Danas se navršava 81 godina od osnivanja NDH, sramotne paradržavice koja je bacila trajnu mrlju na naš narod. Srećom, pojavili su se partizani i oslobodili nas od ustaša.
Podsjećamo na tekst Vlade Vurušića:
Prošlo je točno 80 godina od kada je iz tmastog sablasnog blata s gusjenica njemačkih nacističkih tenkova, poput kakva Frankensteinova čudovišta, niknula mračna ustaška tvorevina, koja se licemjerno nazivala Nezavisnom Državom Hrvatskom.
Taj zlokobni 10. travnja 1941. godine obilježit će najtegobnije i najsramotnije olovno naslijeđe hrvatske povijesti koje i danas, nakon toliko desetljeća, potpuno banalno izjeda ovo društvo.
Nažalost, to suvremeno izjedanje počelo je nespretnom rečenicom prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, partizana i generala JNA, na prvom općem saboru HDZ-a o tome kako "NDH nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin nego je predstavljala i izraz težnji hrvatskog naroda za samostalnošću". Mnogima je to bio poticaj za otvaranjem procesa revizije povijesti, ma koliko to bilo tragikomično, i zapravo rehabilitacija NDH i ustaša znači - opravdavanje nacizma i njihove zločinačke ideologije i metoda.
Nema opravdanja za Jasenovac, rasne zakone, Rimske ugovore, genocid nad Srbima i Romima, obračunu s Hrvatima antifašistima.
Iako su stvari oko NDH potpuno povijesno jasne i bespogovorne - radi se o zločinačkoj, ubilačkoj, marionetskoj, rasističkoj, veleizdajničkoj, podrepaškoj tvorevini i isto takvom pokretu - pokušava se njihova rehabilitacija, a najmračnije spodobe hrvatske povijesti želi se opravdati odnosno proglasiti borcima za "hrvatsku stvar", a NDH kakvom god, ali ipak "hrvatskom državom", a partizane tumačiti isključivo kao izdajnike koji se "bore protiv svega hrvatskog".
Zanemaruju se i opravdavaju zločini jer "država se samo branila". No, kako je to činila - otvaranjem logora smrti, progonima, klanjima, likvidacijama vlastitih državljana drugih vjeroispovijesti i nacije, mada bi se država trebala brinuti za sigurnost vlastitih građana i tako što je prepuštala iskonska i čista hrvatska područja poput Dalmacije i Međimurja onima koji su odmah krenuli u dehrvatizaciju tih krajeva.
Jesu li malodobna djeca s Kozare koja su slana u logore smrti bili "opasnost" po tu državu, kao i mnogi civili? Neki će reći "priznajemo 10. travnja, ali ne i 11.travnja", ali ne ustaju protiv pozdrava Za dom spremni niti podržavaju da se ustaško znakovlje stavi izvan zakona te da se u udžbenicima povijesti i javnom političkom i društvenom prostoru Hrvatske o NDH i ustašama govori kao bestidnim nacističkim slugama, što bi se reklo, "domaćim izdajnicima", zločincima, te da oni nemaju ništa s ostvarenjem hrvatskog sna o državi, ali ni da mogu ući u istu rečenicu s partizanima i hrvatskim antifašističkim pokretom.
Lojalni marionetski režim
Tog svježeg četvrtka 10. travnja 1941 godine, rat u truloj i raspadajućoj Kraljevini Jugoslaviji trajao je svega četiri dana. Naime, vojne snage - Njemačke, Italije, Mađarske i Bugarske (ustaše čak nisu bili ni dio toga, nego su čekali u Italiji, iz prikrajka da ih se sjete i da ih pozovu ako im zatrebaju) - u svitanje nedjelje 6. travnja započele su operaciju Direktiva 25 - intervenciju na Kraljevinu Jugoslaviju (državnim udarom 27. ožujka Jugoslavija je izašla iz Trojnog pakta kojem je pristupila koji dan ranije).
Okupacijske snage lagodno su se i bez većeg otpora probijale kroz zemlju. Više su ih usporavali i sprečavali loši putevi i uski mostovi nego ozbiljniji otpor neorganizirane i nemotivirane vojske. Bilo je to uskrsno vrijeme. Zagreb je bio u nekom iščekivanju. Ljudi su pokušavali održati normalan ritam života u zgrčenim ratnim okolnostima. Unatoč čestim uzbunama i nadlijetanju njemačkog ratnog zrakoplovstva, kavane, tržnice, dućani, banke, državne institucije, kina i kazališta rade, čak se neki odlučuju na uskrsne izlete do Stubaka, pa čak i na more, do Crikvenice.
