"Svaki dan dijagnozu raka dozna šezdesetak Hrvata, a godišnje od njega oboli jedan kontinent ljudi veličine Australije. Oboljelima moramo osigurati radna mjesta i boriti se za njihovu jednakost, a tehnološka revolucija je donijela i terapije koje su vrlo uspješne u njihovu liječenju”, istaknuo je predstojnik splitske Klinike za onkologiju i radioterapiju dr. Eduard Vrdoljak na predavanju u dvorani HAZU-a, piše Slobodna Dalmacija.
No što ako su radna mjesta upravo jedan od faktora koji najviše pridonose tome da danas 39,5 posto ljudi nekad oboli od karcinoma? Što ako živimo u sistemu koji sustavno povećava nejednakost zbog koje je Hrvatska u 2018. imala najvišu stopu smrtnosti od tumora u čitavom EU-u? Što ako je kapitalizam glavni razlog za to što od 60 milijuna ljudi, koliko ih godišnje umre na svijetu, njih 10 milijuna, ili gotovo svaki šesti čovjek, umre od raka?
Broj dijagnoza karcinoma u SAD-u kod mladih od 15 do 39 godina, u razdoblju od 1973. do 2015., narastao je za 30 posto, dok se stopa autizma posljednjih trideset godina povećala jednako toliko puta.
Današnja medicinska struka nudi prilično prosto objašnjenje za takva sumnjiva zbivanja te se njezin strogo individualistički i miopijski pristup odrađuje po špranci “sve je u genima”. Takav zaključak teško da može zadovoljiti američkog crnca koji ima šest puta veći rizik da umre od raka prostate od američkog bijelca – ali i prosječnog Afrikanca – a vjerojatno neće mnogo značiti ni Afroamerikankama koje češće doživljavaju spontane pobačaje nego žene drugih rasa u toj zemlji. Je li stvar u pukoj slučajnosti ili je možda u pitanju uzrok socijalne, a ne genetske prirode? Uostalom, zašto bi se netko osjećao nesretno ili ponašao asocijalno ako živi u “najslobodnijoj” i najbogatijoj državi na svijetu? Mora da je problem u pojedincu, ne u sistemu, a “stvar je genetike” objašnjenje je za trenutno stanje koje ne ugrožava trenutno stanje.
Biomehanički model
Zapadna medicina definira bolest kao “patološki proces koji uključuje poremećaj stanica, organa i tjelesnih sistema” (zbog čega postoje specijalisti) ili samostalni entitet. Takav pogled pretpostavlja da postoje “rak” i “ja koji imam rak”, bez jedinstva to dvoje kao cjeline. George Engel, američki internist i psihijatar, još je 1977. kritizirao ovakav pristup napisavši: “Dominantni medicinski model današnjice je onaj biomehanički u kojem je molekularna biologija osnovna znanstvena disciplina. On pretpostavlja da je uzrok bolesti devijacija norme mjerljivih bioloških varijabli te tako, u svom okviru, ostavlja malo mjesta za socijalne, psihološke i bihevioralne dimenzije njezina razvoja. Biomehanički model propagira dualizam između tijela i uma, doktrinu koja dijeli mentalno od somatskoga.”
Može li moderna medicina retroaktivno predočiti liječniku Rimskog Carstva Galenu zbog čega žene koje pate od depresije imaju više šansi dobiti rak dojke? Može li navedena doktrina objasniti zašto američke crnkinje, koje su proživjele više slučajeva rasističke diskriminacije, imaju veći rizik od astme? Može li genetika dokučiti kako to da je prije stotinjak godina omjer oboljelih po spolu od multiple skleroze bio izjednačen, da bi je danas žene dobivale tri i pol puta češće od muškaraca? Geni se ne mijenjaju u razdoblju od sto godina, ponuda prehrane je jednaka za oba spola, kao i klima. Očito je da je u pitanju nešto izvan biološke sfere.
Ono što je zanimljivo jest kako današnja medicina tretira ova autoimuna oboljenja. Kod epizode multiple, pacijentu se ubrizga kortizol – hormon stresa. Za astmu postoje inhalatori koji sadrže kopije adrenalina i kortizola. Dermatolozi za kožna oboljenja preporučaju kortikosteroide – kopije kortizola – kao i reumatolozi za upaljene zglobove. Logično je upitati se: “Je li se nešto dogodilo stresnom aparatu pacijenta da mu je potrebno davati veće količine hormona stresa kako bi se uklonili postojeći simptomi?” Istini za volju, medicina pejorativno prepoznaje određene indikacije kao “bolesti modernog doba” kojima je uzrok misteriozni stres, ali što uopće podrazumijeva sintagma “moderno doba” ako ne sami socioekonomski sistem?
