U sklopu ciklusa "Putositnice utorkom" u organizaciji Dubrovačkih knjižnica, profesor arheologije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, doktor znanosti Edin Bujak i filozof, sociolog, istraživač, predsjednik UO Fondacije Starobosanski grad Dubrovnik iz Ilijaša, Perica Mijatović, održali su predavanje o malo poznatom starobosanskom gradu Dubrovniku i nekropoli Kapošići.
Višestoljetna je to priča o životu i smrti satkana u kamenu tvrdih zidina i još tvrđih stećaka. Ujedno, to je i priča o entuzijazmu i zanosu, ideji pojedinca koja prerasta u projekt, usnulom gradu koji se ponovno budi okupljajući oko sebe lokalne entuzijaste koji su prije desetak godina pokrenuli istraživanje i kampanju za utvrđivanje njegove stvarne veličine i značaja, da bi uskoro, uz sudjelovanje struke, prvenstveno arheologa, otpočela njegova revitalizacija i konzervacija u kojoj sudjeluju domaće vladine institucije, ali i njegov imenjak, hrvatski Dubrovnik.
Naime, starobosanski grad Dubrovnik u ranoj historiografskoj literaturi nazivano je i "Mali Dubrovnik". Među izvornim dokumentima koji svjedoče o njegovu postojanju najstariji je onaj iz 1404. godine kada je iz ‘Velikog‘ Dubrovnika upućen karavan soli u bosanska mjesta Deževice, Visoki i Dubrovnik, a prvi spomen o njegovu osnutku donosi Jakov Lukarević u djelu "Copioso ristretto de gli annali di Rausa" objavljenom 1605. godine koji se upravo u čuva u Dubrovniku. Prema dostupnoj mu literaturi, Lukarević objašnjava kako su taj bosanski grad osnovali dubrovački trgovci kada im je Kulin ban dao na eksploataciju svoje rudnike srebra i željeza.
Smješten dvadesetak kilometara od Sarajeva, između tadašnjih privrednih i političkih centara, između Sarajeva i Zenice, bosanski je Dubrovnik bio upravno središte srednjovjekovne župe po njemu nazvane Župa Dubrovnik, a u osmanskom periodu Nahija Dubrovnik. Iako ga je povijesna znanost stoljećima zapostavljala, stvorivši o njemu sliku malog i beznačajnog vlastelinskog dvorca bez veće uloge u Bosni tog vremena, u legendi je zapamćen kao "kraljičin tvrdi grad" koji je dugo odolijevao napadima neprijatelja te pao "nakon duge i teške opsade". Grad je u potpunosti napušten prvih godina 18. stoljeća, prema predaji nakon nekoliko uzastopnih pomora od kuge.
Gradom su upravljali pripadnici bosanske velikaške obitelji iz roda Radojević-Mirković – veliki knez bosanski Mirko Radojević i njegov sin Batić Mirković. Pokopani su na obližnjoj nekropoli Kopošići, a njihova zemna počivališta obilježena su monumentalnim stećcima, koje neki arheolozi i povjesničari umjetnosti svrstavaju u red onih najljepših i najmonumentalnijih. Arheološka istraživanja provedena na ovom lokalitetu tijekom 2015. iznijela su na svjetlo dana pregršt novih i zanimljivih podataka o životu, ali i smrti bosanskih Dubrovčana.
Okupljene je na početku u ime domaćina pozdravila knjižničarka Matija Tija Nenadić. Bujak je više govorio o nekropoli Kopošići. U nekropoli su sahranjivani ljudi koji su stolovali u starobosanskom Dubrovniku, a nekropole pripadaju članovima obitelji Batić-Mirković. Dosta stećaka je tijekom Austro-Ugarske prevrnuto i opljačkano, neki stećci su propali u zemlju... Jedan sin Mirka Radojevića sudjelovao u je bitci na Kosovom polju, drugi sin bio je u Dubrovniku, treći sin je sahranjen upravo u nekropoli Kopošići.
Arheolozi su imali teškoće izvaditi stećke iz zemlje kako bi pristupili arheološkim istraživanjima, na primjer, stećak kneza Batića težio je 9 tona! Arheološka istraživanja potvrdila su pljačkanja, tako je ispod nekih stećaka pronađeno tek nekoliko kostiju, košćica. Nažalost, ne zna se što se sve nalazilo u nekim grobovima, neki grobovi su bili netaknuti, negdje je ostao skelet, negdje i sačuvani dijelovi masivnog sanduka koji je bio od hrasta... Pronađeni su i niti tekstila, a skelet kneza Mirka Radojevića nije imao glavu, ali je pronađen plašt, jedno od najvećih arheoloških pronalazaka tekstila u Bosni i Hercegovini. Napravljena je DNA analiza svih ostataka, pokazao se tako kako između dvoje zakopanih postoji odnos otac-sin odnosno da je riječ o knezu Mirku Radojeviću i njegovom sinu. Uglavnom, povijesni izvori ne govore o tome zašto je knez Radojević izgubio glavu.
