- Kakva promjena. Ne može se usporediti. Inače, meni je Dubrovnik uvijek posebno drag – razvukao je osmijeh predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša, koji je na toj dužnosti od 2002. godine.U prošlu srijedu je napustio Tokio gdje je pratio Olimpijske igre, a dan iza već je bio na Stradunu.
'Kakva promjena' se odnosi na doživljeno proteklih dana u glavnom gradu Japana?
- Znali smo svi kako nas čekaju jedne posebne ljetne Olimpijske igre, rekao bih uz dužno poštovanje prema domaćinima, nenormalne Igre zbog okolnosti koje nitko nije u mogućnosti u potpunosti riješiti. Ali, tamo nije bilo baš nikakve atmosfere, vozeći se po Tokiju s borilišta na borilište nije se moglo osjetiti kako se u tom gradu održavaju Igre. Režim je bio izuzetno, izuzetno strog. Za sve sudionike, iako, kad gledamo brojke, sudionici Olimpijskih igara ni u kakvom slučaju nisu ugrozili epidemiološku situaciju u Tokiju. Do jučer nije bilo niti 300 slučajeva povezanih s Olimpijskim igrama, a na dnevnoj bazi u Tokiju je bilo više od 4000 pozitivnih slučajeva. Olimpijske igre, to je jasno, i to treba istaknuti, nisu ugrozile lokalno stanovništvo, a što se govorilo i isticalo uoči početka Igara.
Rekli ste - mjere su u Tokiju bile rigorozne?
- Kad vam svaki dan počinje stavljanjem sline u epruvetu, nošenjem uzorka na testiranja, kad svaki dan morate sve upisivati u posebnu aplikaciju instaliranu na vašem mobitelu, bez koje niste mogli ni ući u Japan, zatim kad uz sve to morate upisivati gdje idete taj i taj dan, i to unaprijed, ne čudi što su svi zbog svega toga željeli da im što prije Igre završe, da se, naravno, prije svega ne zaraze, te da što prije napuste Tokio. Pazite, nismo smjeli ići u grad, niti u restorane, niti u trgovačke centare, nigdje. Lokalno stanovništvo je imalo poseban telefon na koji su mogli staviti, ukoliko vas vide, sliku i ukazati kako kršite mjere. Na dan kad sam napuštao Tokio, imali smo slučaj dvojice gruzijskih judaša koji su željeli vidjeti grad nakon što su zaključili nastup. Prijavili su ih, nadležne službe su ih odmah pronašle, te su protjerani iz Japana.
Je li vas iznenadilo to što se doživjeli u Tokiju?
- Ne, jer smo znali što sve Japanci zahtjevaju od onih koji dolaze. S tim smo uoči Igara upoznali sve naše sportaše, cijelu našu ekspediciju. Svi do jednog su se korektno ponašali.
Najviše se u izvješćima s Igara ističe činjenica da nema gledatelja, te financijski gubitak zbog toga.
- Žalosni smo zbog toga, ali to je bilo najmanje štetno u odnosu na druge stvari. Sve je na kraju bilo podređeno televizijskim prijenosima, a izostanak gledatelja se u prijenosima i nije puno primjećivao. Stoji kako su domaćini zbog toga što nije bilo gledatelja izgubili oko 900 milijuna dolara. Kad govorimo o cijeni koštanja Igara, prvo je bilo rečeno kako će one koštati Japance oko 12 milijardi dolara, zatim 15, sad se govorilo o 20, ali njihova državna revizorica je došla do brojke od 25 milijardi dolara, što je dvostruko više od budžeta koji je bio planiran. Međutim, treba reći kako je u iznos uključeno puno toga što će ostati građanima Tokija. Domaćinu je najveći problem izostanak prihoda planiranih od dolaska turista, stranih navijača.
Je li zbog toga u Japanu prevladalo mišljenje kako su Igre trebale biti otkazane?
- Tu ulazimo u zonu njihove unutarnje politike. U Japanu su u listopadu parlamentarni izbori. Njihova oporba je cijenu održavanja Igara koristila kao argument protiv vladajućih. Vladajući su se pak vodili time da je bolje da su se Igre održale, jer da nisu, tad bi svi mogli reći kako je novac bačen u vjetar. Naša logika, sa strane sportske zajednice, Međunarodnog olimpijskog odbora, bila je da bi otkazivanje bilo krajnje nekorektno prema sportašicama i sportašima koji su se kvalificirali, a pogotovo onima kojima su ovo prve i možda zadnje Olimpijske igre na kojima će nastupiti. Uskratili bi ih za nastup trajno. Sve skupa je dovelo do toga da su se Igre održale.
