U murterskom brodogradilištu, pod paskom vlasnika, Marka Bašića Bačvara, rekonstruira se vjerojatno najstarija bracera u Hrvatskoj. Drveni brod, koji potječe još iz vremena kada su žuljevi od vesla i vjetar u jedrima, bila jedina opcija a brodski motori tek fikcija, stara je gotovo stoljeće i pol. O tome, uostalom, svjedoče i originalni dokumenti. Naime, u registar Lučke kapetanije Dubrovnik, brod od kojeg je ostao tek krhki, raspadnuti kostur, upisan je daleke 1892. godine.
Nekoć je ovaj drveni, teretni jedrenjak, prevozio vino za Marasku u Zadar, kazuje nam Bašić, a nakon toga i sabun (pijesak) iz ušća Neretve.
- Gradnja ove bracere započela je 1883. godine u Italiji. Povijesni podaci kažu da je prvo bila smještena u Blatu na Korčuli, potom je došla u Murter, kupila ga je obitelj Jureško iz Mrljana koja je s bracerom prevozila pijesak – otkriva nam Bašić povijest bracere, za koju će, prema njegovoj procjeni, trebati sati napornog rada da se vrati u prvobitni oblik. Inače, nacrt broda ne postoji, tako da je potrebno svaki komad starog drva izrezati, te po njemu napraviti novi.
- Teško je procijeniti koliko će trajati obnova, po slobodnoj procjeni, barem dvije tisuće sati. Koliko god trajalo, obnovit ćemo ga, i od njega napraviti brod-muzej – najavljuje Bašić, u čijem se škveru nalazi još nekolicina povijesnih primjeraka, koji bi, ako se ikada obnove, bili od neprocjenjive vrijednosti, kako za Murter, tako i za hrvatsku brodogradnju općenito, piše Šibenski list.
- Ovo je brod "13. Maj" koji je bio u službi kaznionice na Golom otoku - kazuje nam Bašić dok razgledavamo povijesna plovila, koja su u neku ruku, umjetnička dijela drvene brodogradnja. Još je tu nekolicina primjeraka, za koje se i sami nadamo da će im u dogledno vrijeme biti udahnut novi život. Od impresivnog sabunjera, "Barić draga" koji na vrhu prove ima upadljivu, zmajevu glavu, do "tapara" starog gotovo osam desetljeća kojeg je bivša Jugoslavija, dobila na poklon od Amerike.
Posebna priča je i brod "Nives" iz 1910. godine, s kojim su Dubrovački trubaduri i veliki, Oliver Dragojević, putovali po otocima i nastupali. Bašić ima plan i za njega.
- Ovo je brod koji ima veliku povijest ali i vrijednost. Obnovit ćemo ga u čast Olivera i od njega napraviti muzej s Oliverovim pločama – kazuje nam ovaj zaljubljenik u drvenu brodogradnju, koji i u sedmom desetljeću ne odustaje od svoje namjere – sačuvati povijesne primjerke, ponos kalafata, po kojima je uostalom i cijeli otok poznat. Sam ipak – ne može. Potrebna mu je, tvrdi, podrška od strane Općine ali i same države.
- Mišljenja sam da ne cijenimo dovoljno svoje brodove, ali ni brodograditelje, kalafate općenito. Ni približno koliko primjerice to rade u Italiji ili Danskoj, gdje svoje povijesne primjerke stavljaju djelomično u bakar, samo kako bi ih sačuvali od propadanja – ističe Bašić, pritom naglasivši da Općina Murter-Kornati treba uložiti napore kako bi brendirala drvenu brodogradnju, baš kao što su to učinili u Betini, mjestu koje iako na istom otoku, upravno pripada općini Tisno.
- Betinjani su drvenu brodogradnju, kalafate – brendirali. Murterini po tom pitanju rade jako malo, ili ništa. Ono što je javnosti manje poznato je da su Murterini u jednom periodu gradili više brodova od Betinjana. Danas ih pak, ne radi gotovo nitko – jasno će Bašić, s kojim se složio i šjor Tome. Umirovljeni kalafat koji je za svog radnog vijeka, izgradio na desetke drvenih brodova.
- Drvena brodogradnja je – umjetnost, ali i težak fizički posao od kojeg, danas, nažalost, mladi bježe. Nekoć je u Murteru bila škola, radili bi kod privatnika ujutro, a nakon toga išli na nastavu. Ovo je lijep posao ali bojim se da polako izumire – kazuje nam šjor Tome.
Danas kalafate, nekoć itekako cijenjene u društvu, na cijelom otoku možete prebrojati na prste jedne ruke. Mlade ne zanima drvo, fizički rad općenito, a to mišljenje dijeli i najstariji betinski kalafat Ante Balin Nijemac.
Randevu s čovjekom koji je živa enciklopedija kada je drvena brodogradnja u pitanju, ali i koji čini jedan veliki dio bogate povijesti tog zanata, dogovorili smo gdje drugdje nego u Betini. Nijemac, danas devedesetogodišnjak, jedan je od zaslužnijih za osnivanje Muzeja betinske brodogradnje, donosi Šibenski list.
Za svaki izložbeni, brodograditeljski predmet, alat i pribor, priča nam Nijemac, osobno je potvrdio nazivlje i namjenu.
- Nekoć smo trupce, balvane, pilali ručno, s pilom koja je bila duga gotovo dva metra. Danas je to nezamislivo. Kalafatima se ne piše dobro, zanat izumire a spasiti ga može jedino škola. Šezdesetih godina, škola učenika u privredi, u kojoj se izučavao zanat je zatvorena, zahvaljujući Stipi Šuvaru i to je bio početak kraja – jasno će Nijemac, pritom ističući, da škola mora biti na Murteru.
- Škola mora biti na Murteru, ni u Splitu ni Šibeniku. Ovi koji se danas, koliko-toliko, bave drvenom brodogradnjom – nisu školovani ljudi, imaju neke druge zanate. Jedan brodograditelj može zamijeniti stolara, ali stolar nikada neće moći zamijeniti brodograditelja – zaključio je betinski kalafat.