Bujak je predstavio arheološke radove oko grada Dubrovnika. Planirana su daljnja istraživanja i konzerviranja. Puno je posla pred istraživačima, pronađeni su razni nalazi: posuđe, ostatci oružja poput strelica, predmeti poput kopče, a naglasio je Bujak kako se bosanski Dubrovnik pomalo vraća u život. Između ostalih, i Grad Dubrovnik je pomogao u obnovi i istraživanjima, a u arheološkim istraživanjima često sudjeluju i studenti.
Mijatović je podsjetio kako istraživanja na lokalitetu i kroz literaturu traju već desetak godina. Kad je fra Ivan Franjo Jukić 1850. objavio "Zemljopisi i povjestnica Bosne", o bosanskom Dubrovniku napisao je "ovo je mjesto uspomene dostojno". Isto tako, naveo je kako su starobosanski Dubrovnik osnovali Dubrovčani uz podršku Kulina bana. Fra Grga Martić pisao je o "Malom Dubrovniku", a bedeme starog Dubrovnika usporedio je sa slavnom Trojom i bedemima Troje. Bila je plasirana legenda kako su bedemi bili toliko tvrdi da je ‘sedam vojski sedam godina opsjedalo grad‘, ali nisu uspjeli.
Stručnjak Milenko Filipović početkom 20. stoljeća bio je na samom lokalitetu, opisao je bedem pa i ulice grada, a znanstvenik Đoko Mazalić je pak ‘minimizirao‘ Filipovićeve opise, čak je doveo u pitanje ime grada i uzeo neka druga imena koja nemaju logična uporišta. Mazalić je iza sebe ostavio tlocrt koji je dugo vrijedio u historiografskoj literaturi, prikazao je gornji grad koji se sastojao od četiri kule s dvorom, tvrđava je bila duga 72 metra, a s aneksom i 100 metara, širina tvrđave iznosila je 17,5 metara.
Kad se krenulo s novijim istraživanjima, lokalitet je bio zapušten, bio je u jako lošem stanju pa jednoj kuli na zapadnoj strani i danas prijeti urušavanje, ali skupljeno je dovoljno financijskih sredstava te je ove godine planirana njezina obnova. Obilazeći okolni teren oko gornjeg grada, otkriveno je još zidova, ustanovljeno je da se ispod tvrđave nalazio prostor koji je bio opasan bedemima, to je bio donji grad, prostor za stanovanje, uređen prostor sa sigurnosnog aspekta.
Gradu je moguće bilo prići sa sjeverne strane, a tu su bile dvije obrambene kule na okolnim brdima. Dimenzija donjeg dijela grada je bila oko 250 metara, a grad tlocrtno značajno nalikuje Travniku, ali je nešto veći. Ispod donjeg grada postoji arheološki ostaci, tu se nalazila i velika ulica, a rečeno je kako je tu bilo naselje, što je tvrdio i Filipović. Otkriven je prostor koji je bio uređen kao trg, a lokalitet se naziva Varoš. Navodi se u Osmanskim defterima i pedesetak domaćinstava pa se kaže kako je cijelo brdo zapravo grad. Inače, grad je proglašen zaštićenim spomenikom 2003.
Mijatović je naglasio kako je veliku štetu i zaustavljanje interesa za istraživanje grada nanio upravo Mazalić koji je htio eliminirati ime "Dubrovnik". Mazalić je navodio kako se grad zvao "Dabrovnik" ili "Dobrovnik" i to su prihvaćali drugi istraživači jer je Mazalić među znanstvenoj javnosti bio autoritet. Međutim, Mijatović je iznio kako se kao drugi naziv za "Ragusu", za Dubrovnik na Jadranu često koristio naziv "Dobrovnik" tako da se može otkloniti teorija da se Dubrovnik u Bosni nije zvao Dubrovnik. Oko grada se nalazilo četiri rudnika, a navodno su sve rude koje su vađene u toj oblasti prodavane na trgu u starobosanskom Dubrovniku. Tu je i rudnik iz vremena Kulina bana, a inače su kraljevi bili vlasnici tadašnjih rudnika.
Mijatović je poručio kako su se spojili ljudi iz struke i entuzijasti te kako im je cilj da starobosanski grad Dubrovnik dobije pažnju javnosti i jasne obrise. Osvrnuo se i na mitove i legende, jedna legenda kaže kako je grad pripadao kraljici Katarini Kosači-Kotromanić koja je bila tu za vrijeme turske opsade, prema predaji, zamolila je Turke da je puste da pođe, a da njezine podanike ne ubiju... Legenda kaže kako je iz grada mogla uzeti blago koje može ponijeti 50 konja, ali da je iza nje ostalo još blaga koje je navodno skriveno u jednoj obližnjoj njivi koja se zove Pozlaćenica.
U legendi se spominju i napadi topova na starobosanski grad Dubrovnik pa za lošeg vremena se navodno mogu čuti i danas u određenom dijelu lokaliteta. Također, prema jednoj drugoj legendi, na Blagovijesti bi iz okolnih brda ljudi gledali gdje će se na Pozlaćenici pojaviti plamen i tu gdje je plamen, tu je, prema predaji, bilo blago. Svakako, istraživače čeka još puno posla, a u prizemlju Narodne knjižnice Grad otvorena je i prigodna izložba koja prati predavanje.