Ah, kako je to nekoć bio gospodski posao. Ljubljanska banka je u ono doba, sjećaju se dobro tih dana danas umirovljene bankarice, jednom tjedno plaćala frizuru svojim zaposlenicama. Dobivale su novac i za cipele, a radnu odjeću – uniforme, osiguravale su banke.
Pamte kako su klijenti, strpljivo i pokorno, stajali u dugim redovima pred šalterima, a bankarskim službenicama, danas to zvuči nevjerojatno, bilo je čak dopušteno zapaliti cigaretu na radnom mjestu. Imale su status boginja, kraljica svemira, a ni plaće nisu bile loše. Da, bilo je to onomad, u Jugi, u socijalizmu, kad ništa nije bilo podređeno tržištu, a nije bilo ni inozemnih vlasnika, koji su, zarad profita, gazili sve pred sobom kao što to čine danas u “samostalnoj” Republici Hrvatskoj.
Nekad toliko željeni posao u nekoj od poslovnica banaka odavno je u Hrvatskoj postao neprivlačan. Što bi rekla jedna od bivših bankarskih djelatnica, koja je, vidjevši gdje je upala, pobjegla iz poslovnice glavom bez obzira: “Ako ste osoba koja ne podnosi stres, nikako se ne prijavljujte na posao bankara. Još uz to ako je ne volite ili vam ne ide prodaja, onda stvarno nema smisla. Bilo mi je jednom dosta, za sva vremena! Ne želim provesti život na tabletama za smirenje.”
Presing i nerealna očekivanja
Naše dvije sugovornice iz Splita, koje još uvijek rade u banci, slažu se s njezinom tvrdnjom. Prva, zvat ćemo je Marija (pravi identitet poznat redakciji), radi taj posao više od dvadeset godina. I daleko je dogurala u hijerarhiji, što ne znači da je izgubila vezu sa stvarnim životom. Samo je očvrsnula, a i sama je vezana stambenim kreditom za instituciju u kojoj radi. Druga, oslovljavat ćemo je Ivana, jer bi iste sekunde, baš kao i Marija, dobila otkaz zbog svog javnog istupa, nešto manje od dva desetljeća odlazi na posao u mnogima u Hrvatskoj omraženu - banku. Objema su dobro poznate promjene u bankarskom sektoru na teritoriju RH minulih godina.
- Banka je bila institucija dok je bila u državnom vlasništvu, bio je to gospodski posao. Kad su ušle privatne banke na naše tržište, jedino što je, u početku, bilo dobro jest povećanje plaća. Ali profesija je u međuvremenu izgubila dignitet - potvrđuje Marija prisjećajući se djetinjih dana, dok je maštala o poslu koji danas radi. Najviše pamti dotjerane, zgodne žene na šalterima i uzdahe u stilu: “Aaa, ona ti radi u banci.” Ali, davno je, kaže, to bilo. Sad se samo spominjalo.
- Nekad vas nitko od nadređenih nije pitao: “Što si prodao?” Stvarno si se mogao osjećati kao gospodin čovjek. Sam posao je bio znatno lakši... Danas je puno više papirologije i neprestano se povećava, a banka je zapravo postala trgovina. Sredinom 2000-ih je krenulo s pošasti stambenih kredita, a zadnjih deset godina i svim ostalim proizvodima (police osiguranja, prebacivanja tekućih računa, kreditne kartice i sl.). Pritisak je sve veći, zato zaposlenici pucaju. Uz to je u našem društvu zbog slučaja “švicarac” ostalo trajno nepovjerenje u poslovanje banaka.
Djelatnici su, jasno, krivi za sve. Ljudi su generalno frustrirani prema bankama kao institucijama i za svaku i najmanju sitnicu, krivu uplatu ili nešto tog tipa, spremni su urlati na njih. A te žene na šalterima rade za pet, šest tisuća kuna... Naravno da će davati otkaze i odlaziti, radije će i konobariti, raditi u nekom butiku ili u zlatarnici, s manje stresa i odgovornosti, a za istu plaću - razumije Marija dojučerašnje kolegice, koje više nisu mogle izdržati pritisak. Presing, najčešće nerealno postavljenog prodajnog rezultata, koji već godinama lebdi iznad glava zaposlenika u poslovnicama banaka, tjera ih na odlazak. Banka je, slažu se i Marija i Ivana, svedena na supermarket...
Mladi odmah shvate...
- Znaju me zvati ljudi, klijenti drugih banaka i reći kako ih voditelji poslovnica doslovnu vuku za rukav kako bi im uvalili neki proizvod i to rade sve dok ne prodaju ono što su zacrtali. Sve se svelo na dnevnu prodaju, zaposleniku banke dovoljno je imati ludog voditelja i odmah se može upucati. Naravno da mlađi ljudi koji dođu raditi u banku brzo shvate kako im za tu plaću i taj presing prodajnog rezultata nema smisla ostajati na tim radnim mjestima. I daju otkaze... Ima tu nekih bonusa, ali da bi se došlo do njih u sto kategorija mora se ostvariti minimum od 80 posto. Uz to se bonusi na prodaji stalno mijenjaju, to ne bi dragi Bog razumio - objašnjava Marija, koja i sama radi pod pritiskom prodajnog rezultata.
