Kad poumru oni koje je streslo, sve postaje zanimljivo. Drugima, dakako. Onima koji ostaju.”
Slobodan Novak (“Mirisi, zlato i tamjan”)
Ovo je priča o nekoliko čuvenih staraca koje prati glas da su među mudrijim Zapadnjacima. Osim pameti i slave, zajedničke su im još dvije karakteristike: svi se sjećaju Drugoga svjetskog rata i svi se protive dominantnom zapadnom narativu o ukrajinskom ratu, po kojem jedini krivac stoluje u Moskvi, a rat se može okončati samo slanjem oružja Ukrajini i vojnim porazom Rusije. Čini se da su te dvije njihove karakteristike međusobno povezane, piše Slobodna Dalmacija.
Počnimo s najmlađim, slavnim američkim novinarom Seymourom Hershom. Ovaj 86-godišnji (rođen 1937.) guru istraživačkog žurnalizma je 8. veljače na blogerskoj platformi Substack objavio tekst “Kako je Amerika uništila plinovod Sjeverni tok”, u kojem – pozivajući se na izvor koji je “izravno upoznat s operativnim planiranjem” – tvrdi da su eksploziv pod cijevi plinovoda Sjeverni tok 1 i 2 lani u lipnju, u sklopu NATO-ovih vježbi na Baltiku, postavili ronioci američke mornarice, da bi ga u rujnu daljinski aktivirali Norvežani.
Čitavu operaciju, piše Hersh, naredio je predsjednik SAD-a Joe Biden, i to još prosincu 2021., dva mjeseca prije početka ruske agresije na Ukrajinu. Posredni dokaz za ovu tvrdnju vidio je cijeli svijet: lani u veljači, tri tjedna uoči početka rata, Biden je na press-konferenciji s njemačkim kancelarom Olafom Scholzom u Washingtonu pred kamerama najavio uništenje ključnog europskog plinovoda:
- Ako Rusija izvede invaziju, više neće biti Sjevernog toka 2. Mi ćemo tome stati na kraj - rekao je tada Biden.
Teroristička diverzija s jasnim ciljem: odsjeći Europu od jeftinog ruskog plina
Cilj ove terorističke diverzije bio je jasan: ne samo da će uništenjem rusko-njemačkog plinovoda Amerikanci odsjeći Njemačku i Europu od jeftinog ruskog plina i natjerati ih da kupuju skuplji američki ukapljeni plin – što će neminovno dovesti do poskupljenja energenata za građane Europe i poslovnih teškoća za njemačku i europsku industriju – nego će i spriječiti daljnje zbližavanje Njemačke i Rusije, koje bi dugoročno moglo ojačati Europu i time oslabiti globalni utjecaj SAD-a.
Gledano iz tog kuta, diverzijom su ciljevi SAD-a ispunjeni.
Podsjetimo, Hersh je postao svjetski poznat još kad je 1969. otkrio i obznanio američki ratni zločin u vijetnamskom selu My Lai (riječ je o pokolju više stotina civila, mahom žena i djece, koji je vojska SAD-a počinila 16. ožujka 1968.), kao i službeno zataškavanje tog zločina, za što je 1970. dobio i Pulitzerovu nagradu.
U idućih pola stoljeća Hersh je svojim istraživačkim tekstovima izrastao u sinonim za hrabro i nezavisno novinarstvo, postavši uzor armiji žurnalista širom svijeta. Pritom je, kao pravi američki patriot, pisao o ratnim zločinima koji su počinjeni i u njegovo ime, dakle onima koje je počinila vlada i vojska SAD-a, od tajnog američkog bombardiranja Kambodže do masovnog mučenja ratnih zatvorenika u iračkom zatvoru Abu Ghraib, u sklopu nezakonite američke okupacije Iraka.
Na isti način je 2014. raskrinkao pokušaj SAD-a da sirijskom predsjedniku Basharu al-Assadu pripiše upotrebu kemijskog oružja protiv civila. Tada je otkrio kako je američki narativ o Assadovoj uporabi kemijskog oružja pun rupa i nedosljednosti, odnosno kako postoji veća mogućnost da je cijeli slučaj insceniran u suradnji s islamističkim ektremistima koje je pomagao Zapad.
