StoryEditorOCM
KulturaZNANSTVENA KNJIŽNICA |

IVANA LOVRIĆ JOVIĆ I MARIJANA HORVAT Zahvaljujući Appendiniju, dubrovački govor svoju je gramatiku imao već početkom 19. stoljeća

Piše Bruno Lucić
18. srpnja 2021. - 08:35

Marijana Horvat i Ivana Lovrić Jović s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje održale su u Znanstvenoj knjižnici predavanje pod nazivom „Gramatika dubrovačkog govora u kontekstu hrvatskih dopreporodnih gramatika: Rješenja za izazove novih tehnologija“. Okupljene je uvodno pozdravila voditeljica Znanstvene knjižnice Dubrovačkih knjižnica Paula Raguž koja je naglasila suradnju Instituta i Znanstvene knjižnice.

Najprije je Horvat govorila o projektu Retrodigitalizacija i interpretacija hrvatskih gramatika do ilirizma (RETROGRAM). Naime, u Institutu se pod financijskom potporom Hrvatske zaklade za znanost stvara program kojim će se hrvatske dopreporodne gramatike obraditi uporabom digitalnih tehnologija. Horvat je kazala kako se radi o 'pionirskom projektu' kad je riječ o europskoj filologiji, a sveukupno je 12 članova projekta iz različitih ustanova i institucija, nisu svi primarno kroatisti. Projekt traje nešto manje od godine i pol, a trajat će do studenog 2023.

image
Paula Raguž, Ivona Macan, Ivana Lovrić Jović i Marijana Horvat
Vedran Levi/Dubrovačke knjižnice

Retrodigitalizacija razumijeva prijenos tiskanog medija u računalo čitljiv i pretraživ tekst. Projektom se nastoje intenzivirati istraživanja dopreporodne gramatičke građe, upotpuniti spoznaje o morfološkom razvoju hrvatskoga jezika u dopreporodnom razdoblju i spoznaje o razvoju normativnoga opisa te ponuditi znanja na temelju primjene modernih lingvističkih disciplina. Zaključci o izgradnji hrvatskog gramatičkog modela temeljit će se i na raščlambi strukture latinskih gramatika te će promatrani korpus gramatika predmet interesa osim na kroatistička usmjeriti i na latinistička istraživanja.

Horvat je objasnila kako je u planu izraditi portal hrvatskih gramatika dopreporodnog razdoblja otvorenoga tipa te će korisnik moći pregledavati faksimile priređenih gramatika, čitati transkribirani ili prevedeni tekst gramatika te pretraživati po unaprijed zadanim elementima pretrage. Korpus sačinjava osam gramatika.

Gramatike nisu samo gramatike hrvatskog jezika i nisu uvijek pisane hrvatskim jezikom - neke su od njih gramatike stranih jezika s usporednom hrvatskom građom, ali i gramatike hrvatskog jezika sa stranim metajezikom. Gramatike se temelje na tradiciji latinskih gramatika. Horvat je objasnila način obrade građe, analizu, a pokazala je par izdanja gramatika.

image
Marijana Horvat
Vedran Levi/Dubrovačke knjižnice

O gramatici koju je početkom 19. stoljeća napisao dubrovački Talijan Francesco Maria Appendini govorila je Lovrić Jović, inače voditeljica dubrovačke podružnice Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Pokazala je Lovrić Jović malu Appendinijevu 'Gramatiku' koja ima 360 stranica, riječ je o dotad najopsežnijoj gramatici, a znanstvenica je navela da je 'Gramatika' opisala tadašnji dubrovački jezik te je to zapravo gramatika dubrovačkog jezika iz 19. stoljeća.

- Možemo reći da je jedan govor dobio svoju gramatiku, govor kao organska pojava nije nešto što dobije svoju normativizaciju, on je tada predstavljao jezik i zato je dobio normu, kazala je Lovrić Jović.

Prijevod „Gramatike“ će izaći pred Božić, uz nju će biti jezična studija te faksimil originala.

