Očito je da se na probleme koje donosi turistički rast, a on se do pandemije izražavao u dvoznamenkastim brojkama, neće više žmiriti niti može, jer je nam je voda došla do grla. Cehovske i nevladine udruge, inicijative građana, predstavnici lokalnih uprava i samouprava iz jadranskog dijela Hrvatske, posljednjih godina sve oštrije upozoravaju da turizmom treba upravljati pametnije, piše Slobodna Dalmacija.
Svjedoci ste da smo prošlo ljeto na ove teme ispisali traktate, dosadili i Bogu i narodu. Javnost se oko pitanja turizma kakav je na djelu svrstala na one koji bezrezervno podržavaju smjer u kojem se razvija, i druge koji misle da nas to vodi u propast. Ima i onih "između" koji traže da ga se učini održivim kako ne bi uništili najjaču gospodarsku granu, o kojoj, treba li to ikome opetovati, (bolesno) ovisi cijelo gospodarstvo.
Zakon o turizmu, čiji je predlagatelj Vlada, trebao bi regulirati uspostavu sustava prikupljanja i praćenja podataka i strategije razvoja održivog turizma do 2030. godine. Pojednostavljeno, država donošenjem krovnog zakona o turizmu kani zaštititi resurse koje imamo svjesna da ih bujanje na svim poljima može dovesti u pitanje.
Ako još niste shvatili, evo vam najbolji mogući primjer: nautički turizam. Volimo se hvaliti da smo prvaci svijeta u tom segmentu ponude jer je u našim lukama čak 40 posto od ukupne svjetske flote, no bude li ona rasla ovakvim tempom, mali i zatvoreni Jadran, naša topla i još čista "kada", postat će nešto poput modre "autoceste" na kojoj ljeti vladaju nesnosne gužve. To će, naravno, odbiti nautičare da nam se vraćaju ili nas posjećuju prvi put, jer znate kojom se brzinom mrežama šire (negativni) komentari, što onda može dovesti do sloma branše koja veže na desetke tisuća radnih mjesta.
Zagađivanje prirode
O posljedicama zagađivanja mora i okoliša, ne treba trošiti prostora. Već se formiraju plutajući otoci plastike i smeća koji ne dolaze samo iz Albanije, već i s brodova koji ovdje krstare. Taj se ekocid ne može zapaziti s obale, ali tko ide na more nagledao se već otpada svake vrste, svjestan da ga je svake sezone sve više.
U tom smislu interesantna je Odluka o uvođenju turističkog ekološkog doprinosa – doprinosa koji se naplaćuje od turista u određenom razdoblju, recimo, cijele godine, ili od svibnja do listopada kada je intenzitet dolazaka najveći, i to dolaskom na određenu destinaciju. To je posebno važno zbog jednodnevnih gostiju koji stvaraju veliki pritisak na destinaciju.
Vratimo se na bit teksta: prepustimo li sve stihiji, a ona je na djelu kad se u medijima na tu temu tako žustro raspravlja, prvo ćemo zagorčati život samima sebi, a onda nam ni stranci neće dolaziti. Ostat ćemo i bez para, i bez blagodarnog prostora koji smo naslijedili od predaka koji prema njemu nisu bili tako nemilosrdni.
Tehničkim jezikom zakonodavca kaže se još da je za pripremu reforme i ostvarenje strateških ciljeva prikupljeno 1,3 milijarde eura namijenjenih za poduzetništvo i javnu infrastrukturu. Što bi to značilo?
Radi se o novcu koji je na raspolaganju da bi se turizam kakav prakticiramo, promijenio; da ne bi ljeti spominjali gužve, komunalni nered – buku, prljavštinu i atak na pomorsko dobro kojem je stalno loše. I da nam se sve ne događa samo u ta dva, dva i pol mjeseca, kad najveći broj naših gostiju hrli na Jadran, u obalne županije, pa je pritisak na infrastrukturu i kadrove ogroman.
A tako, s obzirom na klimu i ono što ova zemlja ima – ne mora biti. Danas nam neke destinacije imaju u ponudi previše obiteljskog smještaja, a unutrašnjosti Hrvatske ga i dalje manjka. Zato bi o registriranju novih smještajnih jedinica trebalo odlučivati na lokalnoj razini, svatko u skladu s potrebama.
E, sad, ovim krovnim zakonom o turizmu to bi se pokušalo mijenjati tako da se turistički ožive i one regije koje danas ne mogu parirati Istri i Dalmaciji. Lijepo zvuči, ali ne ide to preko noći. Nisu zaludu Dubrovnik, Hvar ili Rovinj, perjanice našeg turizma. U pitanju je tradicija organiziranog dolaska turista koja se mjeri stoljećima, a ne godinama.
Konkurentnost
Turizam bi se pametnijim upravljanjem pokušalo pretvoriti u cjelogodišnju aktivnost koja će biti od koristi građanima od Prevlake do Iloka. Temeljio bi se na poštivanju okoliša, društvenih vrijednosti, ali imao i svoje gospodarsko opravdanje.
Predlagatelj Zakona to ovako obrazlaže:
"Zakon predstavlja pravni temelj za mjere koje će se poduzimati u cilju očuvanja resursa i prostora, osiguravanja zadovoljstva i kvalitete života lokalnog stanovništva u turističkim destinacijama te osiguravanja konkurentnosti hrvatskog turizma na globalnom tržištu".
Hm... Nema se na to što dodati, međutim, ne bude li se pravovremeno i posvuda kontrolirala primjena Zakona o turizmu, ne bude li se one koji ga ne poštuju udaralo po džepu, ostat će mrtvo slovo na papiru, bla, bla, i truć – truć.
Konačno, Zakon o turizmu predviđa i novu ulogu sustava turističkih zajednica u upravljanju destinacijom i pruža pravni temelj za izradu sektorski specifičnog programa poticanja ulaganja u turizmu. Bit će stvarno zanimljivo pratiti kako će to izgledati u praksi i koliko će to prodrmati one koji u njima rade.