U kinu Luxor (današnji ZKM) prikazuje se biblijski spektakl "Ben Hur" Freda Nibla s velikom zvijezdom tadašnjeg Hollywooda Romanom Navarrom. Film će već sutradan, 11. travnja odlukom novih vlasti biti skinut s programa. U kinu Olimp, današnji Histrionski dom, rijetki dokoličari žure na američki krimić znakovitog imena "Ples s đavlom" (Johnny Apollo) Henryja Hathawaya s Tyronom Powerom, koji će također uskoro biti skinut s repertoara, kao i ostali američki filmovi, pogotovo kada NDH, kao podrška svojim tutorima nacističkoj Njemačkoj i fašističkoj Italiji, krajem godine objavi rat SAD-u, a Velikoj Britaniji objavila je odmah!
U Zagrebu su tog kobnog dana i još uvijek aktualni ministar u vladi pučističkog generala Simovića i vođa HSS-a Vladko Maček te ban Ivan Subašić, koji će uskoro napustiti Zagreb i otići u London kao predstavnik HSS-a u izbjegličkoj kraljevskoj vladi. Tu je, prije njemačkih trupa, i Edmund Veesenmayer, stari član NSDAP-a, čovjek od Hitlerova velikog povjerenja, SS-ovac, koji ima zadatak da na ostacima raskomadane Jugoslavije stvori lojalne marionetske režime i države te podijeli zemlju među državama osvajačima.
On u Prilazu Gjure Deželića 9, gdje stanuje Maček, nastoji još jednom slomiti otpor kalkulantskog političara, ispijajući njegovu rakiju s posjeda u Kupincu pokušavajući ga nagovoriti da preuzme vlast u Zagrebu jer ne uzima u obzir ustaše, koji su malobrojni, neaktivni, a i saveznik Italija želi cijelu hrvatsku jadransku obalu, odnosno sve ono što nije dobila nakon Prvog svjetskog rata. No, Maček kalkulira, ali odbija zasjesti na tron kao njemačka marioneta.
U kući kod Mačekovih je prometno, ujutro se kod njega došao oprostiti i general kraljevske vojske Pantelija Jurišić, glavni zapovjednik 4. ratne (zagrebačke) oblasti. Jurišić je pobjegao iz Zagreba i bježi prema Petrinji, gdje ga uhićuju ustaše i predaju Nijemcima. Preživio je rat I umro u Beogradu 1960. godine.
U Zagrebu je i monsignor Svetozar Rittig, najveći velikodostojnik Katoličke crkve u Hrvatskoj koji će nedugo potom pristupiti partizanima. Tog dana ulicama središta Zagreba šetaju i Josip Broz Tito, šef Komunističke partije Jugoslavije i kasniji lider antifašističkog pokreta, te njegov bliski suradnik Aleksandar Ranković. Tu su još i Vladimir Bakarić i šef KP Hrvatske Rade Končar. Tito i Ranković žive u ilegali u Stenjevcu, ali bojeći se racija i hapšenja, odlaze u tajni stan partije na Trešnjevci. U gradu je i Miroslav Krleža koji s Brankom Gavellom priprema novu adaptaciju Gospode Glembayevih, ali će nove vlasti uskoro izbaciti iz HNK sve glumce Židove i Srbe, a u zatvoru u Petrinjskoj završit će i Krležina supruga Bela koja je trebala glumiti barunicu Castelli.
I ljubimica Zagreba, glumačko čudo od djeteta Lea Deutsch, postat će žrtvom ustaških monstruma. Poslat će je transportom u Auschwitz gdje će nastradati. Ustaše su nacistima plaćali novčanu kompenzaciju za Židove koji su odvoženu u koncentracijske logore smrti, kao što su plaćali i održavanje talijanske i njemačke vojske koja se razmjestila po NDH.
U ranim poslijepodnevnim satima Veesenmayer ponovno kod Mačeka. Njemački oficir ga obavještava da će ustaše preuzeti vlast. Slavko Kvaternik, nekadašnji austrougarski oficir, u svečanom lovačkom odijelu, vođi HSS-a najavljuje proglašenje NDH i traži da on podrži ustašku državu svojim proglasom. Predlaže mu da zajedno odu na Radio Zagreb u Vlašku 116 i proglase novu državu. Maček odbija te predlaže da se njegova izjava samo pročita. Njegov pomoćnik August Košutić piše izjavu na komadiću papira.