- Appendinijeva „Grammatica della lingua illirica“ objavljena je 1808., a 31. siječnja 1808. maršal Marmont izdao je proglas da ukida Dubrovačku Republiku. Isti priručnik je doživio još tri izdanja: 1828., 1838. i 1850. To je jedna od najopsežnijih hrvatskih povijesnih gramatika. Nakon ove, još je Pero Budmani nekih 50 godina poslije izdao gramatiku dubrovačkog govora. Appendini je ovu gramatiku namijenio, kako on kaže „učenim zaljubljenicima jezika, ali i svojim Talijanima“ koji su najčešće zbog raznih poslova dolazili u Dubrovnik i okolne krajeve kako bi im na taj način omogućio što brže i uspješnije snalaženje u hrvatskom jeziku. 'Gramatiku' gotovo u svakom njezinom segmentu prati koristan dvojezični rječnik. Svoju je gramatiku izrađivao u osvit preporodnih zbivanja i na njih je izravno utjecao, poglavito zbog izbora dubrovačkog govora stiliziranog naddijalektnom ijekavskom štokavštinom, što je za Appendinija, kako se doznaje iz njegovih riječi, u odnosu na ilirski predstavljalo što i toskanski u odnosu na talijanski, književnojezični uzor dostojan normiranja, kazala je Lovrić Jović te iznijela nekoliko biografskih podataka.

Appendini je rođen u Italiji u mjestu pokraj Torina 1768., u Rimu je stupio u red pijarista, a u glavnom talijanskom gradu studirao je filozofiju, književnost, teologiju i govorništvo. Na nagovor jednog od profesora, dubrovačkog pjesnika Faustina Galjufa, 1791. došao je u Dubrovnik te se u crkvi sv. Ignacija zaredio 1792. Postao je profesor retorike na pijarističkom Collegiumu Ragusinumu. Collegium su Francuzi zamijenili samostanskim licejem, a ravnatelj je postao upravo Appendini. Za vrijeme austrijske vlasti u istom prostoru bio je prefekt i profesor tadašnje petorazredne gimnazije. Appendini je voljeni Dubrovnik napustio kao 67-godišnjak otišavši u Zadar. Nakon bratove smrti preuzeo je njegove dužnost generalnog ravnatelja Dalmatinske gimnazije i upravitelja Zadarskog liceja. U tom gradu je umro nakon nepune dvije godine, 1837.

image
Vedran Levi/Dubrovačke knjižnice

Appendini je bio zaintrigiran dubrovačkom književnom i kulturnom prošlošću, imao je veliku ulogu u razvoju dubrovačkog školstva, kao i u uvođenju hrvatskog jezika u nastavi. Organizirao je osnovno školstvo u Cavtatu, Stonu i Orebiću, a 1825. preveo je na hrvatski „Talijansku gramatiku za pučke škole“. Iste godine izradio je kratku čitanku „Udžbenik talijanskog jezika za dalmatinsku mladost“. Državnim i crkvenim uglednicima upućivao je i jasne kritike, a dubrovačka povijest u mnogočemu je rasvijetljena upravo zahvaljujući Appendinijevu dnevniku pisanom od 1806. do 1807. na talijanskom jeziku (samo je naslov na hrvatskom jeziku) koji do danas nije doživio potpuno objavljen prijevod. Godine 1906. postao je dostupan javnosti.

- Appendini je hrvatski jezik naučio u Dubrovniku pa je od tog književno-jezičnog izraza polazio u gramatičkom opisu nazivajući ga „dalmatinsko-bosanskim“ jer je taj izričaj smatrao najsavršenijim od svih. Iz predgovora 'Gramatike' doznaje se da je poznavao sve ilirske gramatike, skoro svu tu građu koristio je pri izradi svoje 'Gramatike', pojasnila je Lovrić Jović.

U Dubrovniku je jezikoslovac boravio pune 44 godine, a u gradu su se tada rabila tri jezika. Važnu je ulogu odigrao latinski kao službeni jezik Dubrovačke Republike do njezina pada 1808., a jednostavno je predavačica objasnila kako se talijanski rabio u trgovini i diplomaciji, latinski u crkvi, gimnaziji, javnim službama i u humanističkoj književnosti, a hrvatskim se govorilo u obitelji.

