ALJOŠA LEČIĆ Nemam problema s tim da se povećaju proračunska izdvajanja za sport, ali nemojmo se lagati, od kulture živimo!

Dubrovnik je dovoljno širokogrudan i otvoren grad da prihvati ljude koji mu pritječu na ljetni rad. Aljoša Lečić, dubrovački pijanist, profesor klavira i turistički vodič, podsjeća kako je kultura, u najširem smislu riječi, moć koja Dubrovnik čini tako privlačnim, a nju, nažalost, ne cijene baš uvijek oni koji o njoj odlučuju i od nje žive.

Iza nas su još jedne Dubrovačke ljetne igre. U odnosu na ranije godine, u kojima je bilo mnogo prijepora i sukoba na čelu glazbenog programa DLJI, kako se snalazi aktualni pomoćnik intendantice Tomislav Fačini?
Igre danas imaju krizu identiteta, s jedne strane one su dubrovačke, i trebaju takve biti, a s druge strane one su međunarodni festival koji nikako ne smijemo brkati s bezbrojnim kulturnim ljetima diljem države. I dok je u prošlosti ta raspolućenost davala mogućnost da vidimo gdje smo u kontekstu svijeta s vlastitim stvaralaštvom, u današnjem svijetu to se više svodi na jedan inertni sustav koji koncepcijski traži svoje mjesto pod suncem. Trenutno vodstvo Igara je sigurno svjesno tog problema, ali i kratkoća mandata, i brojni drugi faktori im zadatak prevođenja Igara u 21. stoljeće čine skoro nemogućim, pa se onda valjda tako toga i hvataju. Iako nominalno, tamo postoji i nekakva struja novih medija, ne mogu reći da je to jako vidljivo. Što se programa tiče, naročito onog glazbenog koji je meni sigurno najbliži, to je jedna kolekcija koncerata koji teško da bi nekoga izvana, bilo Hrvatske ili svijeta, natjerala da dođe upravo ovdje čuti nešto što drugdje ne može, a to je upravo ono što fali našem najreprezentativnijem; nek' se ne uvrijede drugi, ali tako je; festivalu. Lako je reći kako nema dovoljno novaca, ali nije lako objasniti kako to da fascinantnu Yuju Wang već treću godinu zaredom slušaju u Kotoru, a da mi nismo bili niti toliko kreativni da je barem sparimo s našim Orkestrom, s kojim svira stvarno fenomenalni trubač, Håkan Hardenberger, ali trubač koji je ako po ičemu, poznat po sviranju suvremene glazbe, što naravno, ovdje nije bio slučaj. Naš Ivo Pogorelić je naš glazbeni Messi, i svakako mu je mjesto tu, ali istina je i da samo par dana kasnije, on nastupa na jednom sjajnom malom festivalu u Splitu. Dakle, jednostavno, ne događa se tu ništa ekskluzivno, a to je ono što oni koji s druge strane kritiziraju Igre ne razumiju. One nisu tu da budu samo dubrovačke, nego da budu pozornica svijeta, a kad ideš na svjetsko prvenstvo, ideš s najboljim timom. Ako nemaš toliko novaca, onda budeš barem jako inovativan.

Prije desetak godina gradske su se vlasti hvalile kako Dubrovnik u postotku najviše izdvaja za kulturu, a danas će Željko Raguž, član vladajuće većine, reći da se kulturi daje previše. Ove godine taj odjel ima proračun od 140 milijuna kuna.
Zgodno je slušati priču od lika kojemu se stranka naziva 'Dubrovačka', a očito ne zna i ne razumije težinu Grada u kuturi države, i šire. Čudno je i što kao ekonomist ne zna izračunati u kojoj su mjeri gradski prihodi izravno vezani za kulturu. Može se gledati izdatke za sve ustanove u kulturi, naravno i u one u sportu, i onda gledati koliko se to vraća, ali sav taj novac je tu zbog kulture. Velik je to iznos, ali konačno definirajmo značenje riječi kultura. Prije svega, ona obuhvaća kulturu življenja, izlaske, odlazak na kupanje, uzimaš li vrijeme za sebe, za šetnju ili utakmice Divlje lige. Kad se kultura shvati šire, onda ti je jasno da, osim što se u nju mnogo ulaže, ona jako puno vraća. Nemam problema s tim da se povećaju proračunska izdvajanja za sport, ali nemojmo se lagati, od kulture živimo! Nitko u Dubrovnik ne dolazi i pritom ovdje ostavlja novce, zbog Juga. Kamo sreće! Osobno mislim da Divlju ligu, prvenstvo dubrovačkih kupališta u vaterpolu, treba zaštititi kao nematerijalno dobro. To je događaj koji ocrtava duh Grada, jedan od zadnjih koji je tu radi nas. Možda se uskoro odobri i ekipa turista, i neka bude. Samo još da napomenem, budući je direktoru Luke toliko draga tema nova sportska dvorana, Dubrovnik, ovako mali i navodno nenaklonjen sportu, ima sportsku dvoranu, bazen, čak i stadion, i da, znam da je sve to jako nedostatno, ali, istovremeno grad kulture nema koncertnu dvoranu, ne nedostatnu, nego nikakvu! Ima kazalište s početka 19. stoljeća i tu je pomalo kraj. Dakle, neka direktora u Luci.



