Oni koji mogu zaustaviti rat kao da su opčinjeni bogom Aresom: nitko od njih ne govori o miru, svi zbore o ratu. Zaraćene strane sve su dalje od mirovnih pregovora, a ratna euforija zahvatila je i Zapad: slanje oružja u Ukrajinu je “in”, mirovne inicijative za okončanje rata su “out”. Kao da smo u nekoj antičkoj drami, čiji akteri previđaju da katarza može biti i nuklearna, piše Slobodna Dalmacija.
Ruski agresor najavljuje planove o zauzimanju ne samo Donbasa, nego i cijele južne Ukrajine, kako bi se ruska vojska spojila s odmetnutom moldavskom regijom Pridnestrovljem, čime bi Ukrajina ostala bez izlaza na more. Kijev, pak, prijeti potpunim prekidom ionako fragilnih pregovora, a predsjednik ukrajinskog parlamenta Ruslan Stefančuk javno ističe da Ukrajina neće iz ustava uklanjati cilj pridruženja zemlje NATO-u, što je i glavni uzrok rata.
Treći ključar rata je Amerika, čiji smo stav vidjeli u nedjelju, kad su ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog u Kijevu posjetili visoki dužnosnici SAD-a: državni tajnik Antony Blinken i ministar obrane Lloyd Austin. Na kasnijoj konferenciji za novinare, ni Blinken ni Austin nisu ni jednu sekundu posvetili priči o miru ili pregovorima: govorili su isključivo o slanju naoružanja Ukrajini i uvjeravali prisutne da “Ukrajina može pobijediti u ovom ratu ako dobije pravo oružje”.
Time se samo potvrdilo ono što znaju već i poslovični vrapci na krovu – da je ukrajinski rat postao “rat preko posrednika” između Rusije i Amerike, koji se, na nesreću Ukrajinaca, vodi u njihovoj zemlji. A što poduzima Europa, budući da se rusko-američki obračun odvija na njezinu tlu?
Europske zemlje uglavnom poslušno i bespogovorno slijede američke smjernice. Šef europske diplomacije Josep Borrell javno zaziva nastavak rata i traži da se Ukrajini isporuči još više oružja.
Kiril protiv Franje
”Ovaj rat će biti dobiven na bojnom polju. U tijeku je implementacija dodatnih 500 milijuna eura iz EU-a. Opskrba oružjem bit će prilagođena potrebama Ukrajine”, napisao je Borrell na Twitteru nakon što se nedavno vratio iz posjeta Ukrajini, dodavši da EU treba nastaviti povećavati pritisak na Rusiju. Iako je baš dugogodišnji NATO-ov pritisak na Rusiju – u vidu neprestanog približavanja ruskim granicama – u samom korijenu ovoga rata.
To nije bio jedini militantni istup visokog predstavnika EU-a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku. U intervjuu za španjolsku javnu televiziju TVE 24. ožujka, Borrell je pozvao sve EU članice da nastave naoružavati ukrajinsku vojsku “jer će sve biti odlučeno u idućih 15 dana”.
Osim kao loš vojni prognozer – jer je od tih riječi prošlo već više od mjesec dana, a da na bojnom polju ništa još nije odlučeno – Borrell se tu iskazao kao potencijalni grobar vlastite profesije, jer ako prvi čovjek europske diplomacije agitira za ratno rješenje, čemu onda postoji diplomacija? Dakle, na diplomaciju, barem onu europsku, ne možemo računati. Što nam je onda ostalo na lageru mirovnih inicijativa i mirovnih aktera?
Ostali su oni kojima je to u opisu posla, a koji taj posao – za razliku od Borrella – shvaćaju ozbiljno: crkveni poglavari. Papa Frane na pravoslavni je Uskrs iz Rima ponovio svoje mirovne apele, pozvavši “da prestanu napadi, kako bi se ublažile patnje iscrpljenog stanovništva”, dok je ekumenski carigradski patrijarh Bartolomej istog dana iz Istanbula pozvao “na neposredno okončanje bratoubilačkog rata, koji, poput svakog rata, potkopava ljudsko dostojanstvo”.
No čak ni sveti ljudi nisu jedinstveni: patrijarh Kiril, poglavar Ruske pravoslavne crkve, podržao je “specijalnu vojnu operaciju” Moskve u Ukrajini.
