Vikar Franjevačkog samostana Male braće fra Stipe Nosić zajedno s dubrovačkim fotografom Željkom Šoletićem predstavio je knjigu „Klaustar Male braće - Remek-djelo stvaralaštva“. Nakladnik knjige je Forum iz Zadra, a objavljena je i engleska verzija knjige pod naslovom „Friars Minors Cloister - Masterpiece of Creativity“.
- Gotovo 20 godina sam promatrao ove kapitele i cijelo ovo dvorište kao što inače i drugi kad dođu vide 'šumu' različitih stvari, ali ne zapažaju pojedinosti. Nakon što sam izdao knjigu o ljekarni, počeo sam zapažati pojedine detalje na samom klaustru, posebno na kapitelima. Napisao sam knjigu zahvaljujući upravo 'govoru' te kamene plastike, nešto i na osnovu arhivskih dokumenata i na osnovu onoga što su mnogi stručnjaci o tome pisali, ali nisu dali cjelovit prikaz, nisu uspjeli napraviti sintezu da bi se 'obični' ljudi mogli snalaziti u tom bogatom dvorištu. Došao sam do zaključka da je izgradnja započela u jugoistočnom kutu i da je išla u smjeru kazaljke na satu. Tu se nalazi taj pilon kojih je 12, a na prvom pilonu je natpis Miha Brajkova bez godine, ali na račun toga jedan Austrijanac koji je opisivao klaustar i koji je ovdje donio crteže koje sam prikazao u knjizi, zapravo je prvi napisao da je taj Miho Brajkov napravio klaustar, kazao je Nosić te nastavio:
- Međutim, iz svega toga što sam mogao zaključiti, nije samo on to mogao napraviti, pogotovo što taj klaustar u samim kapitelima ima toliko znakovnog govora, mnogo liturgijskih i biblijskih motiva odnosno biblijskog izričaja tako da to obični klesar nije mogao raditi. Osim toga, Miho Brajkov nije mogao ni napraviti to sve jer je to išlo sve relativno brzo, dakle, prva polovica 14. stoljeća. Čak i taj austrijski inženjer koji je to slikao ograđuje se da je Brajkov radio samo klaustar. I zaista, vjerojatno nije ga on po mom mišljenju radio odnosno klesao ga je, kao što su s njim klesali drugi, ali nije mogao tako projektirati. Došao sam do zaključka da je to radio franjevac Vid iz Kotora koji je inače radio glasoviti manastir u Dečanima 1325. do 1337., a za njega se zna da je bio graditelj, fratar, pripadao je ovoj provinciji, u Kotoru je živio, radio je franjevački samostan u Zadru, Puli i radio je oltar sv. Nikole u Bariju. To je zapisano i čak sam našao njegov lik na jednom od kapitela, Željko ga je izvrsno snimio, vidi se da je ta figura različita od drugih srednjovjekovnih figura, vidi se to po pokrivalu za glavu, pojasnio je autor knjige.
Otkrio je franjevac i brojne kuriozitete.