Dio kulture življenja u Dubrovniku je i muzička škola. Je li to još uvijek privlačno djeci?
Imam prijateljicu čija kćer kreće u osnovnu školu u Lapadu, ali ju je upisala na muzičku da bi svaki tjedan dolazila i doživljavala Grad. Takve ustanove ne služe samo tome da stvaraju mlade Pogoreliće ili Luke Šuliće; to je dobrodošao nusprodukt, ali su tu prije svega radi odgoja.

Nekad ste bili član gradskog kulturnog vijeća za glazbu. Koliko ta tijela uistinu imaju utjecaja kad u konačnici odlučuje politika? U dubrovačkom proračunu nađe se 200 tisuća kuna za snimanje filma General.
Kulturna vijeća imaju onoliko težine koliko se sami izbore. To nije mjesto gdje ćeš 'namacetat' solde nekome svome, jer to tako ne funkcionira, ali možeš odraditi čitav mandat neokrznuvši se. Ali, možeš i zastupati nešto u što vjeruješ, ako u išta vjeruješ, i podizati ljestvicu u kulturi. Vijeća uglavnom nadziru odobravanje novca za organizaciju koje nisu u proračunu, ali imaju i svoju važnu ulogu u ustanovama u kulturi. Treba se baviti raspodjelom novaca ljudima koji nešto rade iz gusta, klapi, udruzi, sportskoj udruzi, ali Kulturno vijeće ima male ali postojeće ingerencije i nad javnim ustanovama u kulturi. Dakle, članovi imaju mogućnost i prostor izreći mišljenje.
Nisam primijetila da ova vijeća iznose mišljenje, osobito kakvo neslaganje.

Neslaganja se rijetko događaju, pa ispada da je sve prepušteno politici čime se stvarno dokida ideja kulturnih vijeća.
U razgovoru s turistima, kao vodič, što kažu na našu ozlojeđenost zbog gužve ljeti?
Ljudi jako puno putuju i sigurno im Hrvatska nije prvo odredište na prekooceanskom putovanju. Dakle, vidjeli su nešto svijeta, gužve, smeće a ni kruzeri im nisu neka novost. Postoje predviđanja da će Dubrovnik i Venecija za 10 godina ostati bez turista, što zvuči nevjerojatno i vjerojatno se temelji na sve većem broju azijskih turista koji nemaju afiniteta za srednjovjekovne disneylande, u što se naš grad može lako pretvoriti ako ne budemo pazili. Ukoliko se fokusiramo na potpunu podređenost turistima, idemo u krivom smjeru. Kao turistički vodič 'prodavam' način života. On, turist, uglavnom ozbiljnijeg platnog razreda, dolazi iz višemilijunskog grada, želi vjerovati da se negdje u svijetu živi u svojevrsnom raju gdje ti je sve nadohvat ruke, ljudi su pristojni, ulice su čiste i toliko sigurne da se djeca vani igraju sama, nema prosjaka, možeš bilo gdje na kupanje… Žele vjerovati da postoji mjesto s mjerom. To je ono što prodajemo, ali ako grad iznajmimo nekolicini biznismena, koji će svoju radnu snagu naći odakle je te godine najzgodnije, nestaje vjerodostojnosti. Naša riječ, mjera.

Kako strancu prodati tu sliku života, kad je teško sresti domaćeg čovjeka na Stradunu? Od lipnja do listopada izbjegavamo s djecom silaziti na sladoled u Grad, sve je manje ljetnih fotografija s golubovima kraj Orlanda.
Olako smo odustali. Par tisuća ljudi ima nekretninu u Gradu i barem pođu promijeniti plahte i srediti apartman. Pa, kad si došao, možeš se malo i zadržati. Krkljanac na Pilama je, slažem se, problematičan. Volio bih od bilo koje gradske uprave čuti kako im je cilj da Grad uistinu živi, pa da vidimo što misle, koliko ljudi bi oni željeli da živi u Gradu i koliko su im spremni u tome pomoći.

Možda bismo olako odustali i od kupališta i prava na pristup pomorskom dobru, da nema udruge Divlje lige vaterpolo koja se bori protiv uzurpacije javnog prostora?
Igor Legaz je nesmiljeni borac za najvažniji prostor, onaj javni. Zadnji preostali resurs nam je obala. Nije bezazlena stvar kad te neki međed tjera s plaže jer je tu naumio staviti ležaljku. Gdje god je neuralgična točna, Legaz se pojavio i inženjerski precizno riješio problem.



