Vuk iz Kučina, mjesta nadomak Solina i Splita, koji se opasno približio kućama, điravajući nonšalantno u gusto naseljenom području, očito da se nije puno odmakao od mjesta gdje je prije dva dana prvi put snimljen, donosi Slobodna Dalmacija.
Prema izjavama mještana, zvijer se i dalje viđa u blizini kuća, o čemu svjedoče nove snimke dostavljene u našu redakciju. Situacija je izazvala je strah među Kučinjanima, posebice što u tim kućama ima mnogo djece, pa pojava divlje životinje nije baš za zanemariti.
Tako misli i Miro Olujić, lovni stručnjak i koncesionar državnog lovišta "Mosor", koji predatora iz splitskog predgrađa po vidljim manirima definira kao životinju koja definitivno nije stigla iz prirode.
- U njemu nema onog vučjeg nagona čim se toliko približio kućama i zastajkuje kao da očekuje da će netko pred njega baciti komadić mesa. To je ono na što već godinama upozoravam.
Smatram i iza toga čvrsto stojim: u prirodu se ispuštaju vukovi uglavnom kao viškovi iz zooloških vrtova. Ni jedan predator, a kamoli vuk, ne osvrće se na čovjeka, dapače bježi glavom bez obzira. Za ovog se iz Kučina vidi da je pitoma i njegovana životinja iz kaveznog uzgoja za što postoji bezbroj indicija.
I što je najžalosnije, ovo nije izdvojeni slučaj. Takvih jedinki imamo posvuda. Netko namjerno ispušta predatore s očitom namjerom da uništi hrvatsko stočarstvo i lovstvo. Zar to nije kazneno djelo?
Ne daj Bože da tko strada, tko će onda odgovarati - pita se Olujić, ogorčen zakonodavnim pristupom ovom problemu koji tijekom posljednjih nekoliko godina postaje sve veći, te domeće:
- Da je drugačije, zar bi zvijeri dolazile u dvorišta?!
Jedan od većih stočara u neposrednoj okolici Splita i Solina je Kučinjanin Marin Roguljić čije je stado iz godine u godinu u opadanju. Prvenstveno radi vučje populacije koja se barem jednom godišnje pogosti njegovom kravom ili tovarom.
Nekolicina njih čija se stoka napasa na mosorskim pašnjacima u nekoliko navrata sastali su se s predstavnicima lovačke organizacije u Splitsko-dalmatinske županije kao i regionalnim resornim čelnicima, a s tih sastanaka redovito su se slali dopisi Ministarstvu poljoprivrede u čijem je djelokrugu i lovstvo.
- Međutim, od toga ništa. Nitko nikada nije našao vremena da odgovori na naše vapaje. Bojim se, ni sada kada se vuk već danima viđa po mjestu.
Zadnji takav slučaj zabilježen je prije četrdesetak godina kada je mojoj pokojnoj baki zaklao šest ovaca. Ali to su bili vukovi, a za ove današnje ne znate što je. Po fizionomiji vuk, a po naravi... Nisam baš siguran.
Opet sve na stranu. Kada se i dogodi kakvo zlo na stoci, tek ste onda u problemu. Ako niste prijavili štetu u roku 24 sata od nastanka, ne nadajte se ni odšteti. K‘o da je Mosor poput Poljuda pa ćete na ravnom terenu pronaći ostatke nesretne životinje.
Ne marendaje vuk za stolom. Trebate prevaliti pola planine da pronađete zaklanu kravu. I u slučaju da je pronađete u zadanom roku, plate vam malo manje od tristo eura. Toliko vrijede rogovi i rep.
Reka bi moj otac, bolje sinko biti ranjen nego ubijen. Uzmi tu crkavicu i muči jer tko zna bih li išta dobio kada bih se pobunio - ogorčen je Marin hrvatskim zakonodavstvom i današnjim navadama gdje u društvu miševi kolo vode, a vukovi kroje zakone.
I u ovom slučaju, Ministarstvo će, kao i u onom prije godinu dana u Kijevu pod Dinarom, gdje nije bilo dvorišta u koje se nije ušetao vuk, najvjerojatnije okarakterizirati kako se kroz vrijeme vukovi naviknu na prisutnost ljudi, te povezuju blizinu ljudske prisutnosti s dostupnošću hrane, što za njih može predstavljati pozitivno iskustvo, pa se učestalost prilaska naseljenim mjestima i ljudima zbog toga pojačava.
Pametnome dosta.