Na koncu su se i ovlaštene međunarodne komisije morale složiti s Hershom i službeno priznati da su obje zaraćene strane u Siriji mogle baciti kemijsko oružje, odnosno da nema dokaza o krivnji sirijske vlade.
Drugim riječima, između Hershova izvještaja iz 1969. o američkom pokolju vijetnamskih civila i aktualnog izvještaja o američkoj likvidaciji Sjevernog toka nema suštinske razlike, osim u profilu žrtava: onomad su stradali vijetnamske žene i djeca, a od diverzije na plinovodima stradali su – odnosno tek će stradati – građani Europe i europska industrija, kojima će poskupljenje energenata urušiti životni standard i ekonomsku konkurentnost.
Kako je ikona svjetskog novinarstva i dobitnik Pulitzera postao tek ‘bloger‘
Ipak, teško da će za ovaj potonji tekst Hersh dobiti Pulitzera.
Ne samo da vodeći zapadni mediji upadljivo izbjegavaju spominjati, a kamoli komentirati ili analizirati Hershove navode, već ga i oni mediji koji su prenijeli makar dijelove njegova teksta nerijetko nastoje omalovažiti na najbizarnije načine.
Kako je ipak “prevelika faca” da bi ga se napalo frontalno, njegova autorska važnost – a time i značenje onoga što je iznio – pokušava se relativizirati tako što ga se predstavlja trivijalno kao “blogera”, pa tako čitamo naslove tipa “Bloger tvrdi da je SAD sabotirao Sjeverni tok 2, Washington opovrgava”.
Dakle, ne tvrdi Seymour Hersh, ikona svjetskog novinarstva, nego tvrdi neki fantomski “bloger”. To je otprilike kao da Lionel Messi napadne FIFA-u, a umjesto naslova “Messi napao FIFA-u” osvane naslov “Nogometaš napao FIFA-u”. Usporedba nije pretjerana: što je Messi u nogometu, to je Hersh u istraživačkom novinarstvu.
Čovjek čijom su se hrabrošću inspirirale generacije novinara tako je praktički sveden na anonimnog izvještača. Doslovna legenda svjetskog žurnalizma, Hersh je marginaliziran samo zato što se usudio svojim imenom stati iza izvještaja koji radikalno mijenja ustoličeni narativ o ukrajinskom ratu, jer indicira da velika europska eskalacija nije planirana samo u Moskvi.
Štoviše, cinici bi rekli da je Washington tu eskalaciju isplanirao davno prije Moskve (pa je uoči državnog udara u Kijevu u veljači 2014. državna tajnica SAD-a Victoria Nuland dijelila kekse pučistima na Majdanu, a koji dan potom telefonski tumačila svom ambasadoru u Kijevu zašto novi ukrajinski premijer ne može biti ni Vitalij Kličko ni Oleg Tjahnibok, nego mora biti Arsenij Jacenjuk, koji je to onda i postao), te da su stratezi u Washingtonu već posivjeli od čekanja da Putin konačno zagrize “ukrajinski mamac”, što se nakon osam godina i dogodilo.
Kamo sreće da je Hersh jedini američki lucidni starac kojeg Bijela kuća ignorira po pitanju ukrajinskog rata i svega što je do tog rata dovelo. Istu sudbinu već godinama doživljava 95-godišnji lingvist i kognitivni znanstvenik svjetskoga glasa Noam Chomsky (rođen 1928.), širem auditoriju možda još poznatiji kao politički filozof i antiratni aktivist.
Chomsky je godinama upozoravao da poticanjem ukrajinskog članstva u NATO-u Amerika čini fatalnu pogrešku koja bi mogla dovesti do rata s Rusijom.
”Nijedan ruski čelnik, bez obzira tko je, ne bi tolerirao da Ukrajina, koja je u strateškom središtu njegovih interesa, postane dio neprijateljskog vojnog saveza. Moramo zamisliti kako bi SAD reagirao da se tijekom hladnog rata Varšavski pakt htio proširiti na Latinsku Ameriku, ili da Meksiko i Kanada žele pristupiti Varšavskom paktu. To se nikad ne bi ostvarilo, jer bi nakon prvog pokušaja uslijedio nasilni odgovor SAD-a”, rekao je Chomsky još u ožujku 2015. za američki nezavisni kanal Democracy Now.