Kada ste posljednji put bili u specijalista? Je li vas upitao išta o traumi tijekom odrastanja? Je li ga zanimalo kako se osjećate u vezi odnosa s vašim partnerom? Je li se interesirao o stresu vašeg zanimanja? Je li tražio da mu kažete kako doživljavate sebe kao osobu? Vjerojatno će većina na ta pitanja odgovoriti negativno, što nije ni čudno jer “okruženje” nije ono čim se današnji liječnici bave. Njihov fokus je tijelo njihova pacijenta i to samo onaj komad koji piše na uputnici. Takva paušalna i tehnošarlatanska dijagnostika visoko kompliciranih bića promatra ljude potpuno odstranjene od njihovih života.
Taj način rezoniranja je socijalno nametnut, kulturno uvjetovan i znanstveno nevažeći. Koliko god moderna medicina bila čudotvorna u tretiranju mnogih tegoba, toliko je nesposobna u njihovoj prevenciji i dijagnostici. Za razliku od nje, tradicionalni šamanizam, kineska medicina i indijska ayurveda su se, iako znanstveno deficitarni, bar temeljili na neodvojivoj povezanosti duha i tijela. Medicina je više od znanosti, ona je također svojevrsna ideologija u smislu pogleda na čovjeka. Kada se pojedinca evaluira bez razumijevanja njegovih socijalnih odnosa i psihosocijalnih interakcija, to je zapravo preslika one iste općedruštvene projekcije istreniranog refleksa hiperindividualističkog pristupa kao pri tržišnom poduzetništvu, u kojem je polazišna (i krajnja) pretpostavka emancipacija subjekta od cjeline.
Gabor Mate, mađarsko-kanadski liječnik, psiholog i autor nekoliko bestselera, sedam godina radio je pri palijativnoj skrbi vodeći brigu o neizlječivim pacijentima. U tom razdoblju uočio je ponavljajuće uzorke, vezane uz dugogodišnja životna iskustva, koje je onda, umjesto “loše sreće” ili “osobnih odabira”, detektirao kao same razloge nečijeg oboljenja. “Svaka od tih kronično oboljelih osoba, s kojima sam provodio svaki dan razgovarajući, imala je sličnu emotivnu pozadinu. Neke od njih su se kompulzivno brinule o drugima, neke su se radoholičarski vezale uz ulogu svoje dužnosti, neke sebi nisu mogle dopustiti da ikoga razočaraju, a najveći broj njih su zatomljavale zdravu ljutnju, što dokazano potiskuje imunosni sustav. Nakon pola stoljeća rada u struci, nemam nikakve sumnje da zanemarivanje vlastite dobrobiti i potreba doslovno ubija ljude”, poručio je Mate.
Da čak i plemstvo može patiti od ovakve zdravstvene dinamike, pokazuje primjer britanskog kralja Georgea VI., koji se, kad je doznao da će morati preuzeti tron, “slomio i jecao kao dijete”, kako je napisao u svom dnevniku. Bio je pušač i nakon 15 godina vladavine umro je od raka pluća – koji dim duhana potiče, ali je dokazano da je za njegov razvitak potrebno manje dima kod osoba koje suzbijaju emocije – a njegova majka se od njega oprostila riječima: “Onaj tko ga je znao, mogao je samo biti zahvalan na godinama provedenim uz njega. Prekrasno brižan i obazriv, anđeo svojoj majci, supruzi i djeci, iskreno vjerujem da nikad nije nimalo mislio na sebe. Zaista je bio savršen sin.”
Što je shvatio Marx
Danas svaki četvrti Britanac pati od neke mentalne bolesti zbog socijalne izolacije, nejednakosti i osjećaja otuđenosti, a četiri milijuna otočana uzima antidepresive. Možda je jedan od najočitijih primjera intimne veze kapitalizma i mentalnih tegoba sveprisutnost neuroze. Kao što kaže Joel Kovel, bivši psihijatar i profesor političkih znanosti: “Ako su, s obzirom na svu tu udobnost, zabavu i izbor, ljudi i dalje bijedni, nesposobni voljeti, vjerovati u bolje sutra ili doživljavati svoj život kao vlastiti odabir, postoji opasnost da bi mogli početi izvlačiti zaključak da nešto ozbiljno nije u redu s njihovim društvenim poretkom.”
