"Presvjataja Bohorodice, spasi nas" - molili su izbjegli Ukrajinci pred kipom Kraljice Mira u Međugorju, gdje je njih stotinjak našlo utočište bježeći pred ratnim strahotama, piše Slobodna Dalmacija.
Vapijući suznih očiju za spas svoje domovine, Ukrajinci su se točno u podne po vremenu u njihovoj domovini okupili u kapelici pored crkve svetog Jakova, moleći posebnu molitvu Bogorodici na ukrajinskom jeziku. Liturgiju je predvodio poljski svećenik rimskog obreda otac Arthur, koji je pozvao na molitvu za mir i Ukrajini i prestanak krvavog rata koji je Ukrajince rasuo po čitavom svijetu.
A neki su dospjeli i u Međugorje, hercegovačko marijansko svetište koje ih je dočekalo raširenih ruku. Na platou kod crkve zatekli smo skupinu malih Ukrajinaca koji su se igrali i zabavljali. Ratne strahote zamijenili su mirnom Hercegovinom. Pjevali su, crtali, bojili. Među šarolikim crtežima su cvijeće, sunce, nebo, proljeće, ali i bombe, požari i puške, koji su im ostali u lošem sjećanju.
Dječja pjesma
- Moj tata je u Ukrajini - rekla nam je jedna sedmogodišnja djevojčica sjetnog pogleda, u čijim se očima zrcali užas rata i strah za budućnost svojih najmilijih.
- Slava Ukrajini! - uzviknuo je jedan od mališana, a ostali su zdušno prihvatili, pa se njihov usklik prolomio praznim crkvenim dvorištem, koje je inače u vremenu korizme poluprazno, a sada su ga napunili mali Ukrajinci.
Ekipu iz Slobodne Dalmacije počastili su jednom lijepom ukrajinskom narodnom pjesmom.
Kažu da ne žele ići u školu u Međugorju jer očekuju da će se brzo vratiti kući. Planiraju ostati do kraja mjeseca. Nadaju se da će do tada rat završiti u njihovoj zemlji.
Nadya Lazaorvyche njihova je voditeljica. Do Međugorja je putovala pet dana spašavajući se od ratnih strahota.
Kaže da je u Međugorju dobro primljena. S njom su i Liliana, Tetiana i Alina.
Sve one nose ratne traume iz Ukrajine, u koju se ipak nadaju vratiti.
Hladno je u Hercegovini, puše bura i štipa za lice, ali ni približno nije hladno kao u Ukrajini gdje su temperature debelo ispod nule.
- U našoj domovini ne puše bura, hladno je, ali nema bure - kazuju nam ukrajinske izbjeglice s kojima smo razgovarali u Međugorju. Djeca okolo trčkaraju, igraju se, ali među odraslima nema ni trunke živosti i radosti. Zamišljena lica, suzne oči i prazni pogledi upućeni tamo negdje tisućama kilometara daleko gdje su ostali njihovi najmiliji.
Časna sestra Vesilija svakodnevno moli zagovor Bogorodice za spas Ukrajine. Kaže da se boji i ne zna što donosi sutra. Na svaki poziv iz Ukrajine se sledi jer misli da se dogodilo nešto loše njezinim najmilijima koji su ostali u ratom zahvaćenim područjima.
- Stradanje Ukrajinaca je veliko. Izgubila sam svoju domovinu - očajna je sestra Vesilija.
Slično razmišljaju i ostali s kojima smo razgovarali.
Stalno u plaču
Halya je u Međugorje došla u nedjelju. U pansionu ostaje do kraja mjeseca, a onda će vidjeti što će biti dalje.
- Ne želim ići u druge zemlje. Želim se vratiti u Ukrajinu i živjeti u miru - kazuje nam.
Većina Ukrajinaca u Međugorje je stigla proteklog vikenda nakon višednevna putovanja.
Jedna postarija gospođa stalno plače. Sin joj je ostao u Kijevu braniti grad. Kaže da je Putin monstrum koji želi Ukrajinu i Ukrajince sravniti sa zemljom.
- Strašno se bojim, molim vas nemojte me snimati. Pretužna sam. Jedina utjeha mi je molitva i zato svaki dan dolazimo točno u podne. Dva dana nisam ništa jela, samo sam povraćala. Dobri ljudi nam donose hranu, ali ne mogu jesti - očajna je naša sugovornica koja, umjesto da u miru provodi svoje umirovljeničke dane, bježi pred ratnim strahotama, bombama, avionima i projektilima.
- Nemam se gdje vratiti, vjerujte mi - govori nam.
- Hvala svim dobrim ljudima koji su nas ugostili u svojim domovima i pansionima. Nadam se da ćemo im se kad-tad odužiti na njihovoj velikodušnosti. Neki su se potpuno besplatno uselili u pasnione, a neki će platiti nešto simbolično za režije - kazuju nam.
- Hoću li ikada više vidjeti svoje najmilije? Hoće li moja djeca ikada više zajedno slaviti rođendane - ponavljali su očajni Ukrajinci s kojima smo razgovarali.
Domovinski rat
Za sada nije organizirana nastava za djecu. Trenutno to nije u planu, ali nije isključeno ako se ratne strahote nastave i izbjeglice ostanu duže vrijeme. Lokalno društvo Crvenog križa osiguralo je bojice, olovke, bilježnice i bojanke za prvu ruku, da se djeca koliko-toliko raspolože i zaborave na ratne strahote.
Stanovnici Međugorja s kojima smo razgovarali podržavaju Ukrajince u borbi za slobodu. I sami se prisjećaju Domovinskog rata u Hrvatskoj i BiH i poginulih branitelja koji su svoje živote položili na oltar domovine. Stoga im patnja ukrajinskog naroda nije strana, premda u samome Međugorju nije bilo izravnih ratnih razaranja.
- Pomoći ćemo im koliko god možemo. Ako Bog da pa krene turistička sezona i počnu hodočašća, sigurno će se naći posla i za njih, da mogu raditi i zaraditi. To je najbolja terapija da zaborave sve ono loše što su proživjeli - reći će iznajmljivači soba i apartmana, koji se nadaju da će za Uskrs nakon dvije godine u Međugorju krenuti vjerski turizam.