Dodajmo i da je uoči katoličkoga Velikog petka poglavar ukrajinskih katolika, veliki nadbiskup kijevsko-halički Svjatoslav Ševčuk, napao inicijativu Vatikana da se na procesiji Križnog puta u Rimu pročita tekst meditacije koji su napisale dvije prijateljice, Ruskinja i Ukrajinka, zaposlene u rimskoj bolnici. Tekst je, među ostalim, govorio o pomirenju Ukrajinaca i Rusa, što je ukrajinski klerik našao “neprikladnim, pa čak i uvredljivim”, te je Vatikan odustao od te mirovne inicijative.
U normalnim okolnostima očekivalo bi se da ulogu mirovnog medijatora preuzmu Ujedinjeni narodi. Ali ovaj rat i jest izbio zbog slabljenja moralne uloge UN-a posljednja dva desetljeća, u kojima UN nije reagirao na niz zapadnih invazija na muslimanske zemlje Bliskog istoka i sjeverne Afrike, izvedenih bez autorizacije s East Rivera. Ta nekažnjena kršenja međunarodnog prava ohrabrila su Rusiju da i ona pođe stopama zapadnih agresora.
Preko sultana do cara
Inertnost UN-a očitovala se i u ovom ratu. Generalni tajnik Antonio Guterres tek je ovog tjedna, kad je rat ušao u već treći mjesec – a čak i minimalna brojka mrtvih odavno se piše s pet znamenki – prvi put otišao u Moskvu i Kijev, gdje se sastao s čelnicima Rusije i Ukrajine, Vladimirom Putinom i Volodimirom Zelenskim.
Uoči toga mirovnog putovanja na europski istok Guterres je otišao u – Tursku. Uoči susreta s ruskim carem želio se konzultirati sa sultanom, pa je u Ankari razgovarao s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom, s kojim je potvrdio “zajednički cilj” okončanja rata u Ukrajini “što je prije moguće”.
Turska se, naime, tijekom ukrajinskog rata postavila kao posrednik između Kijeva i Moskve, te je bila domaćin mirovnih pregovora između zaraćenih strana, sve dok oni krajem ožujka nisu zapali u slijepu ulicu. Također, Turska je u ožujku u Antalyji okupila ruske i ukrajinske ministre vanjskih poslova, što je bio prvi sastanak visokih dužnosnika dviju zemalja od početka rata.
Sve to bilo je moguće zahvaljujući činjenici da je Turska jedina NATO članica – a uz Izrael i jedina zemlja tzv. kolektivnog Zapada – koja je odbila uvesti sankcije Rusiji.
– Ne slažemo se sa sankcijama. Ovdje je važno da nastavimo diplomatske kontakte s objema stranama. Turska je ovdje potrebna. Mora biti zemlja kojoj obje strane vjeruju – rekao je nedavno turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu, ponudivši da Turska bude domaćin eventualnog samita između Putina i Zelenskog.
– Putin i Zelenski mogu se sastati ovdje u bilo kojem trenutku. Ako dođe do tog sastanka, to može biti u Istanbulu ili Antalyji – poručio je Cavusoglu.
S obzirom na ratobornost turskog predsjednika, čija je vojska u novije doba uključena u čak četiri rata izvan svojih granica (u Siriji, Libiji i Nagorno Karabahu, a odnedavno i u sjevernom Iraku, protiv pripadnika kurdskog PKK-a), mnoge je iznenadilo što se baš Turska pozicionirala kao mirovni posrednik europskog rata, pogotovo imajući na umu da nijedna druga NATO članica kao metodu okončanja sukoba ne spominje dijalog s Rusijom.
Erdogan je zapravo još jednom iskoristio prevažni geopolitički položaj Turske – zbog kojeg sve velike sile nastoje imati dobre odnose s Ankarom – kako bi pokazao da je jedan od rijetkih svjetskih vođa koji može voditi autonomnu politiku. Ali to dosta govori i o odsutnosti europske želje da se mir postigne razgovorima s Moskvom. Umjesto toga, Borrellova Europa misli da se do mira može doći slanjem oružja u Ukrajinu.
