- Popis stanovništva opet je pokazao pogrešnu demografsku sliku. Ponovno je ubrojano fiktivno stanovništvo, ali i radnici koji su u Hrvatsku uselili iz prijašnjih kvota za zapošljavanje stranaca. Najmanje 200.000 stanovnika je prikazano više od stvarne brojke - kaže doc. dr. sc. Tado Jurić (42) referirajući se na prve rezultate aktualnog popisa stanovništva Državnog zavoda za statistiku (DZS) prema kojima Hrvatska službeno ima 3.888.529 milijuna stanovnika. Loše demografske prognoze su se, nažalost, obistinile - u proteklih 10 godina Hrvatska je službeno izgubila 396.360 stanovnika (kao da su netragom nestali građani Splita i Rijeke). Povjesničar, politolog i demograf, koji radi kao docent na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, međutim, smatra kako je realan broj stanovnika RH puno lošiji od službenog, te nudi objašnjenje zašto su potvrđeni rezultati takvi kakvi jesu, piše Slobodna Dalmacija.
- U 2011. u Hrvatskoj je živjelo 3.874.000 Hrvata, a u 2021. de facto, dakle bez fiktivnih stanovnika, živi oko 3.400.000. Broj Hrvata pao je za 9 posto, broj stranih državljana porastao je za 5 posto. Dok je 470.000 Hrvata manje, 200.000 stranaca je više u samo 10 zadnjih godina. No, zašto se brojke prikazuju onako kako se prikazuju?! Zato što Hrvatska od EU dobiva sredstva po glavi stanovnika pa ne postoji pravi interes pokazati stvarnu sliku. K tome, ovakva depopulacija, gubitak preko 10 posto populacije u manje od osam godina, u mirnodopskim prilikama nikada se nije dogodila nigdje na svijetu, osim u BiH, pa ne ide na ruku političkim elitama, tako da im je cilj umanjiti ju.
Što mislite, gdje se zakazalo u metodologiji?
- Metodologija nije bila odgovarajuća jer popisivači nemaju bazu podataka na osnovu koje bi mogli kontrolirati točnost navoda. Primjerice, navodi jednog člana kućanstva o ostalim članovima obitelji koji su živjeli u Hrvatskoj do referentne točke popisa (31. kolovoza) uzimaju se kao neupitna činjenica. Time oni bivaju ubrojeni u stanovnike Hrvatske iako su odselili, a nisu se odjavili. Nadalje, dovoljno je da pojedinac navede da namjerava živjeti u Hrvatskoj godinu dana, čime automatski ulazi u evidenciju kao stalni stanovnik. Tako smo popisali i radnike iz kvota za strane državljane kojih je u prosjeku, zadnjih godina, svake godine bilo oko 70.000. Mogućnost zlouporabe popisne metodologije ostala je i u prostoru samopopisivanja, odnosno online popisivanja u sustavu e-građanin. Ne samo da jedna osoba iz kućanstva može online popisati ostale članove kućanstva bez ikakve provjere vjerodostojnosti takvih navoda, nego ne postoji ni mogućnost provjere je li samopopisivanje uopće izvršeno u Hrvatskoj ili, primjerice, iz Njemačke. Uz to, velik dio Srba koji ne žive u Hrvatskoj (procjena je prema UN-u čak 1/3) popisao se kao građani Hrvatske, a slično je i s Hrvatima iz BiH. Svakako na umu treba imati i činjenicu da zbog ovakvih praksi dolazi i do raznih zlouporaba socijalnog i drugih sustava, što je državi dodatan problem.
Postoji li neki drugi način da se dođe do kvalitetnijih podataka?
- Upravo kako bi se izbjeglo samozavaravanje fiktivnim stanovništvom, razvio sam dodatnu metodu procjene de facto populacije i to na dva načina: metodom digitalne demografije te razvojem pomoćne metode procjene broja stanovnika s potrošnjom vode kao indikatorom depopulacije. Naime, ako je u nekom kućanstvu prijavljeno deset osoba, a izmjerena potrošnja vode odgovara prosječnoj potrošnji jedne osobe, to je poprilično pouzdana indicija da tu imamo fiktivne stanovnike. Analiza za cijelu RH je još 2018. pokazala da u Hrvatskoj trenutno ne živi više od 3,8 milijuna stanovnika. Detaljnije možete pročitati u mojoj knjizi "Gastarbeiter Millennials". Smatram da nam treba registar stanovništva i da taj posao ne može provoditi MUP. Potreban nam je i mikrocenzus po uzoru na Austriju, Njemačku i Švicarsku. Riječ je o praćenju 1 posto populacije kroz cijelu godinu na osnovu čega se dobivaju znatno bolji uvidi.
