Hrvatski poslodavci su napokon mogli odahnuti kad je prošle godine na snagu stupio zakon o ukidanju kvota za zapošljavanje stranaca. Ovaj potez je došao nakon godina i godina (navodne) zaštite hrvatskih radnika od ugroze njihovih radnih mjesta od strane tzv. jeftine radne snage. Međutim, kako je turističkim razvojem potražnja za niskokvalificiranim pozicijama počela bujati kao gljive nakon kiše, a deset posto ljudi napustilo državu, dizanje radničke brane je postala nužnost - kako privreda ne bi presahnula, piše Slobodna Dalmacija.
Danas, po prvi puta u njenog kratkoj povijesti, Hrvatska "uvozi" ljudstvo iz zemalja trećeg svijeta, a domaćem radniku pada cijena; metaforički i tehnički (jer zbog inflacije opada realna plaća). Ovim modernističkim pristupom tržištu rada se naša zemlja približava zapadnim ekonomijama, u kojima došljaci obavljaju one "prljave" poslove koji domaći više ne žele. Jedni bi rekli da je ovo napredak, dok bi drugi rezignirano zaključili da je "to tako". A neki, kojih je svakim danom sve više, bi pitali: Jel valjaju ti išta?
O tome koliko je kvalitetan taj novopridošli kontigent radne snage najbolje zna onaj za koga ona - nije nova. Juroslav Buljubašić, poznati splitski poduzetnik, zapošljava strance još od 93., kada je bio najveći hrvatski privatni brodar. A ovu praksu, koja mu se očito pokazala efikasnom, njegova obitelj nastavlja i danas, preko sinovljevih četiri hotela.
- Zbog toga su me zvali Buljo Filipinac, a danas svi dovode te iste Filipince. Meni su se oni pokazali kao pun pogodak. Jasno, nisu oni ništa pametniji od naših, ali njima bar nije problem radit. Osim toga, imaju, barem kod nas, istu plaću i iste uvjete kao lokalci, a osiguran im je, naravno, i smještaj. Tako da taj aranžman funkcionira na obostrano zadovoljstvo - poentira Buljubašić.
Direktoru Hotela Park Stjepku Buliću je ova sezona pak bila prvo iskustvo suradnje s ovom vrstom radnika, a s kojima je, kaže, prezadovoljan.
- Mi ovu sezonu bez naših šest Filipinki ne bismo uspjeli izgurati, pošto se na oglase za te pozicije doslovno nitko ne bi javio. Istina, u početku je bilo malo teško, ponajprije kulturološki, čak su nam dvije otišle, ali nakon treninga je sve sjelo na svoje mjesto. Sigurno ćemo i iduće godine posegnuti za istim rješenjem, a čini mi se da će to postati i općeniti trend u hrvatskom ugostiteljstvu - predviđa direktor hotela na Bačvicama.
Na pitanje što se desilo s hrvatskim radnikom, Bulić kaže da njega više nije toliko problem platiti, ali da su se poslodavci već mnogo puta opekli svakojakim negativnim iskustvima pa će sada radije igrati na sigurno. S druge strane, Filipincima je to ‘jedini izbor‘ jer za njih povratak u matičnu zemlju nije opcija.
- Za njih bi takvo nešto bilo ravno smrti. Znam neke od njih koji po pet-šest godina ne vide djecu. Takav život je nama ovdje teško razumjeti, ali to je tako. A onda opet imate Ukrajince koji su zaista pobjegli od rata i svega što on nosi, ali se njihova radna etika, barem nama, pokazala dijametralno suprotnom od filipinske. A da ne spominjem alkohol i te stvari... - pomalo je razočaran Bulić.
U žnjanskom hotelu Amfori smo pak naišli na nekoga tko raspolaže s obe perspektive, onom došljačkom i onon upravljačkom. Kaan je Turčin koji se zaljubio u Šibenčanku i već pet godina živi u Hrvatskoj. Trenutno je direktor operacija, a prije toga je bio djelatnik hotela u Dubrovniku i Šibeniku. Svugdje gdje je radio je, jasno, bio prisutan problem radne snage, ali nigdje kao u Split. Tu su ljudi, čini mu se, ‘nestabilniji‘ i prilično nonšalantno odustaju od dogovora.
- Imali smo Bosanaca, Srba i Makedonaca, a ove godine smo se odlučili dovesti 20 Nepalaca. Mi bi, naravno, preferirali imati ljude koji pričaju naš jezik, al je taj balkanski bazen već lagano presušio, a i financijski uvjeti koje su tražili su nam se činili previsoki. Onda nam je jedna agencija predložila Nepalce kao povoljniju varijantu i to nam se učinilo kao dobra ideja. Odabrali smo im pozicije koje ne dolaze u direktni kontakt s gostima, tako da obavljaju dužnost sobara i rade u kuhinji. I stvarno su nam dobro došli - priča Turčin.