Karl Marx je prvi uočio da se otuđenje pojedinca zapravo sadržava i utjelovljuje u stvarima, odnosno “robama”. Shvatio je da fetišizirana roba zadržava i obećava vratiti, po konzumaciji, subjektivno-socijalni dio koji osjećaju da su izgubili oni koji su je proizvodili. Slika koju on evocira je porod po kojem je dijete momentalno odvedeno od majke i pretvoreno u nešto izvanzemaljsko, nešto poput lutke – robu. Marx spekulira kakav to učinak može imati na majčin duh pa zaključuje kako je takav čin izvor otuđenja i nelagode, tj. vrsta duboke dislokacije ljudskog duha koja karakterizira industrijski kapitalizam. Marx je također locirao ljudske faktore stresa, tj. njihovu odsutnost sveo na izostanak: 1) ekonomske nesigurnosti 2) tuđeg utjecaja na vlastiti život 3) nemogućnosti ispoljavanja autentičnosti. Omogućava li slobodno tržište ovakve slobode?
Naši preci obitavali su u prirodi i nisu mogli preživjeti bez instinkta. Kako su ljudi osuđeni na privrženost, bar u ranoj dobi (jer se bez nje, tj. bez skrbnika, umire), njezina nužnost također utječe na gubitak autentičnosti jer kad majka kaže “dobra djeca ne plaču”, dijete to prevede kao “djeca koja plaču nisu voljena”. Tako se, zbog privrženosti, odbacuje autentičnost, a poslije se taj proces degradacije sebstva nastavlja uniformiranošću obrazovanja, pristupanjem tržištu u svojstvu sredstva za rad te općenitim konformizmom društvenim normama; sve dok naše sebstvo nije u toj mjeri degenerirano da se jednog dana osvrnemo i zapitamo: “Tko sam ja i čiji je ovo život?”
Alan Watts, filozof i vješt govornik, primijetio je da je obitelj prvotno zamišljena kao agrarna zajednica gdje svi sudjeluju u zajedničkim aktivnostima, a danas se praktički svela na spavaonicu. “Moderni” roditelji sudjeluju u misterioznim izvankućnim aktivnostima, u koje su ostali ukućani slabo upućeni i nezainteresirani, a iz kojih donose apstrakciju u formi novca. U takvoj situaciji se majka i otac osjećaju krivo što ne odgajaju djecu kako osjećaju da bi trebali pa žive za potomke umjesto za sebe. Pritom se ne bave stvarima koje bi ih ispunjavale, a za koje bi se, upravo zbog toga, djeca automatski zaintrigirala, kao kvazisudionici i promatrači. Zbog svih tih frustracija, nabijaju djeci na nos da sve što rade rade zbog njih te se mališani osjećaju napadnuto i krivo. Takvo je radoholičarenje u našem društvu iznimno pohvalno i slavljeno; unatoč tome što potpuno razara primarnu jedinicu društva.
Danas svaka peta majka, pretežito zbog socijalne nesigurnosti, pati od postporođajne depresije, a još toliko ih ima djelomične simptome, što se može uočiti na EEG-u (mjerenju moždane aktivnosti) djeteta od šest mjeseci. To se odražava na lučenje neuroprijenosnika poput dopamina i serotonina, a posljedično i na sposobnost djetetova odgovora na stres u pozitivnoj ili disfunkcionalnoj maniri. Jedan od načina dječjeg nošenja s pritiskom stresa jest isključivanje u vidu disocijacije i mentalnog bijega. Ali počne li se to događati s jednom ili dvije godine, tj. u razdoblju intenzivnog razvitka mozga, onda takvo “umreženje” ostane kao trajno. Zato danas tri i pol milijuna američke djece prima lijekove za ADHD. S druge strane, beba trudnice pod stresom ima veću šansu postati ovisnik, što dodatno sugerira da emocionalno stanje roditelja utječe na fiziologiju djeteta.
Ovisnost o bijegu od stvarnosti
Ovisnost, još jedna od pošasti modernog doba, institucionalno se opravdava na tri načina: izbor, geni i adiktivnost samih supstancija. Ako su droge same po sebi adiktivne, zašto se većina ljudi koja ih kuša ne “zakači”? Jeste li vi ikad probali alkohol? Ako jeste, jeste li danas alkoholičar? Naravno, pravo pitanje bi bilo: Zašto se pojedinac uhvati za neki porok? Nakon povratka iz Vijetnama svaki peti vojnik bio je ovisan o heroinu, a nakon samo nekoliko godina taj broj se smanjio na svega jedan posto. Postoji li banalniji dokaz od ovoga da ovisnost ima veze sa životnim okolnostima? Indijanci su stoljećima koristili pejote (kaktus halucinogenih svojstava), alkohol i duhan uz nultu stopu ovisnosti. Te supstancije su se trošile u ritualne i spiritualne svrhe, i to za podizanje svijesti, dok je bilo kakva ovisnost namjerno podizanje nesvijesti o svom okruženju i vlastitu snalaženju u njemu.
