S prosječnom plaćom od 3055 kuna prije 22 godine smo mogli ‘tankati‘ 758 litara benzina! Danas je prosjek 7378 kuna, šokirat će vas koliko s tim možemo kupiti. Pitali smo što može pomoći ‘običnom čovjeku‘

Meni gorivo nikad ne poskupljuje jer uvijek tankam za 200 kuna.

To je jedna od boljih zafrkancija na račun poskupljenja goriva i čovjek odmah promisli kako ovaj vozač s takvim načinom razmišljanja neće daleko dogurati s obzirom na ludovanje cijena, piše Slobodna Dalmacija.

Nekad, a onim starijima među nama, godina 1999. nije bila tako davno, litra benzina stajala je triput manje nego danas, po četiri kune se prodavala i ovaj naš vozač je za 200 kuna mogao dobiti 50 litara benzina s kojima je mogao otputovati iz Splita do Zagreba i natrag. Danas ćete za 200 kuna dobiti 16 litara benzina i dobacit ćete se do Knina putujete li preko Sinja i vratite li se istim putem u Split.

Prije 22 godina imali smo 3055 kuna prosječne plaće koja se iz perspektive današnje prosječne plaće od 7378 kuna čini malešnom. No, nije važno kolika je plaća nego što se s njom može, a što se benzina tiče, više se moglo kupiti onda nego danas. S 3055 kuna se 1999. moglo kupiti 758 litara benzina po 4,03 kune, a danas se sa 7378 kuna prosječne plaće može kupiti 610 litara benzina po 12,09 kuna.

Prosječna je plaća u tom razdoblju, od 1999. do danas porasla 141 posto, a cijena benzina za 195 posto. Danas za prosječnu plaću možemo kupiti 20 posto manje goriva nego što smo mogli prije 22 godine.

Nafta je ograničeni resurs, a to znači da je čovjek troši sve do dana kad više neće imati što trošiti jer će iscrpiti sva nalazišta i bušotine. Neki će reći da je to najizvjesnija prognoza oko nafte i da je to strašnije od toga hoće li barel nafte biti 100, 200 ili 500 dolara jer je izvjesno da jednog dana više neće biti nafte koja je oblikovala suvremeni život ljudi i ekonomija.

Nafta je roba koja utječe na gospodarstva i ekonomije, ali i na život običnog čovjeka i rast cijena nafte ide ruku pod ruku s rastom ostalih cijena i inflacijom pa osiromašuje zaposlene spuštajući vrijednost njihovih plaća i standard. Nafta je izuzetno osjetljiva na političke (ne)prilike, krize, nesigurnosti, a ratovi cijene tjeraju u vis čemu svjedočimo od napada Rusije na Ukrajinu.

Golemi skok

U siječnju ove godine barel Brent nafte koštao je od 79 do 87 dolara, u veljači se cijena kretala od 88 do 94 dolara, 8. ožujka je dosegnula 127 dolara, a mjesec je završila na 106 dolara. Tom golemom skoku kumovao je rat u Ukrajini, strahovi od toga da nafte neće biti dovoljno kad se zavrnu pipe ruskoj nafti, a dobrim dijelom očekivanja su se ispunila.

Hrvatska Vlada je nekoliko puta zamrzavala maloprodajne cijene goriva, a posljednji je njezin potez od 7. ožujka bio fiksiranje marže trgovaca naftnih derivata i privremeno smanjila trošarina na dizelsko i benzinsko gorivo, kako bi ublažila rast cijena.

Zašto cijene osciliraju, rastu pa opadaju, zbog čega se skok cijena na svjetskim tržištima na našim novčanicima osjeti brže nego pojeftinjenje i tko od svega profitira, objašnjava prof. dr. Drago Jakovčević.

- Valuta trgovanja naftom je dolar tako da i tečaj dolara određuje cijenu nafte, nafta se uvijek kupuje po burzovnim cijenama. Ono što se događa, a nelogično je to da trgovci koji su nabavili sto tona nafte po cijeni od 100 dolara po toni neće prodavati svoje zalihe po toj cijeni u slučaju podizanja cijena na 120 dolara po tonu, nego će podići cijene na zadnju burzovnu cijenu od 120 dolara. Zato su oscilacije cijena tako velike.