- Puk je govorio samo hrvatskim, vlastela su se, osim hrvatskim, služila i talijanskim s osobitim izgovorom. Pučanke su u 15. stoljeću navodno govorile samo hrvatski, dok su muškarci govorili i lošim talijanskim. Na hrvatskom su nastajala djela u stihu, razna dramska djela i skromna proza. Hrvatski seže daleko u dubrovačku prošlost jer su se na njemu još u 13. stoljeću Dubrovčani dopisivali sa slavenskim vladarima na Balkanu, a na samom početku 15. stoljeća, 1400. nastao je prvi poznati spomenik dubrovačke književnosti na hrvatskom jeziku - „Vatikanski hrvatski molitvenik“. Mletački su u Dubrovniku sve manje govorili trgovci i pomorci, a toskanski talijanski, kao jezik kulture koji su donijeli naši studenti s talijanskih sveučilišta i trgovci koji borave u Italiji, pomalo je potisnuo mletački, rekla je predavačica te dodala:

image
Ivana Lovrić Jović
Vedran Levi/Dubrovačke knjižnice

- Autor „Gramatike“ u Dubrovniku nije imao svoju obitelj, ali je iz njegovog gramatičkog opusa vidljivo da je dobro vladao i razgovornim stilom hrvatskog jezika. Poznavanje tog jezika bilo mu je nužno za proučavanje baštine područja u kojemu se govori. Poznato je da se služio literaturom na hrvatskom jeziku te da je na hrvatski preveo i austrijski građanski zakonik. Latinski je rabio najviše, dok mu je talijanski bio materinski pa se njime najlakše izražavao. Ne čudi da je tim jezikom ispisao i svoj dnevnik. Appendini je svoju trojezičnost imao prilike njegovati do kraja života, a ona mu je poslužila i kao temelj za važne zaključke o veličanstvenoj prirodi hrvatskog jezika, izjavila je Lovrić Jović.

- U svojoj 'Gramatici' Appendini mnoge stranice posvećuje slovopisnoj temi, a u uvodu lamentira o tome kako se Hrvati ne mogu dogovoriti oko jedinstvenoga slovopisa zbog čega je tužan jer tako ne mogu čitati, nego svoje lokalne autore. „I dalje ne postoji sloga tamo gdje bi je trebalo biti. Kako bi gradovi i narodi ilirskoga i dalmatinskoga govornog područja mogli biti u doticaju kroz svoja djela, ako se Bosanci i Hrvati (tako naziva štokavce i kajkavce) međusobno služe različitim slovopisom, k tome i dalmatinski gradovi rabe svoj slovopis?! Dubrovačka djela na ilirskome vrlo su cijenjena u zadarskih, splitskih, trogirskih i kotorskih učenjaka, ali Dubrovčani nisu škrti u hvalama prema zaslugama spomenutih gradova. No, kad je čitanje u pitanju, međusobno se preziru zbog slovopisa što dovodi do toga da jedni druge ne čitaju. A, tko je od njih u pravu? Može li svatko od njih provoditi svoju volju? Čiji će se slovopis prigrliti? Je li moguće da na jadranskoj obali nema akademije koja bi ga uspostavila… ?“ Opisao je, zatim, hrvatski izgovor vrlo detaljno, uhom Talijana, otkrila je Lovrić Jović te nastavila:

- U dijelu teksta iz 'Gramatike' Appendini govori o tome kako je ilirski jezik jedan od najljepših na svijetu. Uspoređuje ga s latinskim i izdvaja ga kao boljeg, uspoređuje ga s grčkim od kojega je isto 'bolji'… Govori kako „ima jedna velika stvar koja nedostaje dalmatinsko-ilirskom dijalektu, a to je gramatika koja bi istovremeno učvrstila prava i postojana pravila pisanja i tvorbe za same govornike, ali bi i strance upoznala s ovim jezikom, time bi pridonijela prepoznatljivosti i slavi njegovih pisaca i njihova naroda“ Ova rečenica nije slučajna, o identitetu naroda mnogo se doznaje iz njegova jezika. Valja reći da je osnovna Appendinijeva zadaća bila poučiti svoje sunarodnjake hrvatskom jeziku, to je u skladu s europskom tradicijom učenja stranog jezika koje je, kao cilj imalo, upoznavanje s visokom kulturom strane zemlje kako bi se njezina književnost mogla čitati u izvorniku. U 'Gramatici' se nalazi i posveta Napoléonovom generalu Augusteu Marmontu kojega je krasio naslov „duc de Raguse“, a dobio ga je iste godine kad je 'Gramatika' objavljena - 1808. Napisao je kako bi poznavanje ilirskoga jezika vojvodi moglo biti korisno, objasnila je znanstvenica.