- Mnogo toga tu ima što se može dalje istraživati, tu su likovi iz starih priča, tu je pas dalmatinac, nedavno je o njemu izašao tekst u reviji Matice hrvatske koja se izdaje vani, stručnjaci su prihvatili tezu da je to dalmatinac, a ima ga tu na pet mjesta, to je jedan od tih potvrda mog zapažanja. Inače, kod Miha Brajkova je druga ploča koja ima datum, ali taj je klesar vjerojatno sin od drugog klesara koji je radio s Mihom Brajkovim i tu su tri groba. Tijekom istraživanja koja su ovdje 70-ih godina prošlog stoljeća obavljana, otvoreni su grobovi, a grobovi su išli od jugozapadnog dijela, suprotno od kazaljke na satu. Tu su tri groba, jedan je vjerojatno od Miha Brajkova. Tako sam našao da je Miho Brajkov uklesao svoj lik na 60. kapitelu, dakle 120 je stupova, a oni nosi 60 kapitela i po meni je Miho Brajkov sa svojom obitelji na 60. kapitelu. On se može vidjeti na prvom pilonu, tu su dvije minijature, muškarac i žena, veoma teško se zapazi, a u knjizi je Željko je to odlično istaknuo. Kad je Brajkov počeo raditi bio je vjerojatno zaručen, a kad je završio, imao je obitelj s kojom je prikazan. Na drugom mjestu prepoznao sam drugog klesara, jedan klesar je sigurno onaj koji je s bolesnim zubom, to kažu da je najstariji prikaz zubobolje u umjetnosti. On je sigurno radio na klaustru, morao je raditi jer su ga 'gonili' termini, napravio je svoj lik, a tu su i priče koje se prenesene tradicijom da je sebe isklesao s bolesnim zubom. Puno toga je iz liturgijskog govora, na kapitelima se puno toga može dešifrirati, pogotovo po brojevima. Recimo, kapitel 50 ima 50 kugli, to je pedesetnica, 53. ima 53 kugle i tako dalje. Dakle, vjerojatno sam pogodio smjer klaustra po tom 'govoru', a zna se da su grobovi išli na drugi način. Zašto? Jer je ta jugozapadna strana bila izgrađena, crkva je bila izgrađena i radio se klaustar. Tada su se ljudi ukopavali u crkvama, ovdje je oko 440 grobova, Francuzi su to zabranili, a kasnije su dignute ploče. Neke su ostavili, ali nisu ih ostavili na mjestima gdje su bili tako da je i ploča Miha Pracata završila na zidu, a inače je, sudeći po svemu, njegov grob bio ispred kapitularne dvorane. Kapitularna dvorana je napravljena prije klaustra, to se vidi po detaljima, po lukovima, po nosačima lukova koji su morali biti ugrađeni tamo.
Posljednje počivalište je isto tako u klaustru i drugim prostorima samostalnog zadnja našao i Ivan Gundulić, ali i mnogi članovi vlastelinskih obitelji: Bonda, Bucchia, Caboga, Cerva, Ghetaldi, Gozze, Lucari, Pozza, Procoli, Ragnina, Resti, Saraca, Sorgo, Stay, Tudisi i drugi. U klaustar je prvi pokopan više puta birani knez Dubrovnika Marin (Maroje) Gučetić (Gozze).
- Iznenadilo me je da je bilo toliko grobova! Ali, zapravo to me nije iznenadilo, znao sam da to postoji, vidio sam natpise, vidio sam otučene natpise, ali da ih toliko ima… Tada su fratri živjeli od toga jer su im plaćali godišnju taksu, tko nije plaćao, oni bi mu otukli ploču i davali grobno mjesto drugome. Ploča Miha Brajkova nije otučena, najstarija ploča je iz 1363. nije otučena jer se znala njezina vrijednost. Iznenadilo me je da je kapitularna dvorana napravljena prije. Mnogi su pisali o mnogim stvarima iz klaustra, ali ne mogu znanstvenici sve znati, pogotovo što nemaju teološku naobrazbu. Recimo, 'otkrio' sam Mojsija s dva psa, a vodiči su govorili da taj pas grize čovjeka za nogu. Zbog brojeva sam došao do zaključka da je to Mojsije koji drži Toru i kleči i moli, a psi ga grizu. Zašto ga grizu? Grizu ga jer su se htjeli vratiti u Egipat jer je on izašao iz Egipta. Pišući to, saznao sam da je pas dalmatinac došao iz Egipta, nije to bez veze stavljeno. Sve se te pričice slože, imate i mitoloških figura, nisam ih sve dešifrirao do kraja, ali su one unesene u knjigu. Tu je i zmaj Boaz koji se pojavljuje i u Konavlima i koji je na drugom kapitelu klaustra. Zanimljivo je da je jedan Japanac napisao da je dalmatinac 'Božji pas' i povezan je s dominikancima. Dakle, čovjek koji je došao s Dalekog istoka prepoznao je to, a jedan od njih je prikazao je zmaja jer oni se bave zmajevima tako da oni koji dolaze izdaleka bolje vide nego mi. Mislim, prolaziš tuda, a ne zapažaš, tako je to u šumi - od puno stabala ne vidi se šuma, naveo je Nosić.