Profesor Drago Jakovčević: Čisto sumnjam da će netko tko je podigao cijene jer je barel nafte 120 dolara spustiti te cijene kada barel padne na 90 dolara

Damjan Tadić/Cropix

Na tu cijenu dolaze državni nameti kroz dva oblika, trošarine se obračunavaju na količinu, a PDV se obračunava na vrijednost pa i na trgovačku maržu. Država je limitirala marže, ali kako bruto cijena goriva raste, tako raste limitirana marža, a raste i naplaćeni PDV. Što je veća nabavna cijena, to je veća vrijednost PDV-a i veći je prihod proračuna – kaže prof. dr. Jakovčević.

Dodaje da smatra da je nepoštena trgovačka praksa to što onaj tko je nabavio naftu po jednoj cijeni, a onda je cijena na burzama pala ispod njegove nabavne cijene, neće spuštati svoje cijene prema onim zadnjim burzovnim nižim cijenama.

Jednako misli o onima koji zadržavaju PDV kojeg se država odrekla, a primjerice, država je od početka travnja za određene higijenske potrepštine spustila PDV s 25 na 13 posto i to nije mala razlika u cijeni tih proizvoda, a prof. Jakovčević ukazuje da će malo koji trgovac spustiti cijene onoliko koliko je država spustila PDV. Razlog tomu je što trgovac smatra da se potrošač već navikao na veću cijenu pa će spustiti cijene samo djelomično, ali neće kompletan iznos PDV-a što ga se država odrekla prebaciti na nižu cijenu za potrošača.

Pitamo što je sa špekulantima koji se klade na daljnji rast cijena nafte i kupuju je očekujući da će zaraditi na razlici. Veća potražnja sama po sebi može donijeti veće cijene.

- Špekulanti računaju da će cijene biti veće i kupuju, to je dopušteno. Manipulacija je nedopuštena, a špekulacija je dopuštena. Kupio sam nešto, dionicu po 100 i nadam se da će joj cijena ići na 110 i da ću zaraditi. Sad dolazimo do pitanja hoće li netko tko je podigao cijene jer je cijena barela nafte bila 120 dolara spustiti te cijene kada padne cijena barela na 90 dolara?

Hoće li spustiti cijene adekvatno, za onaj dio za koji su je povećali? Čisto sumnjam i zato to smatram nepoštenom trgovačkom praksom, jednako kao i nesmanjivanje cijena za iznos PDV-a što ga se država odrekla u korist krajnjih potrošača.

Troškovna inflacija

Kako svemu tome doskočiti?

- Mi nismo sada u inflaciji potražnje nego smo sada u troškovnoj inflaciji, a to znači da se cijene podižu jer se očekuje da će drugi podignuti cijene. Zato je teško, pa i nemoguće, utjecati na troškovnu inflaciju monetarnom politikom koja bi značila smanjenje emitiranja novca, povećanje kamatnih stopa i prodaju državnih obveznica središnje banke.

Tako bi se smanjila ponuda novca i smanjila bi se potražnja i pale bi cijene. Ali nemamo inflaciju potražnje, nego troškovnu inflaciju i imamo rat koji podiže cijene svega.

Ljudi intuitivno kupuju određene namirnice jer strahuju od rasta cijena pa cijene podižu i oni koji ih nisu mislili dizati kako bi se zaštitili od povećanih troškova. To je troškovna inflacija koja zahvaća sve i ne znam kako joj doskočiti.

Damjan Tadić/Cropix

Znači, nema pomoći običnom čovjeku?

- Trebali bi sindikati ići na klauzule zaštite životnog standarda i to tako da poslodavac, i to država i privatni vlasnici, plaće podižu automatizmom prema stopi inflacije.

Zašto jedan tjedan cijene nafte rastu pa drugi padaju i onda opet rastu?

- To je samo kod nafte, kod drugih stvari nema toga. OPEC dižu cijene prema potražnji, a kad osjete da pada potražnja, onda spuštaju cijene. Međutim, mogli bi sada povećati ponudu da padne cijena, ali neće. Računaju valjda nadoknaditi ono što su izgubili zbog Covida, manje proizvodnje i potražnje, manje putovanja.

Prema tome, jedan dio poskupljena diktira pohlepa?

- Tako je. Proizvođači nafte žele sada, kad je prilika za zaradu, nadoknaditi ono što će potencijalno izgubiti kad se čovječanstvo prebaci na alternativne izvore energije. Njihovo je pravo da žele imati što veći prinos, a kako je količina goriva ograničena, oni se žele pripremiti za manju potrošnju goriva.

Tko u ratu zarađuje najbolje osim trgovaca oružjem?

- Bez prehrambenih namirnica čovjek ne može, a ni bez energije. Ne može se bez energije pokrenuti ni tenk ni avion. piše Slobodna Dalmacija.