IVANA JOVANOVIĆ TROSTMANN Ne čudi me što ljudi odlaze iz Grada, uskoro ćemo se svi pomalo vratiti selu!

S prijateljicom Mirandom Rako Kuzmanić nedavno je u Sponzi otvorila zajedničku izložbu, redovno posjećuje kulturna događanja, cijeni kolege i kolegice. Izlagala je u Rimu, Kotoru, Pečuhu, SAD-u, Japanu, nedavno protestirala u Splitu, a dugi niz godina aktivni je likovni pedagog. Riječ je o dubrovačkoj umjetnici Ivani Jovanović Trostmann.
 

TREBA BITI ISKREN

Što Vas je nagnalo da se posvetite slikarstvu?

Moja je mama bila prijateljica jedne slikarske obitelji, zapravo Kasja Mijatović Uhlik, a njena majka Bosiljka bila je sestra Branka Kovačevića. Često sam kao dijete odlazila u njihovu kuću i boravila u tom prostoru sa slikama, crtala sam, to je bio nekakav početak. U osnovnoj mi je predavala Agneza Velikonja, a u srednjoj Josip Trostmann. Tata mi je slikao kao amater... Od 1985. do 1989. sam studirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, a nakon Akademije upisala sam magisterij iz povijesti umjetnosti i završila u Zagrebu.

U jednom ste intervjuu rekli kako smo mi svi „poštari“?

Poštari smo jer nosimo poruke jedni drugima. Na ovaj ili onaj način - svi imamo nekakav zadatak. Naš boravak u ovom svijetu ima konačni cilj bez obzira što se netko ostvaruje kroz slikarstvo, a netko drugačije. Uvijek postoji dublji smisao svega što radimo. Ja mojim slikama želim prenijeti radost. Čovjek mora imati imperativ radosti jer ona je uvijek bitna, bez obzira koji posao radite, koliko zarađujete, u kojem društvu radite. Radost dobijete kroz rad i kroz odnose s ljudima. Čak i pomoći nekoj osobi do vas koja je tužna je uspjeh.

Koji je zadatak jednog slikara?

Živjeti slikarstvo, ući u tu ljepotu boje i forme. Naravno, zavisi od grane slikarstva: idete li u neku konceptualnu umjetnost ili ste vezani za kolorizam. Ustvari, trebate se naći i raditi ono što volite kako bi bili iskreni. Uđete u taj likovni jezik i napravite odmak od stvarnosti, a što god radimo – riječ je o odmacima.

Koliko ljudi u Dubrovniku pronalaze radost promatrajući likovna djela?

Dosta ljudi pođe na izložbe da se odmore, da dožive neki mir i zadovolje znatiželju, da im se nešto svidi… Nikad ne znate kad će nekoga nešto dotaći - koji rad i koji trenutak! To je zagonetka!

Što Vas inspirira?

Život, životna radost, polet… Život nije samo sastavljen od lijepih, nego i od onih teških trenutaka, ali u tom teškom trenutku naći način kako živjeti i trajati pored svega što se događa, to je umijeće. Bez obzira je li to bijeg ili gola potreba slikara za radošću, važno je izdržati, naći nit...

Cijeli razgovor pročitajte u tiskanom izdanju Dubrovačkog vjesnika!