom Baevom – glazbeni dodatak je bio iz pera ukrajinskih skladatelja, a dirigent Dawid Runtz je za nastup s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom kao uvodnu skladbu odabrao djelo poljskog autora. Hrvatske je skladatelje najviše promovirao naš Orkestar koji je na obje večeri izvodio dubrovačke kao i hrvatske skladatelje koji na razne načine imaju veze s Dubrovnikom. Bravo! Recimo kako su se i ove godine dubrovački glazbenici okupili u projektu Dubrovnik na glazbenoj hridi i ponudili zaista odličan program.
Više koncerata DSO-a
Kad smo već spomenuli Dubrovački simfonijski orkestar, moramo izraziti žaljenje da ovoga ljeta nije imao više nastupa. Recimo kako su svi koncerti u pravilu bili loše posjećeni, pa često organizator nije ni postavljao stolice iza Pracatovog spomenika i bočno od ulaza u Dvor. A orkestralne večeri su imale najviše publike. Stoga bi bilo dobro da se Orkestar češće angažira i da se pritom vodi briga o vrhunskim solistima i vrhunskim dirigentima. Kao što bi Igre mogle uvrstiti i više nastupa FA Linđo. Ovako su i Orkestar i Linđo imali tek po dva nastupa.
Vrhunci Igara
Veliki dio uspjeha nekog nastupa bio bi osiguran izborom primjerenog i smislenog programa razumnog vremenskog trajanja. Ovoga su ljeta takve večeri bile rijetke. U tome je uspjela sopranistica Nuria Rial i ansambl Accademia del Piacere, pijanist Fazil Say te pijanist Vadym Kholodenko - i na recitalu i u duu s violinisticom Alenom Baevom. Izvrsni violinist Roman Simović nas je oduševio, ali je pitanje je li isti skladatelj i ista glazbena forma za cijelu večer bila baš dobar izbor? Solisti s Orkestrom bili su iz redova mladih hrvatskih snaga čime su obje večeri izgledale i zvučale kao standardni orkestralni koncerti u predsezoni i postsezoni, koji su mahom visoke kvalitete.
Za kraj
Da bi se o Igrama pisalo i lijepo i grubo, Igre treba voljeti. Nije potrebno previše uzdisati za starim vremenima, ali treba dobronamjerno sugerirati prokušane metode koje garantiraju uspjeh. Koje, možda, ne znaju nove generacije ali ih se trebaju ticati. Puno se može naučiti iz bogate povijesti. Kad u ljetnim mjesecima tinel zamijenite Kneževim dvorom, pa tako službeno tridesetšest godina, osjećate se dijelom svega. I boli vas svaki propust. Koji prijeti da sve skupa, uz samohvalu, otkliže na puno niže razine.