Nije takvo što rezervirano samo za službenice na šalterima, najpotplaćenije i najmanje cijenjene djelatnice u bankarskom lancu. A prodaje se sve... Preporučuje se, primjerice, uvaliti klijentu što skuplji paket uz tekući račun, paletu različitih osiguranja ili investicijskih fondova, treći stup osiguranja... Sve prolazi. Samo ga “priveži”.
- Kad u doba inflacije našim klijentima, ne govorim o strancima, nudimo paket od 100 kuna, njima je to, naravno, skupo. Kome to treba?! Ukidamo bankomate, a onda im prodajemo taj paket i govorimo: “Eto, s tim ćete moći podizati novac na bakomatima.” Pa nisu ljudi ludi - žesti se Marija, ističući kako bi se bankarski poslodavci u Hrvatskoj najviše “htjeli riješiti gotovine” u poslovnicama, jer im takav tip poslovanja predstavlja trošak. Za takvo što potrebni su zaposlenici, a puno je prigovora i žalbi klijenata, koji će, kako stvari stoje, ubrzo “pričati” samo s govornim automatima i samostalno podizati online kredite.
Štikle i ‘trliš’
S pritiskom prodajnih rezultata svakodnevno se bori i Ivana, odrasla, baš kao i Marija, u skromnoj, radničkoj obitelji. Kad se 2005. zaposlila u jednoj splitskoj poslovnici velike ovdašnje banke u austrijskom vlasništvu, “radilo se normalno”, bilo je mnoštvo klijenata i puno posla, ali djelatnicima nitko od nadređenih nije radio pritisak.
- Kući sam odlazila iscrpljena, ali sretna. Moj brat je u to vrijeme radio na građevini. Kako smo živjeli zajedno u roditeljskom stanu, on bi ujutro, uoči odlaska na posao, obukao radno odijelo, a ja suknju, košulju i štikle. Plakala bih, dok sam ga gledala, kako tako jadan, u trlišu, ide na posao, a ja odlazim sređena u ured. Nakon nekoliko godina u bankama su počeli pritiskati osoblje s planovima. Nikad nisu bili zadovoljni, psihološki presing bio je ogroman. I dalje sam gledala brata kako u trlišu ide na posao, a ja sam oblačila svoje suknje, košulje i štikle. I opet bih plakala, ali zato što sam htjela biti na njegovu mjestu, raditi njegov posao, a da moj u banci preuzme netko drugi - s mukom se prisjeća Ivana. Još i sad joj je pred očima slika žene, koja je tada mela lišće na ulici ispred njezine zgrade. Sretala ju je svakog jutra kad je odlazila na posao. Svjesna je da će zazvučati smiješno, ali i njoj je zavidjela.
- Znala sam da će ona pomesti tu ulicu i nitko je neće psihički maltretirati, a ja, gospodski odjevena, idem u pakao gdje su me maltretirali na sve moguće načine. Što god da napravila, nisu bili zadovoljni - priča Ivana. Promijenila je radno mjesto, otišla raditi u drugu banku. I sad joj je nešto mirnije radno okruženje. Svjesna je, kaže, kako je to nekoć bio cijenjen posao, skoro poput onog poput liječničkog, ali sada to nema veze ni s čim.
- Bankari su danas trgovci, banke su se svele isključivo na to, ali nisu svjesni da to dugoročno vodi u propast. Sve je trgovina, zato više nemamo ni klijente. Primjerice, žele im, pod svaku cijenu, uvaliti svoje proizvode, bez obzira hoće li ih koristiti ili neće. Sad ću vam objasniti i zašto. Otprilike svako četiri godine u bankama se mijenjaju uprave. U te četiri godine njima je bitno da napumpaju rezultat. Kako to učiniti?! Evo, recimo, ima se u ponudi tri vrste kreditnih kartica, koje su u pravilu iste. Osoblje u banci dobije nalog: “Prodajite, prodajite.” I onda se bankarice trude jednom klijentu uvaliti sve tri, jer će ih tako vezati. I klijent kaže: “Ali ja ne koristim kreditne kartice”. I dobije odgovor: “Ako želite kredit, onda to morate imati.”
Radnici bježe...
Onda ih, ipak, uzme, a bankarica mu kaže: “Vi možete za pola godine blokirati te kartice.” Banka tu sebi radi nepotreban trošak, jer i izrada kartice i njezino slanje koštaju, a meni nikad nije bilo jasno zašto to sebi čini. Dok nisam shvatila da šefovi u bankama izdaju takve direktive kako bi opravdali vlastitu svrhu, imali povlastice u kojima uživaju, stimulacije i bonuse, povoljne kamate za svoje kredite i slično. I onda oni odlaze, ali dolaze novi na njihova mjesta, koji, primjerice, neće prodavati kreditne kartice, nego životno osiguranje ili nešto treće - tumači Ivana. Kao i Mariji potpuno joj je jasno zašto djelatnice, poput onih na šalterima s plaćama od pet, šest tisuća kuna, daju otkaze i idu raditi nešto drugo.
- Ljudi bježe iz velikih banaka. Osim toga, bankarstvo u ovom obliku kakav poznajemo više neće opstati. Gotovina odlazi iz poslovnica, kredit će klijenti sami podizati putem digitalnih platformi, potrebno je i sve manje kadra. Šaltera je puno manje, klijent će sve teže imati mogućnost ostvariti kontakt uživo. A u svemu tome ljudi više ne žele ići u banke, izbjegavaju ih koliko god mogu. Banke su za njih nužno zlo - kaže naša sugovornica.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....