Proročanski tekst čuvenog američkog diplomata objavljen u New York Timesu još 1997.
Garnituru mudrih staraca koje Washington ignorira ne čine samo Hersh i Chomsky. Već smo pisali o čitavoj plejadi najviših američkih diplomata koji su u poodmaklim godinama upozoravali na rizike širenja NATO-a prema Rusiji, a posebno na opasnost od upletanja u Ukrajinu, sugerirajući da je neutralnost Kijeva jedini način da se izbjegne ruski vojni odgovor. Počnimo s najstarijim, pokojnim “ocem hladnog rata” Georgeom Kennanom (1904. - 2005.). Ono na što je Chomsky upozoravao 2015., Kennan je apostrofirao još 1997. godine.
Čuveni američki diplomat je te 1997., kao 94-godišnjak, objavio u New York Timesu proročanski tekst koji danas živimo, pišući da bi širenje NATO-a prema Rusiji bila “najsudbonosnija pogreška američke politike”, jer će “rasplamsati nacionalističke, antizapadne i militarističke tendencije u ruskom mišljenju” te će “potaknuti rusku vanjsku politiku u smjerovima koji nam se definitivno ne sviđaju”.
Neutralnost Ukrajine po “finskome modelu” (koji u ratnoj psihozi i Helsinki u međuvremenu napušta) zagovarali su i dva najveća američka diplomata i geopolitička stratega 20. stoljeća, danas 99-godišnji Henry Kissinger (rođen 1923.) i pokojni Zbigniew Brzezinski (1928.-2017.). Nakon ruske aneksije Krima 2014., tada 91-godišnji Kissinger piše da u ukrajinskoj krizi “treba zauzeti stav usporediv s onim u Finskoj”, dok tada 86-godišnji Brzezinski ističe da je finski model “idealan za Ukrajinu”.
Konačno, 17. veljače prošle godine - tjedan dana uoči početka rata - posljednji američki ambasador u SSSR-u, danas 94-godišnji Jack Matlock (rođen 1929.), iznio je u razgovoru za nezavisni američki kanal Democracy Now razloge zbog kojih se još 90-ih protivio pohodu NATO-a prema Rusiji:
”Protiv širenja NATO-a bio sam zato što sam vidio da će proces koji smo tada započeli, ako se nastavi do granica Rusije - i uključi bivše dijelove Sovjetskog Saveza kao što su Ukrajina i Gruzija - dovesti do sukoba”, rekao je lani Matlock.
No Washington se oglušio na sva upozorenja svojih diplomatskih veterana. Mudri starci uzalud su apelirali na nove generacije u State Departmentu. I dogodilo se sve na što su nestori upozoravali.
Hajka na 94-godišnjeg filozofa strpanog u "prljavu dvanaestoricu"
Vratimo se na Hersha. Iznenađuje koliko je malo svjetskih intelektualaca komentiralo njegove navode, kamoli da je zatražilo javnu raspravu o njima. Među rijetkima se našao već spomenuti 95-godišnji Noam Chomsky, koji je za list Brussels Times ustvrdio kako je sama ideja da bi Rusija uništila svoju energetsku infrastrukturu “apsurdna”:
”Tko ima jednu funkcionalnu sivu ćeliju, zna da postoji samo jedna zemlja s motivom i sposobnošću da digne u zrak plinovod. A to nije Rusija”, rekao je Chomsky.
I dok Chomskog u SAD-u još ne napadaju kao “ruskog čovjeka”, to se ne može reći za njegova godinu mlađeg vršnjaka, znamenitog 94-godišnjeg njemačkog filozofa Jürgena Habermasa (rođen 1929.). On je hajku navukao svojim lanjskim esejom u listu Süddeutsche Zeitung, objavljenim u jeku javne rasprave o odnosu Njemačke prema ukrajinskom ratu, kada je istaknuo da Njemačka zbog svoje militarističke prošlosti ne bi trebala slati oružje Ukrajini, pozvavši sunarodnjake da ignoriraju “moralne osude njemačke suzdržanosti”.
