Posljednjih dana može se čuti popriličan broj uznemirujućih priča o ljudima koji su zbog COVID-a 19 završili na respiratoru i, na svu sreću, uspjeli su izvući živu glavu, ali su se nakon skidanja s respiratora kod njih razvile psihičke smetnje, odnosno strahovi, koji su i prije bili prisutni.
O tome što se događa s osobama koje završe na respiratoru i zbog čega se kod određenog broja takvih pacijenata razviju jaki strahovi, razgovarali smo s prof. dr. sc. Ivanom Urlićem, poznatim neuropsihijatrom iz Splita.
– S jedne strane, COVID je stvarna opasnost sama za sebe, bez obzira na to kakva je percepcija neke osobe te bolesti. Priče o čipiranju, sterilitetu, praćenju osoba preko cjepiva... sve su to gluposti i to su projekcije vlastitih strahova i uvjerenja, odnosno onoga što čovjek sam sebi utuvi u glavu. Ljudi na taj način nesvjesno plaše sami sebe, to su nasmrt preplašeni ljudi. Radi se o strahovima koji se jednostavno ne mogu shvatiti i takvi su ljudi potpuno "odcijepljeni" od mogućnosti razumnog razmišljanja i slušanja rezultata statistika i epidemiološke znanosti – rekao nam je dr. Urlić.
Kako kaže naš sugovornik, riječ je o ljudima koji su "selektivno gluhi".
Blokada mogućnosti
– Oni su gluhi za one poruke koje oni ne mogu pojmiti, ni da bi ih poslušali, a kamoli o njima razmišljali. Tada osoba koja je do tada normalno funkcionirala, ali, nažalost, kad je u pitanju cijepljenje ili COVID ima pogrešno poimanje stvari, kao da izgubi razum, prebaci se u područje fantastičnih strahova i na toj osnovi formira svoje stavove – objašnjava dr. Urlić.
Jesu li ti formirani stavovi opterećujući prilikom liječenja jedne takve osobe u intenzivnoj njezi?
– Naravno, jer takva osoba te svoje strahove nosi sa sobom. Međutim, valja istaknuti kako su ti strahovi dvostruki. S jedne strane, osobe koje trebaju ići na respirator znaju da im je život opasno ugrožen, jer da nije, ne bi išle na respirator. S druge strane, ima liječnika intenzivista koji takvog pacijenta neposredno prije stavljanja u intenzivnu njegu direktno pitaju je li mu žao što se nije cijepio i neki su odgovori zapanjujući. Tako znam za odgovor pacijenta koji je rekao "neću se ni u budućnosti cijepiti", a samo ga je vrlo malo vremena dijelilo od intenzivne njege. Zamislite koji je to razlaz s razumom, koja je to blokada mogućnosti razmišljanja o jednoj informaciji i koja je poruka te informacije na osnovi koje možemo donijeti zaključke, umjesto da se bacimo u zagrljaj predrasude koja se osniva na paničnom strahu koji potpuno paralizira mozak antivaksera – kaže naš sugovornik.
Sama informacija pacijentu da mora biti stavljen na respirator dovoljno je stresna da ne može biti stresnija.
– I sada zamislite kako na intenzivno liječenje mora reagirati jedna osoba koja je i prije obolijevanja od COVID-a razvila, pod ovom psihozom koja je u svijetu prisutna posljednjih 20 i više mjeseci, svoje stavove i strahove. Postoje publicirane ispovijesti osoba koje su prošle pakao te intenzivne njege, a koje su vezane uz koronavirus. To je, prema iskazima preživjelih, autentični pakao u kojemu su više željeli brzu smrt negoli daljnju patnju s neizvjesnim ishodom. Toliko je strašno to stanje na respiratoru i ja potpuno vjerujem u iskrenost takvih kazivanja – kaže dr. Urlić.
Percipira li "duša" i mozak čovjeka na respiratoru sve ono što se događa oko njega dok je on priključen, odnosno proživljavali li takav pacijent svoje stanje na rubu?
Ratni uvjeti
– Naravno, tijelo pamti sve što se oko njega događa. I ja sam u svojoj praksi imao neke pacijente s kojima sam razgovarao o njihovu preživljavanju na intenzivnoj njezi. Za to stanje ti pacijenti, ali i kolege liječnici koji su angažirani u toj vrsti liječenja, kažu da je čak i situacija tijekom Domovinskog rata, kad je bilo mnogo ranjenika, bila lakše podnošljiva nego ova situacija s COVID-om – govori dr. Urlić.
Bolnice ponovno postaju pretrpane i ne vidi se kraja ovoj agoniji.
– Osoblje tvrdi da se radi o ratnim uvjetima. U toj konstelaciji odnosa liječnici i medicinsko osoblje najviše su zauzeti najtežim bolesnicima. I kako najteži bolesnici zaslužuju najviše pažnje i stalni angažman, ostalim se bolesnicima ne može posvetiti tolika pažnja i ta činjenica dodatno pridonosi ovom doživljaju pakla – kaže dr. Urlić.
Dodatno je opterećenje i realni strah da bi se situacija, koja je teška, mogla i dodatno pogoršati, a tu su i stalni strahovi u odnosu na predrasude o cijepljenju.
– Strah od cijepljenja nije se ništa smanjio, iako se ljudi već više od 10 mjeseci cijepe diljem svijeta. Dakle, mentalno ti ljudi ne funkcioniraju na način koji smatramo uobičajenim, a to je da se koristimo informacijama koje su znanstveno relevantne i da na osnovi toga donosimo određene zaključke – zaključuje prof. dr. sc. Ivan Urlić.