Ljudi nisu ovisni o stvarima, ovisni su o bijegu od stvarnosti.
U Kaliforniji je provedeno istraživanje u kojem je 18.000 ispitanika moralo prijaviti ako su u djetinjstvu doživjeli fizičko, emocionalno ili seksualno zlostavljanje, gubitak roditelja, nasilje ili ovisnost u obitelji te razvod. Ispostavilo se da svaki pozitivni odgovor korelira s povećanjem rizika od ovisnosti dva do četiri puta, a ako je netko imao šest takvih, onda se rizik penjao na 46 puta. Eksponencijalno je rastao i rizik od mentalnih i autoimunih bolesti, a ako je osoba bila zlostavljana, imala bi i 50 posto veći rizik od raka. Zaključak istraživanja je bio da nije moguće odvojiti um od tijela ni pojedinca od okoliša. Stres nije apstraktni psihološki događaj, već eksterno uvjetovani fiziološki poremećaj homeostaze (balansa uvjeta biološkog sustava) u vidu poremećaja živčanog sustava, povećanog tlaka, a ako je tijelo kronično pod stresom, onda ti hormoni generiraju stanja poput pretilosti, Chrona, stanjivanja kosti, bolesti srca itd.
Postoje dva modela po kojima razvoj djece kreće u lošem smjeru: kad se dogode stvari koje se nisu trebale dogoditi (trauma) i kad se ne dogode stvari koje su se trebale dogoditi (prisutnost skrbnika koji nije depresivan, pod stresom, emocionalno rastrojen...). Potonjoj devijaciji pridonosi institut kratkog plaćenog porodiljnog dopusta i odrastanje u kojem dijete većinu vremena provede u vrtiću. Današnji roditelji su, zbog ubrzanog životnog tempa, pod nemalim stresom pa mogu biti fizički, ali ne i psihički prisutni pri odgoju (tzv. proksimalna odvojenost). Djeca konstantno traže povezanost, a najčešće su im za takvo što jedino dostupni vršnjaci. Događa se da su, prvi put u povijesti, modeli ponašanja djeci upravo djeca, nezrela bića od kojih uče vrijednosti, vokabular i ophođenje. I što očekivati od takvog socijalnog formiranja nego svakojake disfunkcije?
Paul Gillespie, detektiv iz Toronta, radio je na otkrivanju dječje pornografije. Posao mu je bio pregledavati snimke. U intervjuu nakon završetka karijere, Gillespie svjedoči kako silovana djeca nisu vrištala, nego samo prihvaćala; slomljena duha i s mrtvim očima. Dijete se ne može obraniti ni pobjeći. Jedini način izdržavanja traume je emocionalno gašenje svjesnosti o boli. U našem društvu se događa masovno emocionalno gašenje. Vidljivo je u povećanju nasilja u kulturi, medijima, sportu i seksu; toliko smo “ugašeni” da nam je potreban sve veći intenzitet i vanjska stimulacija da nas uzbudi i da uopće išta osjetimo. Da se Gillespie prebacio u odjel za droge, koga bi hvatao? Istu djecu koju je prethodno spašavao.
Današnje društvo od zlostavljanih pojedinaca stvara socijalne neprijatelje. Vlade vole demonstrirati svoju posvećenost očuvanju sigurnosti i brige za društvo “ratom protiv droge”. Naravno, takvo što ne postoji, jer ne možeš voditi rat protiv neživih objekata, ali rat se vodi protiv najzlostavljanijeg i najranjivijeg dijela populacije. Je li “rat protiv droge” neuspješan? Ovisi o perspektivi. Ako se desetljećima neuspješno ishode određeni ciljevi ili se, štoviše, stanje pogoršava, je li u pitanju neuspjeh ili namjera? Možda je namjera normalizacija “zakona i reda” koji se može koristiti protiv naroda kada za to dođe potreba. Možda je namjera demoniziranje dijela javnosti, što onda stvara strah u populaciji koja tako daje podršku opresiji. Možda je namjera zarada određenih grupacija.
Je li kapitalizam neuspjeh? Za farmaceutske konglomerate nipošto jer prevencija bolesti je također prevencija profita. Zdravlje je neprijatelj ekonomije u kojoj, što je više populacije bolesno, BDP ljepše raste. SAD, na sreću njihova gospodarstva, nema problema s viškom zdravlja. Svaki drugi Amerikanac ima neku kroničnu bolest: dijabetes, visoki tlak, bolest srca, autoimuni poremećaj i sl.
Konačno, trenutačno zdravlje čovječanstva nije neuspjeh za kapitalizam. Dapače, sve funkcionira upravo savršeno; na pravom smo putu da budemo savršeno bolesni.