Našalio se franjevac da je Šoletić tijekom fotografiranja klaustra toliko vremena proveo u samostanu kao da je i sam fratar, a onda je fotograf rekao par riječi.
- Prvo sam pogledao što su drugi veliki umjetnici, fotografi radili na ovom mjestu jer ovo klaustar koji je ne samo najljepši u Hrvatskoj, već je i najfotogeničniji. Njega su tako snimili i velikani, dolazili su tu snimati velikani hrvatske fotografije, kao što je recimo Tošo Dabac i Nenad Gattin. Na temelju što je Gattin radio u ovom samostanu, u klaustru, vidio sam nekakav put kojim bi trebao ići i bio sam nekako i skeptičan hoću li ću uspjeti napraviti kao što je to radio Gattin. Međutim, malo sam se više trudio, tu zahvaljujem fra Stipi na njegovom strpljenju jer smo to dosta polako i dugotrajno radili, ali smo na koncu ipak uspjeli jer je temeljni problem bio to što je klaustar ustvari okrenut na četiri strane svijeta. Neki dijelovi se lijepo snimaju ujutro, neki se snimaju u podne, neki poslijepodne, međutim, na određene dijelove tog klaustra nikad ne dolazi sunčevo svjetlo, a želio sam da to sve bude unificirano pa smo se na koncu potrudili, ipak smo uspjeli simulirati sunčevo svjetlo da bismo dobili identičnu plastiku na svih tih 60 kapitela koje smo uspjeli snimiti. Ustvari, napravili smo snimke svih kapitela, svaki je snimljen po fotografskom zanatu kako bi baš najbolje trebalo, što je ipak bilo vrlo teško s obzirom na to da taj južni dio klaustra nikad nije osvijetljen onako kako bi trebalo i nema se taj dojam plastičnosti, trodimenzionalnosti koji je potreban na fotografiji da bi se uopće mogla doživjeti nekakva skulptura. Idealno je kad se čovjek u prirodi kreće oko tog kapitela i onda ga tek može doživjeti, izjavio je Šoletić te dodao:
- Znači fotografija je samo jedan mali putokaz o tome kako taj klaustar i kako taj kapitel zaista izgleda. Zatim, tu je bio i problem kako uopće poravnati taj klaustar jer ima nekih stvari koje su u njemu i nakrivljene uslijed starosti, trešnje… Ima recimo kapitel 54 odnosno stupovi koji drže kapitel 54 su uslijed Velike trešnje 1667. pomaknuti nekih 15 centimetara. I dalje je kriv, ali nije on jedini tako da sam tu naglasio tu nakrivljenost, a ostale sam nekako ispravljao koliko sam mogao. Ne može se u fotografiji raditi baš sve onako kako jest, a ipak je dokumentaristika bitna, bitno je ovo prvenstveno dokumentirati, a onda ide onaj umjetnički doživljaj. Donio sam 7 aparata i 12 objektiva, letjelo se i fotografiralo iz zraka, svašta tu ima, nastalo je negdje oko 8 tisuća snimaka! Imali smo sreću da je stalno bilo lijepo vrijeme, rekao je Šoletić zahvalivši Nosiću i franjevcima što su ga angažirali.
Nosić je podcrtao kako vrijednost fotografija leži u tome što su kapiteli numerirani od 1 do 60 i da se slučajno nešto dogodi s njima, na temelju Šoletićevih fotografija može se izraditi novi. Također, ostao je veliki broj neistraženih detalja, recimo o Mihu Brajkovu ima vrlo malo dokumenata, a budući istraživači moći će pisati 'svoje' priče i pričice o ovom remek-djelu stvaralaštva.
