Sirijskom vladajućem režimu Bašara al-Asada nije trebalo dugo da od razaranja koje je njegovu narodu donio potres pokuša iskamčiti prijetvornu političku korist. Još dok su 6. veljače hitne službe tek kretale do žrtava potresa magnitude 7,8 stupnjeva, Asadove perjanice slale su zapadnim vladama zahtjeve da odmah prekinu prisilne ekonomske sankcije nametnute Siriji. Ni ruski režimski propagandisti nisu zaostajali u porukama kako se "Sirija mora nositi s užasnom katastrofom pod zapadnim sankcijama koje su uništile njezin medicinski sektor i sposobnost adekvatnog odgovora“, donosi Slobodna Dalmacija.
Istodobno, Asadov licemjerni režim je zaprijetio blokiranjem bilo kakve pomoći najpogođenijim područjima koja drži oporba na sjeverozapadu Sirije, a njegov veleposlanik u UN-u inzistirao je da Damask mora nadzirati apsolutno sve isporuke humanitarne pomoći. Uzalud je UN-ov koordinator za Siriju apelirao da se politiku ostavi po strani i prione humanitarnom radu jer situacija i žrtve ne mogu dopustiti čekanje, objavila je mreža neprofitnih medijskih kuća The Conversation.
Zapadne sankcije u Siriji zbog režimske smrtonosne represije traju već 12 godina, još od kad su Asadove vlasti pritvorile i zlostavljale tinejdžere koji su crtali grafite u Darai u južnoj Siriji, što je izazvalo narodnu pobunu. Tadašnji američki predsjednik Barack Obama naredio je blokadu imovine umiješanih u kršenja ljudskih prava, a slijedile su ga EU i Kanada zabranama putovanja, te izvoza robe i tehnologije koju bi mogle koristiti oružane snage režima. Ubrzo je Washington proširio sankcije i na naftni sektor te zabranio bilo kakav izvoz robe iz SAD-a u Siriju.
SAD su stavile na crnu listu i osobe povezane s Asadovim programom kemijskog oružja, odmah nakon napada sarinom i klorom koji su ubili i ranili tisuće sirijskih civila. Washington je 2019. dodatno pooštrio mjere novim aktom u Kongresu, potaknut fotografijama 6785 zatočenika, od kojih je većina bila mučena do smrti u zatvorima Asadova režima. Zakon je bio usmjeren na industrije povezane s infrastrukturom i vojnim održavanjem.
Američke, europske i međunarodne sankcije kroz cijelo to vrijeme uključivale su iznimke za humanitarnu pomoć sirijskim građanima. Ministarstvo financija SAD-a širilo je kroz godine svoju opću licencu za legitimne humanitarne aktivnosti, dok je nastavilo uskraćivati potporu zlonamjernim udrugama i pojedincima. Kad je lani Europska unija produžila svoje sankcije Asadovu režimu, također je ponovljeno da “izvoz hrane, lijekova ili medicinske opreme ne podliježe sankcijama EU-a, a predviđen je i niz posebnih iznimaka u humanitarne svrhe”.
Humanitarna pomoć Zapada se isporučivala u Damask cijelo vrijeme tijekom ustanka, unatoč tekućem ratu i represiji, no velik dio nje završio je u džepovima Asadovog režima i njegovih prijatelja. Evidencijom 779 unosa preko UN-a za 2019. – 2020. godinu utvrđeno je da je sirijski vladajući režim preusmjerio čak 100 milijuna američkih dolara pomoći, uz manipulaciju deviznim tečajevima. I brojna druga sredstva uzeta su od nevladinih i humanitarnih organizacija koje djeluju u područjima pod kontrolom režima. Human Rights Watch i Syrian Legal Development Program u službenim zaključcima su iznijele kako su agencije UN-a sustavno bile izložene "značajnom reputacijskom i stvarnom riziku da svojim sredstvima financiraju aktere koji zlostavljaju građane u Siriji, djelujući u visokorizičnim sektorima bez dovoljnih zaštitnih mjera".
Unatoč svemu tome, Europska unija prihvatila je zahtjev Asadova režima za pomoć nakon potresa u okviru Mehanizma civilne zaštite EU-a. Početnih 3,5 milijuna eura dodijeljeno je za pristup skloništima, vodi i sanitarnim uvjetima te različitim zdravstvenim artiklima, te za potporu operacijama potrage i spašavanja. Slijedila je Njemačka s objavom dodatnih 26 milijuna eura humanitarne pomoći, te Velika Britanija s oko 3 milijuna funti. U četvrtak je i Ministarstvo financija SAD-a najavilo produljenje licence za humanitarnu pomoć, kako bi jasno stavilo do znanja da „američke sankcije u Siriji neće stajati na putu naporima za spašavanje sirijskog naroda".
Sirijska režimska prepreka svakoj međunarodnoj pomoći već je dugo podignuta oko područja pod kontrolom oporbe u sjeverozapadnoj Siriji. Još je davne 2014. godine UN odobrio četiri prekogranične postaje za operacije pomoći ovome dijelu Sirije, dva prelaza iz Turske u sjeverozapadnu Siriju i dva iz Iraka na sjeveroistok zemlje. Do 2022. ruski je veto u Vijeću sigurnosti UN-a smanjio ove četiri postaje na samo jednu, prijelaz Bab al-Hawa iz Turske u pokrajinu Idlib. A da nije bilo invazije Vladimira Putina na Ukrajinu, Rusi bi vjerojatno zatvorili i tu posljednju arteriju u siječnju, uskraćujući za više od 4 milijuna ljudi bilo kakav pristup humanitarne pomoći.
Neposredno nakon potresa, put iz Turske do Bab al-Hawa je teško oštećen. Turske vlasti morale su dati dopuštenje za prijelaz humanitarnih konvoja, ali su, razumljivo, bile potpuno obuzete pomaganjem vlastitom narodu. A UN je oklijevao koristiti druge prijelaze zbog stalnih prigovora Asadovog režima i Rusije.
Kao rezultat toga, prva pomoć od šest kamiona sa šatorima i higijenskim proizvodima stigla je u sjeverozapadnu Siriju tek u četvrtak, više od 72 sata nakon potresa. Spasilački timovi koji se mahom oslanjaju na stare dizalice, pijuke i lopate bili su ogorčeni sporošću. Politički analitičar Karam Shaar s Instituta za Bliski istok sažeo je razloge: “Uzdah tisuća zarobljenih pod ruševinama prestao je tijekom proteklih nekoliko sati. Zašto UN nije požurio pomoći? Zato što im je trebalo dopuštenje Damaska: istog onog Damaska koji ovdje bombardira dan i noć.”
U međuvremenu, dok broj poginulih u potresu raste i u sirijskim područjima pod kontrolom oporbe i pod kontrolom režima, licemjerni politički bubanj iz Damaska nastavlja lagati i za zlo optuživati druge. Asadov ministar vanjskih poslova Feisal Mikdad na nedavnom sastanku s visokim dužnosnikom UN-a drznuo se izjaviti, bez ikakve očite ironije, kako je „zapadna politizacija humanitarne pomoći Siriji neprihvatljiva."