Među rijetkim Europljanima koji se s time ne slažu je i skupina njemačkih intelektualaca koji su prošlog vikenda uputili otvoreno pismo kancelaru Olafu Scholzu – objavljeno u listu Berliner Zeitung – u kojem ga u interesu europskog mira pozivaju da zaustavi isporuke oružja Ukrajini, jer to samo produljuje ukrajinsku agoniju i ne pomaže postizanju mirnog rješenja.
”Duboko osuđujemo neopravdani rat Rusije u Ukrajini. Jedinstveni smo (...) u protivljenju produljivanju rata i krvoprolića isporukama oružja. Slanjem oružja Njemačka i druge zemlje NATO-a de facto su postale ratna strana. I tako je Ukrajina postala bojno polje za sukob između NATO-a i Rusije oko sigurnosnog poretka u Europi, koji godinama eskalira”, stoji u pismu, uz opasku da bi NATO trebao uzeti u obzir interese Moskve i da bi same NATO članice trebale dati prijedloge o sigurnosti Rusije i susjednih država.
Osim njemačkih intelektualaca, obustavu slanja oružja u Ukrajinu zatražili su i talijanski sudionici tradicionalnoga 20-kilometarskog marša mira od Perugie do Asiza, koji je prošle nedjelje okupio oko 50.000 ljudi. Sudionici marša nisu nosili ni ukrajinske ni ruske zastave, već one duginih boja, uz glavni slogan “Stop, rat je glupost”.
– Još nije prekasno, uvjeren sam da za ovaj rat u ovoj situaciji još postoje mogućnosti, mogući putevi za dijalog, za pregovore. Moramo ih sve primijeniti i isprobati, nemam dojam da su pristup oružju i naoružavanje rješenje problema – rekao je za agenciju AFP svećenik Marco Moroni, gvardijan bazilike svetoga Franje Asiškoga, a sudionike marša pozdravio je i papa Frane.
Susjed, a ne neprijatelj
Osim talijanskih svećenika, militarizaciji Europe protive se i – skandinavski komunisti. Nakon što su 13. travnja premijerke Finske i Švedske, Sanna Marin i Magdalena Andersson, u Stockholmu zajedno izjavile da je ukrajinski rat “drastično promijenio europsku sigurnosnu situaciju”, te da zato “obje zemlje razmatraju ulazak u NATO”, Komunistička partija Finske i Komunistička partija Švedske prošlog su tjedna zajedno istupile protiv te ideje.
– Za svjetskih kriza, sukoba i ratova zemlje se trebaju odmaknuti od velikih sila poput SAD-a i Rusije, kako bi funkcionirale kao neutralne, a njihovi dužnosnici trebaju olakšati neophodan dijalog i korake prema stvaranju mira. Također se protivimo povećanju finskog vojnog proračuna i kupnji vojnih zrakoplova F35. Tražimo više sredstava za izgradnju mira. Mi smo protiv ruskog rata u Ukrajini, ali također vidimo Rusiju kao susjeda, a ne neprijatelja – rekao je za list Peoples Dispatch šef Komunističke partije Finske Juha-Pekka Väisänen.
U istom listu izjavu je dao i predsjednik Komunističke partije Švedske Andreas Sörensen, koji je također zatražio od svoje vlade da zadrži status neutralnosti i suzdrži se od ulaska u NATO.
– Od početka rata mediji su preplavljeni militarističkom i pro-NATO propagandom. Ovi koraci pripremili su teren za formalno članstvo Švedske u NATO-u, što mi vidimo kao vrlo opasan razvoj događaja. Protivimo se članstvu naše zemlje u NATO-u jer ono ne samo da jača švedski imperijalizam, već i učvršćuje imperijalistički blok NATO-EU-SAD. To pretvara naš narod u moguću metu budućih sukoba kapitalističko-imperijalističkog sustava – poručio je vođa švedskih komunista.
Naravno, ne dijele svi Šveđani stavove svojih komunističkih sunarodnjaka. Recimo, u švedskoj zrakoplovnoj i obrambenoj tvrtki Saab oduševljeni su idejom da njihova zemlja uđe u NATO jer bi to značilo proširenje tržišta i povećanje narudžbi za oružje.