'Uskrsnuće' zločinačke države
Slavko Kvaternik, koji je, prisjeća se Miroslav Krleža, pompozno i ulizički u listopadu 1918. godine u Zagrebu pozdravljao "pobjedničke srpske časnike Njegovog veličanstva" te nazdravljao srpskom kralju Petru I. Karađorđeviću, izlazi iz Mačekovog stana i žuri pješke prema Vlaškoj.
Na ulazu u Radio Zagreb dočekuje ga poznati voditelj Ivo Šrepel, koji prekida program i najavljuje Kvaternika. Ovaj spominje Božju providnost, koju je stavio u istu ravan s "voljom našeg saveznika" bez čijih tenkova, koji u tom trenutku tutnje prema središtu grada, nikada ne bi bilo.
- Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskoga naroda i velika požrtvovnost našeg Poglavnika doktora Ante Pavelića te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu odredili su da danas, pred dan uskrsnuća Božjeg Sina, uskrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska.
Nakon što je Kvaternik pročitao proglas, kojim je "osnovana" NDH, Šrepel, koji će pred kraj rata 1945. godine biti smaknut ili umrijeti pod čudnim okolnostima u zatvoru u Lepoglavi zbog suradnje s partizanima, pušta ploču s arijom iz opere ruskog klasika Modesta Musorgskog - "Boris Godunov". Tako je zlosretna "uskrsnula" zločinačka ustaška država proglašena uz ariju na ruskom jeziku, dok se u pozadini čuje bat kremaljskih zvona. Bilo je, navode povijesni almanasi, 16 sati i 10 minuta. Miroslav Krleža u svom stanu u Radišinoj ulici (nekada Božidara Adžije, danas kneza Mislava) rezignirano kaže: "Javila se ona ista avet iz 1916., 1918., ali sada posve povampirena". Već tada se naslućivalo kuda ta "država" smjera i ide.
'Najtamnija ljaga'
Dio ljudi koji se zatekao na ulicama Zagreba pozdravlja Nijemce. Mašu im, bacaju cvijeće, pozdravljaju nacistički. No, neki svjedoče da su ljudi uglavnom bili ravnodušni i zbunjeni. Tito, kao Hrvat, ogorčen je. "Događaji u Zagrebu prilikom dolaska osvajača bit će najtamnija ljaga u Tvojoj povijesti, hrvatski narode", kazat će Tito. Aleksandar Ranković malo je suzdržaniji: "Bio sam na Jelačićevom placu. Primetio sam da je masa građana bila potpuno indiferentna, mada su pojedine žene prilazile tenkovima i bacale vojnicima cveće i pomorandže. Neki su psovali, neki plakali, neki prolazili kao da ih se ništa ne tiče."
Poznati glumac i redatelj Vjekoslav Afrić, koji je tada bio na zagrebačkim ulicama, kazat će da su za Nijemcima "ostajali samo zaprepašteni i unezvijereni pogledi", a njegov kolega Mahmud Konjhodžić, kazat će: "Laž je da je zagrebačko stanovništvo uopće izišlo na ulice da dočeka Hitlerove trupe. To je bila frankovačka laž. Na ulicama je ponegdje stajao tanak špalir ljudi i žena. Na Jelačićevu trgu špalir je bio također sasvim tanak, kao i svuda... Bilo je i nekoliko uzdignutih ruku i fašističkih povika. Ali najviše ljudi, koje sam tada vidio, kao da su se bili skamenili."
Tito i Ranković istog dana okupljaju članove CK KPJ i mjesnog komiteta Zagreb. Na sastanku su još Rade Končar, šef KP Hrvatske, Antun Rob, Josip Kraš, Pavle Pap, Leo Mates, Marko Orešković, Vlado Janjić Capo (kasnije zapovjednik prvog hrvatskog partizanskog odreda osnovanog u šumi Brezovica nepuna tri mjeseca nakon osnivanja maligne NDH), Vladimir Bakarić, Jakov Blažević, Dragutin Salaj i Stipe Ugarković. Na sastanku je zaključeno da se prijeđe u ilegalu, krene s otporom okupatoru te se kreće u osnivanje Vojnog komiteta. U Zagreb stiže i Sekula Drljević, vođa Crnogoraca koji želi dogovoriti obnovu države Crne Gore pod njemačkim patronatom.