Koji su, po vašem mišljenju, ključni razlozi velikog iseljavanja iz Hrvatske? Zašto čak i ljudi u 50-ima odustaju od države u kojoj su do jučer živjeli i traže sreću van njezinih granica? Jesu li ponajprije u pitanju ekonomski razlozi ili ih je Hrvatska naprosto umorila svojim iskrivljenim sustavom vrijednosti?
- U apsolutnom broju najviše se ljudi iselilo iz nekih od gospodarski najjačih regija - Zagreba, Rijeke i Splita (u relativnom iz Slavonije). To je jasna potvrda teze da su slabe institucije, nesigurnost i nepravda ustvari ključni razlozi iseljavanja. Na koncu, to svjedoče naši iseljenici ispitani u velikom uzorku od gotovo njih 1800 tijekom 2016., 2017. i 2020. Rezultate sam pokazao u knjizi "Gubimo li Hrvatsku" iz 2018. i "Gastarbajteri milenijci" iz 2021.. Ispitivanje pokazuje da je većina iseljenika u Hrvatskoj imala posao, da najčešće imaju završenu srednju školu, dok je udio visokoobrazovanih 37,8 posto. U analizi životnih vrijednosti zaključio sam da mladi ne odlaze zbog novca, odnosno da bi se brzo "obogatili" ili što brže došli do što veće plaće, što je vladajuća teza političkih elita. Potvrđuje to i činjenica da je više od polovice iseljenika imalo radno mjesto u Hrvatskoj. Analiza iseljeničkih stavova pokazala je da je glavni poticaj odlasku iz zemlje predodžba da u Hrvatskoj nisu institucionalizirane vrijednosti radne etike i uopće poštenja. Percepcija iseljenika je da se njihovo društvo moralno slomilo, a istraživanja pokazuju jasnu vezu između političke etike, slabih institucija i iseljavanja.
Ipak, u situaciji kad zaposleni ljudi s redovnim primanjima važu iz tjedna u tjedan koliko će puta u sedam dana jesti meso i hoće li uopće kupiti voće egzistencijalni razlozi nisu zanemarivi?
- Ne umanjujem ekonomski aspekt iseljavanja i želju radnika za većom plaćom. Međutim, ta prevladavajuća teza krije iza sebe jednu dublju filozofiju i zapravo ide u korist političkim elitama koje tvrde da one ne mogu ponuditi uvjete za veće plaće jer je Hrvatska bila u ratu i ekonomski se do danas oporavlja. Uzgred budi rečeno, identičnu su tezu koristile i komunističke elite u Jugoslaviji. Takvom tezom da pojedinačna želja za većom materijalnom koristi odvlači ljude iz Hrvatske političke elite žele opravdati sebe i umanjiti svoju odgovornost. Migracije ovih razmjera uopće nisu uobičajena pojava u EU-u kako se to želi prikazati, nego su isključivo pojava kod društava s ozbiljnim problemima. Dok je iz Njemačke ili Britanije migriralo 1 posto radnika, iz Hrvatske je migriralo 18 posto. Korupcija i klijentelizam učinili su više štete hrvatskom nacionalnom identitetu nego što su oštetili gospodarstvo. Mladi hrvatski iseljenici u Njemačkoj spremni su na puno više odricanja nego u domovini zato što vjeruju da će im se trud i odricanje tamo isplatiti. Vjeruju da u Njemačkoj postoji poštenje i sustavno nagrađivanje truda, dok su u Hrvatsku kao državu izgubili povjerenje.
Kako komentirate izjave ovdašnjih političara, koji su se na rezultate Popisa uglavnom osvrtali riječima:" Rezultati nas nisu iznenadili. To je bilo očekivano"?