Doduše, da ni Nepalci nisu savršeni zaposlenici, govori činjenica da se i oni znaju ‘pokupiti‘ s posla. U slučaju Amfore, njihovih pet jednog dana nije došlo na radno mjesto, a kasnije su saznali da su se zaputili - u Portugal. Hrvatski zet smatra da je to zato što im je netko tamo obećao veću plaću, a ‘i oni imaju obitelji za prehranit‘.
Kaan se potrudio i usporediti hrvatsko hoteljerstvo s onim u Turskoj. Kaže da oni imaju mnogo globalnih hotelskih lanaca koji pred samo otvaranje nekoliko mjeseci treniraju svoje osoblje, dok se u Hrvatskoj radnik prvi dan ‘baca u vatru‘.
- Nitko se ne rodi kao konobar ili recepcionist, sve to treba naučiti. A u Hrvatskoj se turizam desio preko noći i svi bi htjeli nešto na brzinu. U Turskoj je ugostiteljstvo već tradicija i tamo su ljudi već generacijama učeni da slušaju, poštuju i lijepo se ophode s gostom - dočarava nam tursku kulturu.
Istinitost tih tvrdnji su nam potvrdili iz građevinske firme Visoko potkrovlje koja sada zapošljava upravo - Turke.
- Tako je, sad pitanje radne snage rješavamo njihovim uvozom. Prije toga smo pokušali s Nepalcima, od kojih su trojica još uvijek naši zaposlenici, ali to se pokazalo kao poprilični fijasko. Znate, oni imaju tu osobinu da vi ujutro dođete na gradilište, a tamo vam fali dvadeset ljudi. Pokupili se i otišli. Ni agencija koja nam ih je iznajmila nije to mogla popratiti - govori nam direktorica. Što se tiče samog rada, ističe da su se pokazali kao vrijedni. Ipak, sama efikasnost nije bila na naročitoj razini, prvenstveno zbog, ističe sugovornica, tjelesne građe. Tu su ‘naši Bosanci ipak učinkovitiji‘, kaže.
Tim slijedom, čini se da je ugostiteljstvo ipak branša u kojoj učinkovitost Azijata lakše dolazi do izražaja. Tako je Srđan, voditelj restorana Bepa na Pjaci, iznimno zadovoljan s dvoje Filipinaca u njihovoj maloj kuhinji. Ona je kuharica, a on njen pomoćnik.
- Ne samo da bih taj koncept preporučio svima, nego ćemo iduće godine mi gledati dovesti još više takvih radnika. Znate, nalaženje kvalitetnog kadra je rak rana ugostiteljstva, pa čak i kad nudite nadprosječne uvjete kakvi su naši. Nikako na zelenu granu! Eto, čak i jedan učenik koji radi kod nas ima veću plaću od svoje majke koja je voditeljica u dućanu. To je tako jer se pokazalo da se više isplati platit radnika koliko treba pa da ti on postane stalni član pogona koji će tako neometano funkcionirat. Kad svako malo mjenjaš ekipu ti samo pati posao, a to sigurno nije ono što jedan poduzetnik želi - ističe Srđan.
Iz Bepe su svoje strane djelatnike priskrbili putem agencije, a neki drugi poslodavci su bili te sreće da su ih našli - na cesti.
- Naš dostavljač je naletio na kolegu, momka iz Nepala, na što mu se ovaj požalio na svoje radne uvjete. Skupa su došli u našu pizzeriju, gdje smo ga fino ugostili i počastili, a dečko je bio jako simpatičan i svima nam se dopao na prvu. Čak smo mu dali i nadimak Sid, što je skraćenica njegovog prezimena. Vidjeviši da je u problemu, ponudili smo mu posao kod nas, što je on radosno prihvatio. Međutim, ne znavši za neke birokratske detalje, po radnoj odjavi se morao vratiti u domovinu, što je bilo malo nezgodno. Ali, eto, aplicirali smo za novu dozvolu i sad ga željno iščekujemo - govori nam Jakša Balov, vlasnik Dalmatina.
Jakša je jako sretan ovim dogovorom jer je dosad mučio muku s dostavljačima koji su svi, tvrdi, otišli u taksiste gdje im je isplativije i lakše. Osim toga, bitna mu je odanost djelatnika, a ne da mora svako mjesec-dva tražiti novog. Gosti očekuju fluidnost posla, a hrvatsko tržište radne snage to teško da može osigurati jer ‘praktički ne postoji‘, kaže. Zato će, smatra, ovaj trend stranih radnika samo ubrzati.
- Mi se, srećom, još uvijek oslanjamo na domaću radnu snagu. Zašto srećom? Jer ipak imamo uglavnom domaću strukturu gostiju koji su navikli da mogu popričati s konobarom na svom jeziku. Ugostiteljstvo je, znate, specifično. Tu zaposlenicima treba dati minimalno jedan slobodan radni dan ukoliko želite održavati određeni nivo kvalitete usluge. A svakom poslodavcu je jasno da se ne može poslovati bez radnika te je svakome u interesu zadržati one prave, odakle god oni bili - rezimira poduzetnik.
A sve je izglednije da će one neprave zamijeniti oni iz Nepala.