U tu sliku ovdašnjeg načina života savršeno se uklapaju tiramole. Na vaš se Facebook-profil o ovoj temi javio i Rambo Amadeus koji kaže da „zabranom tiramola pokondirene tikve misle da razlikuju lijepo od ružnog, prostrte babine gaće su kul“.
Rambo kao i obično, u sridu. Jergović je napisao da je tiramola nešto što se vidi u gradu, a nema je na selu. Tiramole su pečat urbaniteta, a zanimljivo je kako reagiraju stranci: vidi, ovako smo i mi nekad sušili robu! U zelenoj eri promocije ekologije i zaklinjanja u smanjenje potrošnje električne energije, potičemo kupovinu sušilica koje, em zauzimaju ionako skučen životni prostor, em povećavaju ukupnu potrošnju energije, a rezultat je manje higijenski. Ukratko, bačena nam je jedna glupa kost da se glođemo a pravi problemi su drugdje.

Što kažete na akciju izbacivanja bankomata u spomeničkoj jezgri?
Bankomat u izlogu nekadašnjeg Kraša nekako mi najviše strši, možda i stoga što mi je otac više od pola života radio u tom prostoru. Izgledaju odvratno, s druge ljudi su kupili nekretninu pa možda imaju pravo raditi s njom što žele. Ja se ipak pitam, zbog čega je Grad odbacio pravo prvokupa tih zgrada koje su zaštićeni spomenik kulture? Pitam, zbog čega se Grad odlučio promijeniti namjenu prostora? Kako smo umjesto komestibile butige dobili mjenjačnicu? Detaljnim urbanističkim planom propisuje se namjena. Vjerujem da u svemu ima stihije i struja unutar vladajućih, nekih koje treba namiriti, ali je činjenica da se bavimo perifernim problemima jer se istovremeno ljudi na Kineskom zidu pitaju hoće li im stanovi kliznuti u Gruž. Prostori na Stradunu su se možda i mogli kupiti u dogovoru s Društvom prijatelja dubrovačke starine. U imenu im pišu starine a ne tvrđave.

Dubrovnik se u domaćem medijskom prostoru najčešće pojavljuje kroz sliku grada pohlepnih rentijera, ugostitelja i agresivnih taksista, a ljudi iseljavaju iz vlastitih domova da bi od nekoliko ljetnih mjeseci iznajmljivanja živjeli taj dubrovački standard ostatak godine.
U firmi koja zapošljava najviše ljudi u državi, a ona se zove Dubrovnik, ima svega i svačega. Muči me pitanje, koliko će Dubrovnik imati stanovnika za 15 godina. Ako ljudi dolaze tu raditi, zbog čega ne žele ostati u Dubrovniku čitavu godinu? A, ključno je pitanje, želimo li mi da ljudi koji ovdje dolaze raditi ostanu tu živjeti? Dubrovnik je kroz povijest imao snagu asimilacije. Naseljavali su se ljudi iz Poljske, iz Trebinja, s Hvara, iz obližnjih i daljih krajeva. Pitam jučer jednog gosta, što misli koliko Dubrovnik ima stanovnika. On odgovara – pola milijuna! Dubrovnik vide po značaju. Redovito misle da je veći od Splita, a poneki pitaju i je li Dubrovnik glavni grad Hrvatske. A istina je sljedeća – Dubrovnik je mali gradić od 43 tisuće stanovnika koji ne zna želi li ih i može li ih imati više.



I, jesmo li otvoreni?
Nismo San Francisco, ali mislim da smo relativno otvoren grad. Težimo cjelogodišnjem turizmu, a to podrazumijeva potrebu za radnicima i izvan sezone. Planiramo li adoptirati te ljude? Ili ćemo napraviti audiciju, tko može a tko ne? E, sad dolazimo na kulturu, onu najšire shvaćenu, koja obuhvaća i dnevni život, prehranu, ritam života, sport, kulturu u užem smislu. Ona nas čini Dubrovčanima. Koliko uspijemo u tome da ljudi koji dođu u Dubrovnik prihvate ovaj način života, vrijednosti i otvorenosti, toliko će oni postati Dubrovčani. Jesmo li spremni s 43 ići na 60 tisuća stanovnika? To uključuje planiranje novih naselja. Kad je prostor u pitanju, obično se spotičemo o mešetarenja, ali mislim da ga ima dovoljno za širenje.

Kad smo kod prostora, bivša gradonačelnica Dubravka Šuica avancala je u Europsku komisiju na plaću od 20 tisuća eura. Njezin je politički uspon strelovit a ovdje još nismo načisto oko golfa na Srđu ni garaže na Ilijinoj glavici, ostavštini njezinih mandata.
To je njezin osobni uspjeh i izvanredno je što je to netko iz Dubrovnika, a možda je to i prilika da se poprave neke stvari koje su nam ostale u svijetu od prethodnih vlasti.