Ja sam ratovao i prije nego je rat u Hrvatskoj 1991. počeo, a i sada ratujem, govori nam Petar Lojić Bugarić, 67-godišnji veteran Treće imotske bojne i stopostotni invalid bez obje noge.
O njegovim podvizima na bojištu znaju samo oni koji su bili s njime i ta priča o istinskom heroju bi ostala lokalna, da mu pred Božić suborci iz Četvrte gardijske brigade nisu darovali električna kolica vrijedna 19 tisuća kuna koje su skupili donacijama svojih članova i donijeli mu ih u Runoviće gdje živi.
- Kada sam bio ranjen u lijevu nogu 1992. godine, u mjestu Glumina na Južnom bojištu prvi su pritekli u pomoć naš vozač u sanitetu Boris Lapenda Lav i naša kolegica, liječnica Branka koja je danas Borisova supruga. Od tri ispaljene minobacačke granate dvije su pogodile objekt gdje sam bio, a četvero mojih suboraca, mahom Imoćana, tada je poginulo.
Sreća zbog suboraca
Boris i Branka su kupili te leševe i dijelove tijela po zidu kuće, a moj geler iznad zgloba lijeve noge je bilo ništa u odnosu na žrtve u tom trenutku. I doživim to da moj prijatelj iz rata Lapenda dođe k meni u Runoviće s tim poklonom pred ovaj Božić, zajedno sa Mirkom Čondićem i Rankom Bracom Lozom. Dugo tako nisam bio sretan, i zbog kolica, a i što sam ih vidio sve na okupu, uvodi nas Petar u svoje emocije, a i tešku životnu priču.
Nije od onih koji je nešto tražio. Priznaje da je malo i digao ruke od svega nakon što su mu krajem 1992. rasformirali postrojbu. Kaže i da je tjerao neku svoju pravdu i inat očekujući malo bolju i pravedniju Hrvatsku od ove koju sada gleda.
- Nakon toga 1993. odlazim u Njemačku na bauštelu gdje sam bio i do 1991., dok rat nije počeo. Samo ovaj drugi put me nitko nije tjerao, ali tjerale su me nepravde. Bojni su se u ratu počela priključivati i tatina djeca, kad su vidjeli da Hrvatska pobjeđuje.
Nikada ni u Bojni ni u Četvrtoj gardijskoj brigadi nisam bio zadovoljan sa zapovjednim kadrom koji nije tako herojski kako se prikazuje u javnosti, i da vam dalje ne govorim. Uglavnom, otišao sam da to sve ne gledam.
Radio sam s kamenom po Stuttgarttu i okolici, na bauštelama, ali bilo je sve teže i teže. Noga se znala kočiti, mišići stezati, nisam mogao čučati i biti zgrčen. Teško je bilo, a onda po povratku u Hrvatsku 2013. godine doznam da uopće nisam u Registru hrvatskih branitelja i kako ću onda uopće tražiti bilo kakvu mirovinu, je li tako?
Đava je do tada mislio na mirovinu, dok sam koliko-toliko mogao raditi... Ne znam, možda nisam na popisu bio zbog ovih prethodnih rečenica o zapovjednicima koje su istinite, a ja sam ih za vrijeme ratovanja njima javno govorio. Netko me sklonio kao da me nikada nije ni bilo, bez žuči, ali sa sjetom govori naš sugovornik.
Spasitelj Srećko
I tu dolazi do jednog prijateljstva sa Srećkom Župićem iz Vinjana Donjih, profesorom filozofije i ratnim zamjenikom zapovjednika 115. brigade za IPD djelatnost kojeg Petar dugo nije mogao smisliti.
- Nazivao sam ga partizančinom, komunjarom, profesorom TIPS-a, a sve zato što su me drugi podcickavali da to govorim. Trebam li reći da će mi to biti žao cijeli život iako sam mu se tisuću puta ispričao. Srećko je učinio sve da danas imam mirovinu i da me se vrati u Registar hrvatskih branitelja prije toga.
Pet tisuća kuna su dolazili telefonski računi kada je mjesecima zvao Zagreb, slao dokaze o mom ratnom putu, ranjavanju i o čemu sve ne. Načelnik Uprave za skrb MORH-a Ante Vučić i i načelnik Personalne službe Zapovjedništva kopnene vojske Ivan Jušić su ljudi koji su mi zajedno sa Srećkom Župićem vratili čast i dostojanstvo i kao branitelju, a nažalost poslije i teškom invalidu.
O Petru kruži legenda da je prvi iz Treće imotske bojne ispalio prvu minobacačku granatu na neprijatelja, da je u borbama na Bilom Brigu u Zadru zajedno sa devet suboraca preživo teške napade VBR-ova i snajpera i aktivno sudjelovao u deblokadi vojarne "Ante Banina". I da ne pišem dalje, da ga ne bi pretvorili i u Ramba.
- Neću se hvaliti, ali prvu granatu na benzinsku pumpu Crvenice u Obrovcu koju su držali četnici ispalila je posada mog minobacača u sastavu Ivica Katavić, Branko Tolić, Željko Ljubičić i moja malenkost. Gađali smo sa oko dva kilometra udaljenosti. Odnija je đava i benzinsku pumpu i par automobila i četnika na njoj.
A šta reći za Zadar, pa za Matića Staje u Čavoglavama, pa za Južno bojište gdje sam ranjen... Ja to mogu govoriti sa svojim suborcima kad navrate navečer kod mene u kuću, ali da govorim javno ispalo bi se da hvalim, govori Petar koji se sjeća svakog detalja iz rata i svakog poginulog borca.
