Romansiranje likova i djela notornih kriminalaca u Srbiji i Crnoj Gori postalo je zaseban medijski žanr, o njima se pišu publicističke knjige i snimaju filmovi - neodoljiva je bila privlačnost poznatog dokumentarca "Vidimo se u čitulji" i za publiku na ovim stranama, a da je istočna "gangsta" poetika ušla u brojne trap hitove, koji haraju YouTubeom, ne treba ni spominjati, donosi Slobodna Dalmacija.
Nove generacije i zločinačke organizacije nadiru, a s njima i nove priče. No, srpski Mondo upravo je objavio kratki životopis jednog od veterana koji sam namjerava objaviti knjigu o svojoj karijeri "krimosa", Rajka Cauševića.
Pravila Pink Pantera
On je istaknuti, stari član kriminalne skupine Pink Panter koja ima svoja specifična pravila:
"Morate biti dobar i vjeran prijatelj, da niste pohlepni za novcem niti ekstremno politički orijentirani, da volite obitelj, da se spustite na razinu jednog običnog radnika. Potrebna vam je ‘čuka‘, mozak, morate trenirati svaki dan, učiti jezike da se možete sporazumijevati u inozemstvu, izučiti zanat", kaže Caušević i osvrće se vječno pitanje postoje li doista Pink Panteri kao organizacija ili je riječ samo o "mitologiji":
"Pink Panteri postoje, to su izuzetno hrabri, pošteni ljudi, i muškarci i žene. Nema nikakvog članstva, mi se među sobom prepoznajemo tko koliko vrijedi, spremni smo u svakom trenutku da se pokrenemo i pomognemo bilo gdje."
Rajko Caušević, rođeni Cetinjanin, još sa 16 godina došao u sukob s policijom bacivši ekploziv ispred njihove postaje, zbog čega je završio u ozloglašenom Kazneno-popravnom domu Spuž u istoimenom crnogorskom mjestu. Tu se kao maloljetnik zapravo učio kriminalu, ležao je u tamnici, mučki prebijen, a nakon izlaska, s nekoliko kompanjona počeo se baviti sitnim kriminalom, prvo u Italiji, a kasnije i u drugim europskim metropolama.
Za Mondo kaže danas za sebe da je "svjetski lopov, buntovnik veći od Che Guevare". Iza njega su, kaže, i raj i pakao i sretan je što je uopće i dalje živ. Trenutno živi u Beogradu, gde planira izdati svoju knjigu. Naznake njezinog sadržaja mogu se naći u intervjuu koji je dao za Mondo. Što radi u Beogradu? Ništa, kaže, "kockam se".
No, evo kako je stekao svoju današnju reputaciju...
Za sve si je sam kriv
"Rođen sam na Cetinju, još uvijek se izjašnjavam da sam Crnogorac, iako to nisam porijeklom. Moji su sa Čeva, ako ste nekad čuli za ‘Čevo ravno, gnijezdo junačko, krvavo ljudsko razbojište, mnoge li si vojske zapamtilo‘... Imam četiri žene, šestoro djece posvuda koju sam pronašao i okupio, pa devet objekata, kuća, stanova, sve sam to poklonio djeci i njihovim majkama. Ponosan sam što nikad ružnu riječ nisam rekao ni za jednu ženu s kojom sam bio. Uvijek kažem da sam za sve ja kriv, na kraju knjige koju sam napisao stavio sam: ‘Za sve što mi se dogodilo ja sam kriv sam sebi.‘ Sve sam to sam sebi dozvolio, to što sam se družio s nekim političarima koji to nisu zaslužili, što sam imao neke prijatelje koji to nisu zaslužili. Dosta ljudi mi kaže: ‘Ma zaboravi što je bilo!‘ Ne želim zaboraviti, jer ako zaboravim, onda će se opet dogoditi", počinje Rajko svoju priču.
Nakon dugog niza godina, koje je proveo pljačkajući preko "grane", skupio je 20 godina zatvora. Robijao je u u Italiji, Luxembourgu, Francuskoj, Austriji, Španjolskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj. Kako sam kaže, imao je mnogo sreće jer je - priznaje - zapravo zaslužio 100 godina robije. Hvali se da je naučio kako biti muško, kako biti poštovan i poštovati druge, psihofizički biti jak i kad nema odgovarajućih uvjeta za život.
Rajko već četiri mjeseca živi u Beogradu, a dane provodi u casinu i kafićima. Novac mu nije presudan jer, kako kaže, on je tvornica za novac:
"Ako mi sad dođe, falsificirat ću putovnicu, isključiti telefon, nema me, nestao sam... Otići ću u inozemstvo, tamo ću orobiti neku draguljarnicu i donijeti natrag 200.000-300.000 eura. Ovdje ne radim ništa, kockam se, imam prijatelje koji mi pomažu. Vodio sam luksuzan život, nisam znao kako potrošiti novac, nekoliko puta sam bio milijunaš, taj novac mi je upropastio život. Ja živim kad imam novca, svi oko mene ga onda imaju, podizao sam kuće, imanja... Nisam milijarder, živim normalno, a sretan sam što se mogu slobodno kretati po gradu. To je moja sreća, što mogu svakog pogledati u oči, što nema nikog tko će mi reći ‘prodao si me‘, ‘namjestio mi‘, ‘pokrao si me‘, ‘ukrao si mi ženu‘...", priča Caušević.