– Švedsko članstvo u NATO-u otvorilo bi nova tržišta za Saab – kaže nekidan za Financial Times izvršni direktor tvrtke Micael Johansson, ističući velike poslovne koristi koje će Saab imati od odluka većine europskih vlada o povećanju vojnih budžeta.
– Naporno radimo na sklapanju ugovora s mnogim zemljama. Ove godine vidjet ćemo učinke (u narudžbama) i to će se iduće godine pretvoriti u prihode – sumira švedski kapitalist.
Kako vidimo, lista mirotvoraca u Europi je prilično mršava: rimski papa, carigradski patrijarh, turski sultan, njemački intelektualci, talijanski hodači i nordijski komunisti. Zanimljivo je uočiti da se papa i komunisti – nekoć glavni rivali u izvornom hladnom ratu – sada, u ovom drugom hladnom ratu, nalaze u istom mirovnom taboru.
Scholzov pogled u pod
Da bismo bolje razumjeli zašto je ta lista tako kratka, nije zgorega podsjetiti na intervju koji je 20. travnja za CNN Turk dao već spominjani turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu. Govoreći o ukrajinskom ratu, Cavusoglu je rekao da mirno rješenje rata sprečavaju “neke NATO zemlje”, koje žele da rat traje što dulje kako bi Rusija što više vojno i ekonomski oslabjela.
– Postoje zemlje unutar NATO-a koje žele da se rat u Ukrajini nastavi. Nastavak rata vide kao slabljenje Rusije. Ne mare puno za situaciju u Ukrajini – ustvrdio je Cavusoglu.
Kako je Turska članica NATO-a, i to jedna od ključnih, reklo bi se da turski šef diplomacije ima informacije iz prve ruke.
Cavusoglu nije naveo na koje zemlje misli, ali jasno je da se radi prvenstveno o SAD-u i Britaniji. Uostalom, na egzaktnu potvrdu te teze nije trebalo dugo čekati: početkom ovog tjedna, u ponedjeljak, 25. travnja, šef Pentagona Lloyd Austin novinarima je gotovo izravno priznao da glavni cilj zapadnog slanja oružja u Ukrajinu nije pomoći Ukrajini, nego oslabiti Rusiju.
– Želimo vidjeti Rusiju oslabljenu do te mjere da ne može izvoditi stvari poput ove invazije na Ukrajinu – rekao je ministar obrane SAD-a.
Zašto SAD ne želi mir u Ukrajini, već umjesto toga pod svaku cijenu (čitaj: do posljednjeg Ukrajinca) želi oslabiti Rusiju?
Zato što stratezi u Washingtonu znaju da Moskva u Ukrajini ne ratuje (samo) protiv Kijeva, nego protiv kompletnoga međunarodnog poretka – u cilju njegova preuređenja – odnosno protiv unipolarnog svijeta kojim dominira SAD. Ruska ratna pobjeda ne bi bila poraz samo Ukrajine, već i svih projekcija Washingtona da će 21. stoljeće biti “američko stoljeće”.
Naravno, u tom “ukrajinskom okršaju” Rusije i SAD-a najviše će stradati i ispaštati Europa, osim ako ne počne slušati svoje mirotvorce i voditi samostalniju politiku, koja bi se rukovodila europskim, a ne američkim interesima. No nakon odlaska Angele Merkel, tko je u EU-u kadar za vođenje takve politike?
Jasno je da snagu i političku težinu EU-a u velikoj mjeri čine dvije zemlje – Njemačka i Francuska. Od njemačkoga kancelara Olafa Scholza ne treba puno očekivati, jer on je svoje limite pokazao pri posjetu Washingtonu uoči ruske agresije, kad je pred novinarima šutke buljio u pod dok je predsjednik SAD-a Joe Biden grmio da će zatvoriti plinovod Sjeverni tok 2, iako je on uvelike građen njemačkim, a ne američkim kapitalom.
Kao posljednja nada ostaje francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji je upravo izborio novi mandat u Elizejskoj palači. Kako mu je to zadnji mandat, te se više ne mora brinuti oko izbora, možda bi mogao nastaviti svoju predratnu politiku, kada se od svih europskih čelnika upravo on najviše zalagao za dijalog s Rusijom i uvažavanje sigurnosnih briga Moskve. Jest da je ta nada “na dugom štapu”, ali druge i nemamo.