”Ova rasprava, koja je proizvela brojne primjere zapanjujućeg obraćenja bivših mirotvoraca, najavljuje povijesni pomak u njemačkom poslijeratnom mentalitetu – teško stečenom mentalitetu koji je često osuđivan zdesna – a time i kraj mirovnog fokusa njemačke politike”, upozorio je Habermas, ocijenivši da bitnu dimenziju njemačkih podjela oko ukrajinskog rata predstavlja generacijski jaz.
Kako je pojasnio, mlađa generacija (oličena u liku 41-godišnje šefice njemačke diplomacije Annalene Baerbock) u stanju je “gledati rat samo kroz prizmu pobjede ili poraza”, dok njegova generacija “zna da se rat protiv nuklearne sile ne može dobiti u tradicionalnom smislu te riječi”.
Legendarni filozof zbog tih je riječi završio žigosan u utjecajnom listu Politico, na popisu 12 poznatih Nijemaca “koji su najviše krivi za pogrešan pristup Njemačke Rusiji i njezinu vođi” (na popis, koji je imao elemente potjernice, uvršteni su i bivši kancelari Angela Merkel i Gerhard Schröder, te aktualni njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier), a koje je Politico doslovno nazvao “prljavom dvanaestorkom”.
Dame i gospodo, dotle smo stigli: dominantna svijest žigoše jednog Habermasa, možda i najumnijeg živućeg Nijemca, na isti način kako ignorira jednog Hersha, jednako kako se oglušila na apele Kennana i Kissingera.
Ispada da je Habermas u pravu, barem što se generacijskog jaza tiče: oni koji pamte Drugi svjetski rat na militarizaciju Njemačke doista gledaju drukčije od onih koji WW2 poznaju samo iz priča i filmova. Drugim riječima, trebala je otići i posljednja generacija Nijemaca koji pamte WW2, da bi njemački tenkovi ponovo krenuli preko ukrajinskih stepa prema Rusima.
Donedavna njemačka ministrica obrane: rat joj je omogućio "mnogo susreta sa sjajnim ljudima"
Svi ti 90-godišnjaci i 100-godišnjaci drukčije gledaju na čitav kompleks pitanja koja su dovela do ukrajinskog rata: i Habermas, i Hersh, i Kennan, i Kissinger, i Brzezinski, i Matlock, i Chomsky. Danas nam upravo ti ljudi, koji potječu iz zaboravljenog doba, daju širu perspektivu i omogućuju da čitavu svjetsku petlju u koju je učvoren ukrajinski rat sagledamo i iz drukčijih kutova, ali većinska svijest na Zapadu voli sužene perspektive i ne pamti Drugi svjetski rat, pa ne shvaća da srlja u Treći, nakon kojeg Četvrti možda neće biti moguć.
Kako reče Slobodan Novak na početku ovog teksta: kad poumru oni koje je streslo, sve postaje zanimljivo onima koji ostaju. A rat je strašno zanimljiva stvar, možda i najzanimljivija stvar na svijetu, kako je to obznanila donedavna njemačka ministrica obrane Christine Lambrecht, kad je u novogodišnjem videoobraćanju, u rijetkom prizoru političke iskrenosti, ukrajinski rat prikazala kao uzbudljivo profesionalno iskustvo:
”Usred Europe bjesni rat. I s tim je za mene bilo povezano puno posebnih dojmova koje sam uspjela steći - mnogo, mnogo susreta sa zanimljivim, sjajnim ljudima”, rekla je Lambrecht.
Dva tjedna potom ministrica je dala ostavku, ali shvatili ste bit: stara garda koju je streslo pomrla je, manjina preživjelih sklonjena je na marginu – ili proglašena “ruskim ljudima” – kako bi generacije rođene nakon Drugog svjetskog rata mogle uživati u posebnim dojmovima koji nastaju dok usred Europe bjesni rat. Ima li išta zanimljivije od toga nama koji ostajemo?