U pet teških dana bitke za Dubrovnik, od 8. do 13. studenoga 1991., hrvatske snage bile su primorane napustiti dominantne položaje nad Gradom – Strinčjeru, Bosanku i Srđ. Veliki gubici bili su na obje strane, a hrvatski branitelji su u glavama već bili spremni na obranu grada kroz ulične borbe. Ipak u popodnevnim satima 13. studenog 1991. došlo je do primirja, a u grušku luku, koja je još tog jutra bila u plamenu, uplovio je trajekt "Slavija", piše Slobodna Dalmacija.
Idućeg dana, 14. studenoga 1991. taj je brod mnogima poslužio kao izlaz iz patnje, straha i nehigijenskih uvjeta. U jutarnjim satima u Gruž su stigle tisuće ljudi očajnički tražeći izlaz iz opkoljenog Dubrovnika.
"Na odlasku broda, jutros, ukrcalo se na njega 3 i po tisuće ljudi, i to po kriterijima dubrovačkog Općinskog štaba Civilne zaštite, da se prije svega iz Dubrovnika trebaju evakuirati žene i djeca prognanika iz Konavala, Župe dubrovačke i drugih okupiranih područja dubrovačke općine, a koji su u Dubrovniku ostali bez krova nad glavom. Naime hoteli u kojima su našli privremeni smještaj su porušeni. Na brod su ukrcane i trudnice, ranjenici, inozemni državljani i oni inozemni novinari koji su odlučili otići. (…) Ukrcali su se na brod i članovi europske misije, mnogi od njih i razočarani svojom dosadašnjom ulogom ovdje u Dubrovniku.", govorio je Vedran Benić, novinar HTV-a.
Brod koji je registriran za maksimalno 800 ljudi isplovio je, po jakom nevremenu, s oko 3500 putnika prema Crnoj Gori. Naime, "Slavija" je morala prvo u neprijateljsko uporište Zelenika gdje su trojica pregovarača iz zapovjedništva obrane Dubrovnika, Ivo Šimunović, Nikola Obuljen i Tonči Bačić, trebali saslušati ponude i zahtjeve Jugoslavenske narodne armije vezane za budućnost Dubrovnika. Iz vrlo nepovoljne situacije, izvukli su ih nesvjesno sami pregovarači sa strane JNA.
"Preko puta mene sjeo je kapetan bojnog broda Čelebić i čim smo započeli razgovore, njegove prve riječi su bile: "Vi se morate odmah povući sa Srđa i iz Mokošice". Meni je u tom času svanulo jer sam shvatio da oni nisu na Srđu, inače naravno ne bi to ni tražili.", kazivao je Nikola Obuljen, pregovarač Republike Hrvatske.
Po povratku, s pregovora koji su završili u uobičajenom natezanju, pregovarači su s broda "Slavija" javili zapovjedniku obrane Dubrovnika Nojku Marinoviću da neprijatelj nije zauzeo Srđ. Nakon toga nekolicina branitelja penje se na Srđ te zauzima položaje u utvrdi "Imperijal". Bio je to iznimno hrabar pothvat s obzirom da su neprijateljske snage bile s jedne strane na Strinčjeri, a s druge u selu Bosanka.
Tijekom dramatične noći s 14. na 15. studenoga, brod "Slavija" zaplovio je prema Puli. Iako je trebao pristati u Splitu to se nije dogodilo jer je u ranim jutarnjim satima Split bio napadnut smrtonosnim projektilima tijekom boja za Splitski kanal. U takvim dramatičnim okolnostima na brodu su se rodile i dvije bebe – Hrvoje Konsuo i Marino Radić.
"Udaljavamo se od Dubrovnika, a sada je već izvjesno da ćemo porod morati obaviti na brodu. Jedan od časnika me vodi do ormara u kojem drže nešto medicinskog materijala. Tu nalazim male sterilne komprese, veliku sterilnu gazu, nesterilne rukavice, i male škare koje šaljem u kuhinju na sterilizaciju. Molim osoblje za što više plahti i ručnika, a u kabini je i doktorica Čale koja mi pomaže. 15. studenog 1991. u 8 i 55, službeno stižemo do ponte od Pelješca. Rađa se muško čedo, koje odmah kreće u plač, kupam ga i umatam u plahte jer pelena nema. Rodio se mali Hrvoje Konsuo.", navela je Brankica Miškić, primalja.
U vrlo dramatičnim okolnostima posada "Slavije", na čelu s kapetanom Damirom Jovičevićem, brod je uspješno dovela do Pule 16. studenoga 1991. godine. Pola sata iza ponoći brod je pristao u pulsku luku. Jaka kiša nije spriječila Puljane da te noći dočekaju napaćene ljude. Autobusi za Rijeku, Rovinj, Poreč, Buje, Labin i pulske hotele bili su spremni. Silaskom s broda prihvatili su ih ljudi Regionalnog ureda za izbjeglice, Crvenog križa i Bedema ljubavi. Dali su im tople napitke, kolače i sendviče.