"Cijeli život nisam ništa radio"
"Pljačkati sam počeo od muke, kad sam izašao iz Spuža, to je bio jedan težak život mladića kojeg su tukli, maltretirali, provocirali, ponekad ne mogu vjerovati da sam sve to preživeo. Bacio sam dinamit na sud i policiju zbog brata - tukli su mi brata, a ja bacim dinamit ispred suda. To je bilo 1974. godine, Tito još bio živ, to je bila frka strašna. Kad sam završio u zatvoru s 16 godina trebali su mi tada pomoći, u zatvoru me naučiti nekom zanatu, da kad izađem imam što raditi... Ovako, kad sam se vratio s robije, nisam mogao naći posao. Služio sam vojsku 3-4 mjeseca u Skopju, onda sam je napustio. I tada sam krenuo s prijateljima vani na "šanu", prvo sam išao u Italiju švercati traperice da bih preživio. Otac i majka su bili razvedeni, živio sam s majkom i očuhom"
Caušević kaže da nije vođa organizirane kriminalne skupine, već čovjek koji je prvi to počeo, koji je motivirao ljude na takav način života. Nije imao šefa po čijem nalogu je radio, a okupljao je - kaže - hrabre i sposobne mladiće iz Hrvatske, Srbije, Makedonije, sa cijelog Balkana.
"To je strašan život, kreneš od ‘šane‘, pa onda pljačka stanova, zatim luksuznih butika, zatim sam bio tzv. "akter", zbog čega sam 1979. godine završio u zatvoru u Njemačkoj. To je značilo da uđem u zlatarnicu, kažem "guten tag", zgrabim plijen i bježim. Sjednem na bicikl ili motor i nema me. Onda "sover" - to je jedna do nakompliciranijih krađa, malo će se ljudi usuditi to uraditi - da upadne recimo večeras kod vas dok ste sami ili s obiteji i da vas pokrade. Gledam da to budu što veće vrijednosti, jer ista mi je kazna ukrao milijune ili 100.000. To je taj naš sistem blic krađa, u kojima nitko nije ranjen, nema nasilja, zbog toga smo mi iz Pink Pantera posebni", hvali se lopovska "iskusnjara".
Najvrednija krađa Biblije
"Najvrjednije što sam ukrao je Biblija, na to sam posebno ponosan - ukrao sam je iz jednog austrijskog muzeja. Ona je neprocjenjiva, a veličine je nokta. Odnio sam je na jedno sveto mjesto. Jedan moj prijatelj u Beču, porijeklom Srbin, rekao mi je: ‘Dat ću ti Jaguara, dat ću ti Omegu, zlatni sat, lanac i još 200.000 šilinga, ali moraš ukrasti tu Bibliju‘."
U muzeju je sveta knjiga bila zaštićena blindiranim staklom, tu su kamere, alarmi, čuvari.... Ništa Cauševića nije moglo odvratiti od plana:
"To se jedino moglo ukrasti usred dana, dok me netko pokriva, a ja samo priđem i uzmem. I tako je bilo. Meni je to važna krađa, kako je vješto izvedena. Doveo sam dva mladića koja su me pokrivala, odvlačili su pažnju čuvarima. Otključao sam to, zavukao ruku i samo uzeo. Ubacio sam Bibliju u džep i izjurio. Toliko jednostavno sam to uradio da sam ponosan na tu spektakularnu krađu jedne od najvrjednijih stvari ikad", prisjeća se Rajko koji s manje zanosa priča o svojim zatvorskim iskustvima.
Spuž bio najgori
"U Spužu mi je bilo najgore, pet puta su me bacili u nesvjest, to mi je uništilo život, nisam završio vojsku. U to vrijeme, ako ste bili u zatvoru i niste završili vojsku niste mogli naći posao, niste se mogli oženiti, takvi ljudi su automatski marginalizirani, a ustvari takve treba čuvati - oni su veoma važni za cijelo društvo jer su - sposobni", uvjeren je Caušević u efikasnost svoje "kadrovske politike".
I u Europi mu je, kaže, bilo teško jer su ga i tamo tukli, ali tamo je pružio otpor: "Ja se sa zatvorenicima pošibam kad god. Ako ga ne mogu prebiti, zabost ću mu viljušku u oko - odrobijam za to par mjeseci i završim s tim. Nagledao sam se svačeg, ja zatvorenicima nisam dao da mi prilaze uopće. Mi ‘jugovići‘ se ne damo, a mnogi su se u zatvorima htjeli družiti s nama jer su se tako osjećali sigurnjima. Svatko tko je radio sa mnom bio je poštovan, ja sam ovdje na aerodrom donosio dva milijuna maraka, i to sam ih držao oko nogu vezane vrpcom. Svima je jednako dijeljeno, jer je jednak rizik za svakog u pljački, i dužni smo ako se nešto desi jedni drugima pomoći."
Napisao knjigu
Poslije mnogo godina po zatvorima, krađa koje su obilježile njegov život, Caušević iskreno kaže da još nije završio sa kriminalnim djelima:
"Nisam završio s krađama, zašto bih? Ako mi opet zatreba, ja ću ići, ali ovdje sigurno neću. U Srbiji i Crnoj Gori sigurno neću, jedino ako bude trebalo nešto za državu, za moj narod bih", zaključio je razoružavajuće iskreno Caušević svoju "ispovijed" za Mondo.