Umro je Šain Memeti. Ovo ime i prezime mnogima na prvu neće puno značiti, ali kad se spomenu "Željo" i "Željo 2", sve će biti jasno, piše Slobodna Dalmacija.
Šain, koji se na onaj svijet preselio u nedjelju, u 79. godini života, bio je s bratom Hasanom vlasnik kultnih sarajevskih ćevabdžinica, nezaobilazne točke za mnoge koje je put naveo u glavni grad Bosne i Hercegovine i na Baščaršiju.
Počeli su s biznisom još daleke 1968. godine, kao privatnici u onom sistemu, da bi nakon dosta vremena otvorili i drugi lokal u istom dijelu glavne čaršije, Kundurdžiluku.
Ćevabdžinicama su davali imena po omiljenom nogometnom klubu s Grbavice, Željezničaru. Otkad su se u mladim danima doselili u grad pod Trebevićem iz makedonskog Gostivara, nisu propuštali ni jednu utakmicu.
Tako je bilo sve donedavno, dok godine nisu stisnule.
Interijerima obaju objekata dominiraju, naravno, grbovi Želje, fotografije gazda s nogometašima, kao i s mnogim poznatim osobama koje su se gostile s njihova roštilja, poput Roberta Prosinečkog, braće Mamić, Slavena Bilića s hrvatskim reprezentativcima, Severine, Tonyja Cetinskog, Stipe Mesića, Kolinde Grabar Kitarović...
'Kad mi izgubimo, sagnemo glavu!'
– Bili smo uz Želju i u dobru i zlu. Kod nas dolaze i navijači Sarajeva, šalimo se zajedno. Kada mi izgubimo, sagnemo glavu, a isto je i s njima. Navijači Sarajeva tijekom derbija žestoki su neprijatelji, ali nakon sučeva se zvižduka družimo.
Kad Sarajevo igra s bilo kojim drugim klubom, ja ću navijati za njega – opisali su atmosferu zaposlenici "Želje" kad su ih prije nekoliko godina i vječitog derbija posjetili novinari turske agencije Anadolija.
Braća Memeti nisu se voljela javno eksponirati. U digitalnim arhivama danas, unatoč detaljnoj pretrazi, teško da ćete naći neki njihov intervju, izjavu i slično na bilo koju temu.
Živjeli su za posao i za Želju, reći će oni koji su ih bolje poznavali.
Zanimljivo, i glavni poslovni "protivnik" bio im je bivši nogometaš FK Sarajevo i zakleti "pitar" (staro ime za navijače FKS-a) Nijaz Ferhatović. On u prvom susjedstvu drži "Peticu", također kultnu ćevabdžinicu.
Oduvijek su i domaći i ljudi sa strane bili u potrazi za odgovorom gdje su ćevapi bolji, dok se nije došlo do zaključka da se najviše razlikuju po boji: u "Petici" su više bordo, u "Želji" nekako plavkasti. Naravno, riječ je o bojama dvaju klubova.
Amidža Hase
– Ja sam tu rođen. Amidža Asim Ferhatović Hase bio je nogometaš... Kad izgubimo od Želje, radije ne bih izlazio iz kuće. Sram me je. Međutim, kad dobijemo utakmicu, onda samo hodam – objasnio je Nijaz taj rivalitet, koji u poslovnom smislu, barem koliko se zna, nikada nije prešao granicu pristojnosti.
Šain Memeti odavno je tajnu recepture koja privlači na stotine tisuća ljudi godišnje prenio na mlađe generacije. Legenda kaže da su im nudili brda i doline samo da odaju sastojke zbog kojih su njihovi ćevapi posebni, ali da su sve redom odbijali.
– Zvučat će patetično, ali tajna je, kao i u svakom poslu, u ljubavi prema onome što radiš.
Normalno, tajna je i u kvalitetnim sastojcima, pravoj temperaturi pečenja, pravovremenom okretanju i slično, ali presudno je da to rade ljudi koji znaju posao i rade ga s ljubavlju.
Jako je važno i kako se ćevapi jedu. Naša je preporuka da se jedu prstima, bez vilice i noža. Pribor za jelo nepotreban je "posrednik" u jedenju ćevapa i s njim nije isti okus ove mesne delicije. Također, pravi ćevapi se ne jedu bez luka!
Od priloga svakako ide kajmak, a Hrvati i Slovenci vole i ajvar, što isto može proći (smijeh). Uz prave ćevape nikako ne bih preporučio majonezu i kečap, to jednostavno ne ide skupa! – detaljno je objašnjavao prije nekog vremena novinarima iz Hrvatske nasljednik poslovnog carstva Haris Memeti.
Naslijedio je i tu jednu, očito obiteljski urezanu suzdržanost i nije se želio navući kada su ga pitali jesu li bolji ćevapi kod njega ili kod brata, koji drži "Želju 2" nakon što su podijelili posao:
– Teško ja mogu objektivno odgovoriti na to pitanje, morate probati i jedne i druge pa je najbolje da sami to procijenite, piše Slobodna Dalmacija.