Je li skok cijene Igara s 12 na 25 milijardi dolara, s obzirom da se to ponavlja, i prethodni domaćini su doživjeli isto, razlog zbog kojeg se promijenio način biranja domaćina igara?
- Više nema kandidacijskih postupaka kakvi su bili. Sad se već zna kako će nakon Pariza 2024. i Los Angelesa 2028. domaćin igara 2032. biti Brisbane. Međutim, vratit ću se na London 2012., koji je sve napravio izvrsno, gdje je cijeli jedan dio grada dignut na takvu razinu da je danas život građana bolji. Dio sportskih objekata u Londonu je bio montažan. Neke sportske objekte su nakon završetka igara prenijeli u druga mjesta. Tako se treba raditi. Nadalje, treba izdvojiti iz proračuna Olimpijskih igara sve što nije sportska infrastruktura. Primjer, ako su se u Ateni, koja je bila domaćin 2004., izgradile zračna luka, obilaznice oko grada i tramvaj iz centra Atene do Glyfade, to nije trošak Olimpijskih igara. Igre su se i bez toga mogle održati. Ako ste utrpali u proračun Olimpijskih igara nešto što je trebalo napraviti, što podiže kvalitetu života lokalnog stanovništa, onda to nije cijena Igara. Nije.
Jesu li se hrvatski sportaši mogli bez problema pripremiti za nastup na Igrama?
- Zahvaljujući Vladi, Ministartstvu turizma i sporta, sve što su stručni ljudi iz svakog sporta tražili, uspjeli smo ispuniti.
Kako ste doživjeli neuspjeh vaterpolista?
- Gledao sam utakmice s Crnom Gorom i Srbijom, te sam stekao dojam kako je forma u usponu, kako rastemo, te me je poraz od Mađarske iznenadio. Ali, to je sport. Nažalost, četvrtfinale je jedina utakmica u kojoj nema popravka. Toga dana naši nisu bili dobri i dogodilo se što se dogodilo.
Mnogi ističu - sve je manje onih koji pomažu sport.
- Pričao sam s prijateljem iz Slovenije, oni predlažu promjene u svom Zakonu o sportu kako bi tvrtke mogle 30 posto poreza na dobit uložiti u sport. Ima još nekih modela. Stoji da u ovom trenutku naše gospodarstvo nije stimulirano za ulaganja u sport. Zato i ne ulaže, ulažu samo one tvrtke koje su u vlasništvu države poput HEP-a, koji imaju osjećaj društvene odgovornosti.
Jeste li zadovoljni ulaganjima u izgradnju sportskih objekata?
- Ako gledate zimska plivališta, da. Situacija se u zadnjih nekoliko godina promijenila nabolje. Ima puno više i atletskih staza. Bravo za Hrvatski atletski savez. Ono s čim nisam zadovoljan je korištenje europskih sredstava za građenje i obnovu sportske infrastrukture, a ta se sredstva sad dostupna. Čak znamo, naprimjer, iz kojeg bi se izvora danas mogao obnoviti Poljud. To moramo početi puno, puno više koristiti, ali za to trebaju određena stručna znanja i stvaranje ekipa koje će to znati uraditi.
Spomenuli ste Poljud, nogometni stadion, međutim, on zahtijeva velika ulaganja. Svijet se čudi kako Hrvatska kao svjetski nogometni doprvak nema niti jedan stadion na kojem se može odigrati značajnija utakmica.
- Hrvatski nogmetni savez je s UEFA-om napravio puno na obnovi travnjaka. Danas imamo u Kranjčevićevoj, a sad i u Poljudu odlične travnjake. Ono ruglo od Maksimira u Zagrebu opasno je za gledatelje, i jedino može ga se jedino sravniti sa zemljom. Ne mogu reći kako ništa ne ide na bolje. Pogledajte Rijeku, a sad i Osijek.
Zbog čega se u nas ulaganje u sportsku infrastrukturu u većini slučajeva gleda kao nepotrebno bacanje novca? Dvorane, tzv. rukometne, i danas su, 15 godina nakon njihove izgradnje, na 'crnoj listi'.