image
Ivana Lovrić Jović 
Vedran Levi/Dubrovačke knjižnice

Za Appendinija je ilirski jezik 'dubrovačko-bosanski', a drugdje kaže kako je to samo jedan od dijalekata ilirskoga. Tadašnja klasifikacija slavenskih jezika glasila je ovako - postoji jedan slavenski jezik, a četiri narječja: poljski, češki, ruski i ilirski. Potonji je imao svoja podnarječja, uz naziv 'ilirski' na hrvatskim je prostorima u uporabi 'slovinski' i 'hrvatski'.

- Appendini je o imenu Hrvatska - 'Croazia', mogao doznati i od oca talijanskoga jezika, velikog Dantea Alighierija koji je u 14. stoljeću zapisao stih: „Tko je onaj koji iz Hrvatske valjda dolazi našu Veroniku zrjeti?“ Appendini je dao i mnogu širu definiciju ilirskog jezika koja je podrazumijevala ukupnost svih slavenskih jezika, poimanje 'stranog' i 'stranca' kroz njegov priručnik nije se odnosilo na tu definiciju. Velikim brojem rečenica Appendini kroz jezičnu građu implicitno obavještava o narodu, njegovim običajima, duhovnosti i umjetnosti. Kulturnu dimenziju prenosi dvojako: kao kulturu pisanog jezika, birajući uzorite pisce; i kao kulturu življenja, birajući dijaloge iz svakodnevnog života dubrovačkog puka. Često se kroz metatekst gramatike obraća čitatelju ispričavajući se za moguće pogreške koje je načinio, opravdava se zanimljivim stavom: „Od 30 loših tečajeva filozofije, na primjer, pojedinac je mogao izvući jedan dobar. Ilirski jezik još uvijek nema dovoljan broj loših gramatika, naša 'Gramatika' taj broj povećava i jednog će dana možda poslužiti nastajanju dobre gramatike, što želimo više od ičega. I neka to umiri kritičare koji bi imali što za zamjeriti.“ Svjesnost o vlastitoj pogrešivosti, Appendinija svrstava u skupinu učenjaka visoke svijesti i velike odgovornosti, zbog toga je njegova 'Gramatika' odavno uvrštena u popis relevantne građe za povijesno-jezična istraživanja, komentirala je predavačica.

Lovrić Jović izradila je transkripciju i prijevod 'Gramatike', te jezičnu studiju, a rukopis je pred tiskom.

image
Ivana Lovrić Jović i Marijana Horvat
Vedran Levi/Dubrovačke knjižnice

- Osim toga, njezin opširni aneksni rječnik i mnoštvo primjera kojima ilustrira pouke, čini je građom za rječnik dubrovačkog govora koji se kao projekt izrađuje u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Projekt prvog dubrovačkog korpusno utemeljenoga rječnika odvija se na Odjelu za povijest hrvatskoga jezika i povijesnu leksikografiju i tome ću posvetiti posebno predavanje u Dubrovniku. Reći ću samo to da mu je glavni cilj izradba korpusno utemeljenoga digitalnog povijesnog rječnika dubrovačkoga govora. Uz to će projekt iznjedriti i tiskani rječnik te javnosti ponuditi vrela dubrovačkog govora u obliku računalno čitljivog i pretraživog povijesnog korpusa dubrovačkog govora starijih razdoblja. Zanimanje za Appendinijevu 'Gramatiku' očekuje se posebno od govornika koji se žele baviti dubrovačkim govorom na bilo koji način pa i nestručan. Mjesni govor kao organsku pojavu ne prate gramatički udžbenici pa je činjenica da je dubrovački govor svoju gramatiku imao već početkom 19. stoljeća gotovo je uhićujuća. Ona će činiti dio revolucionarnog projekta RETROGRAM koji će iznjedriti portal na kojemu će se moći pretraživati gramatički oblici iz dopreporodnih gramatika, zaključila je Lovrić Jović.

06. studeni 2024 01:47