Sve oči uprte su u mladog Jakova Milatovića, koji bi u drugom krugu predsjedničkih izbora u Crnoj Gori mogao "potući" vječnog Mila Đukanovića. Premda je osvojio najviše glasova u prvom krugu predsjedničkih izbora, ode li podrška svih njegovih protukandidata na Milatovićevu stranu, a izvjesno je da će biti tako, Đukanović definitivno odlazi u povijest, piše Slobodna Dalmacija.
Dobije li Milatović predsjednički mandat, a Vladom, i ne manje važno, dobrim dijelom medija, već upravlja struja koja je bliža Beogradu i Moskvi nego Bruxellesu, u našem bi se susjedstvu mogla dodatno rasplamsati ideja famoznog "srpskog sveta", koja je ništa drugo do eufemizam za veliku Srbiju.
Milatović je, upozoravaju poznavatelji crnogorske političke scene, europejac u ruskom ruhu. Iako oxfordski đak i intelektualac liberalne provenijencije, bio je ministar u prosrpskoj vladi koju je doslovno sastavljao SPS na čelu s famoznim patrijarhom Amfilohijem.
Jakov Milatović je u kampanji zaigrao mudro: govorio je protiv podjela u društvu na zagovornike zapadne politike i ljubitelje Vučića i Putina, koje su iznimno snažne. Podsjećao je da su zahvaljujući njegovim mjerama, dok je bio ministar, ozbiljno narasle minimalna i prosječna plaća, što je činjenica, kao i to da bi te mjere na duge staze mogle ugroziti gospodarsku stabilnost Crne Gore.
Program koji je proveo nosio je ime "Europa sad", pa ispada da Milatović neće dovoditi u sumnju eurointegracije ni članstvo Crne Gore u NATO-u? No u to, ponavljamo, nitko nije siguran jer je Jakov Milatović jasno podržao Srpsku pravoslavnu crkvu u njezinim nastojanjima da i dalje bude neprikosnovena u Crnoj Gori.
Milatović je sigurno dobio dio glasova crnogorskih suverenista, kojima je na vrh glave Mila Đukanovića i njegove tridesetogodišnje vladavine obilježene velikim aferama, a kojima je zajednička karakteristika politički klijentelizam.
Sjaši li Đukanović konačno s vlasti, vjerojatno će biti izložen policijskoj istrazi i sudskim procesima, pa će se njegov klan, što je prava riječ kad govorimo o ljudima koje je desetljećima vezao uza se, svim silama truditi da ga održi u sedlu. Zato Milatovića i Đukanovića u drugom krugu izbora za predsjednika čeka bitka do posljednjeg listića, na sve ili ništa.
S jedne je strane, dakle, stari politički lisac Đukanović, najveći zaslužnik za obnovu crnogorske državnosti, a s druge mladi, obrazovani, ambiciozni Milatović, koji bi, po njegovu profilu, mogao biti miljenik Zapada, ali i ruski trojanski konj. Bog te pita‘ što je i tko je on.
Uzmemo li u obzir činjenicu da Hrvatska na istoku graniči sa Srbijom, BiH i Crnom Gorom i da su se u sve tri države pokušali ili su se već infiltrirali protuzapadni elementi, bit će nam "veselo".
Ajmo, redom: predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nije se kategorički odrekao agresora Putina, protiv kojeg Haag diže optužnicu, dapače, stalno podsjeća da osamdeset posto srpske javnosti podržava njegov rat u Ukrajini, a još manje to čini Milorad Dodik. On je, po Vučićevu modelu, širom otvorio vrata Republike Srpske (sumnjivom?) ruskom kapitalu.
Dobar dio SDA naslanja se na tursku politiku, i premda je Recep Tayyip Erdoğan stari američki igrač, a njegova država respektabilna članica NATO-a, ni "sultan" ne okreće leđa Vladimiru Vladimiroviču. Ispada tako da su posredni saveznici Sarajevo i Banja Luka?!
Postane li Milatović novi crnogorski predsjednik, i kao takav bude slijedio upute iz Moskve, ruski geopolitički utjecaj u regiji dodatno će ojačati.
Crnogorski birači nalaze se pred teškim zadatkom: glasom za Đukanovića podržat će kumovsku politiku koja se manifestira premrežavanjem te male države isključivo njegovim poltronima, koji su ovladali cijelim društvom, iz čega crpe ogroman kapital.
Biranjem Jakova Milatovića za šefa države, zemlju možda odvedu u Europu ili sasvim suprotno, u zagrljaj ruskom medvjedu koji guši slobodarske narode: Ukrajince, Gruzijce, Moldavce... I Crnogorce?