Zbiva se to kada Slavko Kvaternik hita sa zapovjednikom njemačkih tenkista Kühnom preuzeti Banske dvore. U 19 sati skupina "domovinskih ustaša" s hrvatskim i ustaškim zastavama dolazi pred Banske dvore. Tamo su Slavko Kvaternik i Milovan Žanić (prvi opunomoćenik za unutarnje poslove NDH). Ustaše se postrojavaju za zapovjednika njemačkih snaga generala Kühna. Kvaternik ga pozdravlja: "Ovdje pored mene stoji izaslanik vođe velikog Reicha, njemu imamo mnogo zahvaliti da je oslobođenje bez krvi proteklo, zato kliknimo - Heil!"
Istog dana mađarski šef države admiral Miklosz Horty šalje pozdravni telegram, ali ne povlači vojsku iz Baranje i Međimurja. Njemačka i Italija još čekaju. Zagrebački muftija Muftić kaže: "Volja je svevišnjeg Alaha htjela da uz pomoć poglavnika, ustaša u zemlji i inozemstvu te savezničkih vojnika kucne radostan čas za sve Hrvate muslimane i katolike".
Rimski ugovori i logor smrti Jasenovac
Nije prošlo ni koji sat od osnivanja tzv. države, u Gospiću je već uhićeno 20 viđenijih tamošnjih Srba, a odmah sutradan ustaško redarstvo upozoravajuće je pokucalo na vrata viđenijih zagrebačkih Židova. Upozorenje da će za svakog Hrvata stradalog od srpskih vojnih vlasti biti strijeljano 10 Srba.
No, i dok su oni svi u Zagrebu još nema vođe, odnosno poglavnika, te novoproglašene države. On će stići, u pratnji jednog ili dva kamiona ustaša iz Italije punih pet dana kasnije, 15. travnja, potajice, noću, da ga nitko ne vidi. (Isto će se tako nakon sloma nacističke Njemačke i NDH u svibnju 1945. godine čemerno iskrasti iz Zagreba, ostavivši i državu i narod i vojsku spašavajući svoju glavu te putem tzv. štakorskih ruta - pobjeći u Argentinu).
Nije siguran kako će ga dočekati. Poznati hrvatski slikar Jozo Kljaković rekao je kako je 20 godina kraljevine Jugoslavije i srpske vladavine "dovelo do apsurda i abnormalne pojave, da Hrvati dočekuju naciste kao oslobodioce. A za Pavelića, Kljaković će reći: "Da su ga fašisti doveli, a nacisti prihvatili, "nije bio izraz hrvatske duše, on je bio čovjek balkanskog mentaliteta, karaktera i morala".
No, odmah zna što treba raditi, kako se dodvoriti i zahvaliti svojim mentorima - koji dan kasnije uvodi Rasne (nirnberške) zakone kojima se progone Židovi, a donosi vlastite o progonu Srba.
Neće mu dugo trebati, niti 38 dana vlasti od 10. travnja ili 33 od kada on preuzima dužnost da potpiše sramne i veleizdajničke Rimske ugovore kojima cijelu Dalmacija sa Splitom i otocima (osim Brača) predaje Mussolinijevoj Italiji koja, odmah počinje "dehrvatizaciju" i talijanizaciju svojih novih područja - uvodi se talijanski jezik u škole, mobiliziraju Dalmatince u talijansku vojsku, pripremaju talijanizaciju hrvatskih prezimena, provode deportacije, hapšenja i likvidacije Hrvata, a NDH na sve to šuti, pa čak i na otvorenu suradnju novih talijanskih vlasti i okupatora s četnicima popa Đujića koji harače po hrvatskim selima uz talijansku zaštitu.
Ustaše šute i surađuju s četnicima popa Đujića, a isto tako i s četnicima po Bosni, čije ranjenike liječe po svojim bolnicama, pa i daju državnu novčanu pomoć obiteljima poginulih četnika u borbi s partizanima.
Dok četnici vrše masakre po istočnoj Bosni nad muslimanima i Hrvatima, ustaške vlasti ne reagiraju. I dok je Mussoliniju predana Dalmacija, Mađarska koja je okupirala Međimurje, još jedan čisto hrvatski kraj, ne namjerava ga napustiti. I oni provode mađarizaciju tog kraja i tamošnje Hrvate mobiliziraju i šalju na istočno bojište. Uskoro će se osnovati i logor smrti Jasenovac u kojem će tijekom rata biti na najsvirepiji način likvidirano preko 80 tisuća ljudi, pretežno Srba. Židova i Roma, ali i Hrvata antifašista.
Mrak, tama, krv, izdaja nacionalnih interesa i podrepaštvo obilježit će tu ustajalu ustašku tvorevinu.