Knjigu „Larisina pisma“ predstavili su u Art radionici Lazareti Staša Aras, dr. Antun Car i Ivana Dražić Selmani. Riječ je o knjizi koja obuhvaća pisma djevojčice Larise Ivanovne Lavrenko poslanih u razdoblju od 1967. do 1970. dubrovačkom kardiologu, a u to vrijeme dječaku „Tončiju“ odnosno Antunu Caru. Otkrio je Car kako su pisma, fotografije, isječci iz novina i dopisnice koje je dobio od Larise stajali u limenoj kutiji. Kad se počeo dopisivati, imao je 9, a djevojka iz Sovjetskog Saveza bila je 4 do 5 godina starija od njega. U šali je istaknuo kako su tada pisma putovala onoliko koliko prosječno putuje jedna pošiljka „od Dubrovnika do Dubrovnika“ i kako se tada obilježavalo pola stoljeća od Oktobarske revolucije, a nedavno se pak obilježila stogodišnjica!
Poručio je kako je to bilo jedno drugo vrijeme, vrijeme skromnosti i jednostavnosti. Primjerice, Larisa je „Tončiju“ – kako mu se obraćala u pismima – znala pitati koje filmove gleda te je poneke naslove, uglavnom ruske, znala i preporučiti. Također, nitko mu u životu nije toliko intenzivno poželio tako veliki broj lijepih želja kao ona. Tako u posljednjem pismu, povodom Praznika rada piše: „Želim ti sve naj naj bolje u životu, a najvažnije – zdravlje i vedro, vedro nebo nad glavom.“
Car je priznao kako se pokušava sjetiti kakav je tada bio, ali je dodao kako ima osjećaj da je tada puno više znao o svemu nego što zna danas. Sa žaljenjem je ustanovio kako se danas izgubilo drugarstvo, ne prijateljstvo, nego drugarstvo koje je spremno na žrtvu. Objasnio je kako se u to vrijeme njegovao poseban senzibilitet prema ruskom kulturnom nasljeđu, a vladao je intenzivan odnos prema Sovjetskom Savezu.
Čar, ali i svojevrsna enigma cijelog dopisivanja je to što primatelj iz Dubrovnika nikada nije upoznao pošiljatelja pa se – citirajući prijatelja Nikšu Selmanija – zapitao: A možda nikad nije ni bilo Larise?!
Dražić Selmani napisala je predgovor za knjigu te pohvalila je grafičko oblikovanje koje je priredio Orsat Franković i studio Flomaster. Larisu je opisala kao djevojku koja je prozapadnjački orijentiran. Fascinirao je rukopis, ali likovni i vizualni jezik svih poslanih dodataka – od dopisnica do fotografija.
Iako knjiga ima format kuverte ili dopisnice, Aras je namjerno izbjegla riječ „knjižica“ nego je odabrala riječ „mala knjiga“ jer su po njezinom mišljenju ukoričena pisma jako slojevita. Oslikavaju duh vremena, ukazala je na to kako pisma pokazuju odnos prema školi, odnos prema prijateljstvu, lirsku mladenačku potrebu za poznavanjem nečeg nepoznatog ali i odnos prema vlasti i državi. S obzirom na toliko sadržaja koje je djevojka slala, usporedila je to dopisivanje s današnjim dopisivanjem na Facebooku gdje je moguće dodati raznovrsne multimedijalne privitke.
Sadržaj pisama očišćen je od svega negativnog. Izrazila je i zadovoljstvo što se knjigom podsjetilo na epistolarnu formu koja se u zadnje vrijeme pomalo zaboravila. Svi skupa su pokušali istražiti što je s Larisom danas i kakvu je sudbinu doživjela, našli su jednu Larisu koja živi u SAD-u pa su u šali izjavili da je – s obzirom na simpatije prema zapadnjačkoj kulturi koje je njegovala – sigurno tamo i završila!
Inače Aras i Srdjana Cvijetić urednice su knjige, a zahvalili su predstavljači i Marici Matuško na prijevodu s ruskog jezika te Art radionici Lazareti na potporu pri objavljivanju knjige. Zanimljivo, okupljeni su imali priliku pogledati neke poslane materijal iz tog vremena. bLu