- Onda je pitanje zašto nisu ništa poduzeli? Stalno govore isto:"Čekat ćemo na konvergenciju". Međutim, dokazali smo i da se konvergencija u EU ne događa. Siromašni su sve siromašniji, bogati sve bogatiji. Političari neprestano šalju njima najdražu poruku:"Svi se u EU kreću". Nije točno. Kreću se siromašni k bogatima, dok njihovi proizvodi dolaze siromašnima. Dok je iz Hrvatske iselilo 18 posto radnika, iz Britanije, Njemačke i Francuske je isto učinilo samo 1 posto. Probrano stanovništvo nam je otišlo, dok se udio konformista u društvu povećao. Stoga će sve teže biti nešto mijenjati. Dokazali smo i da je korupcija još porasla s iseljavanjem. To je ono što je još problematičnije. Naime, uigrane klijentelističke veze su još čvršće odlaskom kritičara. Uvijek kažem:"Kritičari odlaze". Doznake dolaze. Za političare svih ovih prostora bolje ne može biti. Hrvatskim političkim elitama iseljavanje ide na ruku jer učvršćuju svoje konformističko biračko tijelo. Da se razumijemo, niti opozicija nije ništa poduzela. Svi su se dokazali. Nisu referendum o demografiji pokrenuli. Nikome demografija nije bila ključna tema u demografskom programu. Država nije ispunila glavni cilj i smisao svog postojanja - opstanak svojih građana. Iseljavanje je obesmislilo i borbu branitelja, jer se sigurno nisu borili za zemlju u kojoj njihova djeca neće htjeti ostati.
Što je nužno žurno poduzeti kako bi se promijenili negativni trendovi?
- Tri poteza treba poduzeti odmah sutra. Kao prvo, rad na daljinu kao ključnu demografsku mjeru. Rad na daljinu usporio bi odljev mozgova s periferije Hrvatske, ali i EU. Ova bi mjera mogla ponovno naseliti velika napuštena područja Hrvatske, ali i biti primjer ostalim EU periferijama. Takvim bi se pristupom nesumnjivo postigla bolja raspodjela stanovništva na razini cijele Hrvatske i EU. Mjera bi mogla dati novi poticaj napuštenim ili demografski ranjivim područjima i omogućiti radnicima da napuste gradove s visokim životnim troškovima. Time bi se divljanje cijena nekretnina u Zagrebu i Splitu dovelo u red. Rad na daljinu smanjio bi potrebu mladih za životom u velikim gradskim središtima kako bi povećali šanse napretka u karijeri; smanjio bi emisiju CO2 zbog manje potrebe kretanja te rasteretio gužve na zagrebačkim prometnicama. Ukoliko bi EU prihvatila ovu mjeru, to bi omogućilo povratak dijela iseljenika sa Zapada dok bi u slučaju nastavka potencijalnih novih pandemija i terorističkih napada, život u provinciji mogao postati čak i nužda. Za razliku od drugih demografskih mjera, ova ne traži nikakva materijalna sredstva i izdvajanja od države.
Koje su druge dvije?
- Nužan je i referendum u kojemu smjeru želimo daljnji razvoj društva po pitanju useljeničke politke, odnosno treba li ukinuti odrednicu da poslodavci mogu u neograničenom broju primati strane radnike bez ikakvog selekcijskog postupka. Potrebno je i ukinuti drugi mirovinski stup jer od sredstava u njemu neće biti ništa uslijed iseljavanja. Time bi nam svima plaća porasla za tisuću kuna u prosjeku. Ujedno je potrebno zatražiti zajednički zdravstveni i mirovinski sustav na razini EU. Naime, ime ove igre je zamjena stanovništva. Hrvatsku se, uz pristanak hrvatskih političkih elita, pretvara u vikedicu Europe i starački dom. Krupnom kapitalu Hrvatska je zanimljiva kao nekretnina, a Hrvati tu samo smetaju, odnosno mogu ostati oni koji će biti poslužni serviseri. EU uzima bijele kršćane Slavene, i otprilike nama poručuje "a vama tko dođe". Kad ovo govorim moram istaći kako u mojemu razmišljanju, naravno, nema elemenata rasne superiornosti i inferiornosti ili ksenofobije, nego je riječ o trendovima. Dokazano je kako je trošak integracije useljenika znatno niži iz europskih zemalja nego iz zemalja u razvoju. No, podsjećam, ne postoji samo pravo i sloboda kretanja nego i pravo i sloboda da se ostane na svome.