- Prije svega to nisu rukometne dvorane. Realan opis toga je, a koji proizlazi iz sati korištenja objekta, da su to multifunkcionalne gradske dvorane. Zagrebačka Arena se niti 25 posto godišnje ne koristi za sport, već su u njoj koncerti, sajmovi vjenčanica, pasa, mačaka, čega sve ne. Kako onda za to možete reći da je sportska dvorana? Stoji, neke dvorane su izvrsne. Prije svega Žatika u Poreču, dvorana koja je partner Hrvatskog olimpijskog odbora, hrvatskog sporta. Osijek isto tako.
Dubrovnik još nema niti jedan adekvatan sportski objekt. Najavljuje se izgradnja dvorane u kojoj bi se 2025. trebale igrati utakmkice Svjetskog prvenstva rukometaša...
- Ja se isto tako nadam kako će Dubrovnik realizirati taj projekt, i ne samo taj. To govorim zato što vjerujem da svatko tko zna turizam kao gospodarsku granu, zna kako je 10 posto prihoda od turizma generirano od sporta i s njim povezanih djelatnosti. Ako imate jedan sportski događaj zbog kojeg je u Hrvatsku došlo, recimo, tisuću sportaša, koji su tu bili nekoliko dana, onda je to jasna veza između sporta i turizma. Hrvati baš ne vole brojke, ali tih 10 posto prihoda od turizma je milijardu i pol eura. To je prirodna sinergija koju treba nastaviti razvijati. Sad radimo na platformi koja će prikazati Hrvatsku kao državu u kojoj postoje uvjeti za pripremu sportaša, te za organizaciju natjecanja koja će dovesti brojne sportaše iz čitavog svijeta.
Hrvatski sportaši su osvojili osam medalja. Koja vam je najdraža?
- Svaka od osam medalja osvojenih do danas u Tokiju mi je draga, niti jednu ne bih izdvojio, te rekao da mi je najdraža. Posebna mi je bronca veslača Damira Martina. Kako je Martin dopredsjednik Olimpijskog odbora, znam baš dobro kroz što je sve prošao, koju muku, pa operaciju kuka, da sad ne nabrajam, ukratko, nevjerojatan je taj njegov križni put, koji je na kraju okrunjen medaljom. Kondicijski trener Pero Kuterovac odigrao je tu nevjerojatnu ulogu. To je sigurno jedan od najboljih kondicijskih trenera u svijetu.
Hrvatski sport će Igre u Tokiju pamtiti po hrvatskom teniskom finalu parova: Mate Pavić i Nikola Mektić s jedne strane mreže, a s druge Marin Čilić i Ivan Dodig.
- Ako nečega poput finala tenisača iz iste zemlje nije bilo 113 godina na Igrama, onda samo ta činjenica govori kako taj događaj ulazi u povijest svjetskog sporta. Doživjeti da su u tom povijesnom događaju sportaši iz tvoje države je fantastično. Gledao sam sve mečeve naših parova. Ponosan sam.
Jeste li zadovoljni s brojem osvojenih medalja?
- Prezadovoljan. Dok razgovaramo, Hrvatska je na dvadesetom mjestu po uspješnosti na Igrama na kojima nastupaju sportaši iz 206 država. Pogledajte koje su sve države iza Hrvatske. Tu je nekoliko sportskih velesila. Veliki je to uspjeh za državu koja ima manje od 4 milijuna stanovnika, a opet, kad biste naše izaslanstvo umanjili za vaterpolsku reprezentaciju, koja, nažalost, nije uspjela osvojiti medalju, doći ćete do toga da je na svakih šest, sedam sportaša osvojena jedna medalja. Fenomenalno, zar ne?
Ipak, uoči odlaska na Olimpijadu, kad je zaključen popis sudionika, nismo bili zadovoljni brojnošću naših sportaša u Tokiju?
- Osobno, nisam bio zadovoljan prije svega zbog rukometa, koji je eliminiran na jedan nesportski način. To što su napravili Francuzi u kvalifikacijama je ružna priča. Bio sam razočaran što se nisu uspjeli kvalificirati ni košarkaši. Bio sam razočaran više načinom na koji su eliminirani na turniru u Splitu. On je bio ispod razine. I kad se dogodi da jedna momčad otpadne, onda je ta brojka manje. U Riju smo imali i košarkaše i rukometaše, a ne samo vaterpoliste.