Politički zatvorenik
- Zašto sam vam rekao da se ja još uvijek borim. Pa znaju reći ovdje po selu i Imotskoj krajini da se mi borci okupljamo kao nekadašnji SUBNOR. Da su to iste privilegije koje su i oni imali. Samo što bi rekao moj Župić; oni su rušili Hrvatsku, a mi smo je stvorili. A to o privlegijama govore baš oni kojima su njihovi djedovi i pradjedovi bili partizani i prvoborci. Ja sam uvijek bio na onoj suprotnoj strani. I u bivšoj, a izgleda i u sadašnjoj, našoj Hrvatskoj, nasmija se.
Petar je i politički zatvorenik, zato je i pobjegao iz Jugoslavije nakon što je odslužio zatvorsku kaznu na Golom otoku zbog hrvatskog nacionalizma.
- Po Imotskome i Runovićima sam oblijepio plakate na šest mjesta na kojima je pisalo: "Živjeli Isus i Marija, dolje Tito i partija!" reče nam.
- Osamnaest policajaca mi je te 1976. opkolilo kuću, a imao sam tada osamnaest godina. Odveli su me na Katalinića brig gdje sam ležao u istrazi dva mjeseca, a suđenje je trajalo deset mjeseci. Nakon toga odlazim u vojsku u Delnice gdje me sustiže pravomoćna presuda zbog te ustaške propagande na šest mjeseci. Kada je kapetan prve klase u vojarni doznao da sam osuđen, rekao mi je da će mi on izbiti sve zube prije nego me otpreme na Goli otok.
Tamo sam na Golom otoku više čučao i klečao nego hodao jer sam radio vodeni brus - posebna obradu kamena. Tako sam i naučio taj zanat, vidite po kući kako sam lijepo uredio ovaj zid benkovačkim kamenom.
Nakon odsluženja odlazim u Njemačkoj i tamo pristupam Hrvatskom oslobodilačkom pokretu i upoznajem se sa Nikolom Štedulom. Preživljavam i jedan pokušaj likvidacije. Dužim od HOP-a i pištolj, a sve vrijeme radim kod pjesnika i poznatog emigranta Joze Mršića na baušteli. Em se satireš od posla, em se bojiš da će te netko od UDBE ubiti, em se ne možeš vratiti u rodni kraj u kojem iskreno nitko i ne pita za tebe jer nisi podoban.
Sada opet nisam podoban mnogima jer se ne libim reći sve kakav je tko bio u bivšoj zemlji prema hrvatskoj ideji i nezavisnosti, kakav je bio u Domovinskom ratu i koliko je Hrvatsku istinski volio.
‘Usporeno‘ ministarstvo
Pitat ćete se kako je naš sugovornik ostao bez obje noge, kada je za vrijeme dvogodišnjeg ratovanja bio ranjen jednim gelerom i nakon toga normalno radio. To je pitanje logično, a Petar kaže da nije stručan reći je li uopće trebalo doći do situacije da mu odstrane obje noge.
- Stanje s lijevom nogom se jako pogoršalo 2019. godine. Nije prestala trnuti i boljeti. Došlo je do začepljenja arterija i tromboze, probalo se ajpasima na obje noge, ali bez rezultata. Jednostavno morala se sjeći lijeva noga do koljena. Nakon toga u KBC-u dobivam tešku infekciju i stanje se pogoršava tako da su mi nakon nepune dvije godine amputirali i desnu nogu do koljena.
Nakon ranjavanja te 1992. ratni doktor mi je govorio da će se taj geler negdje učahuriti i ostati i da neće praviti veće probleme. Nije ga htio vaditi da ne bi oštetio druge živce u nozi, a evo vidite - ja ostadoh bez obje noge - 28 godina nakon ranjavanja.
Petar se obratio udruzi Četvrte gardijske brigade tek kada je vidio da od Ministarstva branitelja električna kolica neće tek tako brzo stići iako im se obratio 2021., odmah nakon gubitka i druge noge.
- Tajnica u Ministarstvu branitelja mi je rekla da puno tražim jer da se radi o pomagalu u rangu automobila. A ja više nisam stvarno mogao s ovim mehaničkim kolicima. Vidite da živim na uzbrdici, petsto pedeset metara mi je trgovina udaljena, isto toliko Dom zdravlja... I šta reći, Udruga veterana Četvrte gardijske brigade mi je ta kolica nabavila u roku od deset dana nakon što sam im se obratio.
Gorki osmijeh
Petar je vrijedan, ali kao stopostotni invalid ne može baš sve napraviti sam. Obratio se za pomoć Ministarstvu branitelja i oko adaptacije kuće, ali je tamo, kaže 506 ljudi na popisu za čekanje.
- Moj anđeo Srećko Župić je kontaktirao tamo s nekim Janjevcem Josipom Dodićem u Ministarstvu koji je čak i došao ovdje u moju kuću i vidio sve. I da mi je WC uzak, da se mora adaptirati ulaz u kuću i između prostorija, obnoviti hodnik, staviti keramika. To je negdje trošak od oko pedeset tisuća kuna.
Zovemo Župić i ja često gore u Zagreb, ali nitko se ne javlja već duže vrijeme, s gorkim osmijehom ovo konstatira Petar koji je inzistirao da se fotografira sa Župićem:
- Dođu mi tako on, moj susjed Marko, neki moji suborci. Čini mi se da me suborci jedino razumiju!