Ekonomska i socijalna kriza od 2008. utjecala je na krizu socijalne države pa su oslabili mehanizmi zaštite širih slojeva stanovništva, pri čemu su naravno najpogođeniji oni najsiromašniji. Taj proces uklopio se i u ekonomsko slabljenje srednjeg sloja. Kada se tome doda razbuktali koncept liberalnog kapitalizma u kojemu nema gornje granice najviših plaća kao ni najdonje najnižih, dobije se stanje da su neki radnici, kako bi preživjeli, prisiljeni raditi nekoliko poslova.
U proteklih dvadesetak godina broj osoba koje rade istovremeno nekoliko poslova više se nego udvostručio. Obično su to poslovi niske kvalifikacije gdje se plaća tek zakonom zajamčena minimalna satnica koja, kako upozorava glavni tajnik sindikata Philipp Schumann, nipošto nije dovoljna: "S dvanaest eura zajamčene satnice i kod radnog tjedna od 42 sati možete zaraditi nešto manje od 2.200 eura bruto. To je tek nekih 60 posto prosječnih prihoda u Njemačkoj i nije dosta za život", rekao je on za Deutsche Welle.
U Njemačkoj je uobičajeno plaću izražavati bruto iznosom. Od tog iznosa se odbijaju doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, kao i crkveni porez te porez na prihod – a on pak ovisi i o bračnom stanju i broju djece. Pa tako od 2.200 bruto na računu možda završi tek nekih 1.500 eura.
Ni fakultetska diploma nije dovoljna za preživljavanje
Veliki korak ove njemačke koalicijske vlade bio je što je u listopadu povisila minimalnu satnicu na 12 eura, ali inflacija i poskupljenja su pojeli gotovo sve što se dobilo tom odlukom. U Njemačkoj je gotovo 17 posto stanovništva, preko 14 milijuna građana, zahvaćeno siromaštvom, a ta brojka zbog inflacije i dalje raste.
Kako piše Deutsche Welle, kao ilustracija teškoga sastavljanja kraja s krajem u Njemačkoj odličan je primjer šesteročlane obitelji iz Wetzlara. Otac je strojarski tehničar u punom radnom odnosu, majka Anika je radila sa skraćenim radnim vremenom kao pomoćnica u nastavi. Kako je sve postalo skuplje za preko 20 posto, makar je otac radio naizmjenice u tri smjene, u kućnoj blagajni je nedostajalo nekih 700 eura.
Osim u školi, Anika sada radi i u jednom dječjem vrtiću, a onda i kao prodavačica u pekarnici. Za slobodni vikend više ne zna. "Toliko poslova istovremeno je apsolutno opterećenje i totalno iscrpljujuće. Jedino što još možemo je raditi i razmišljati kako da uopće organiziramo naše poslove, skrb za naše četvero djece i sve druge termine", žali se Anika. U školi prima 15 eura na sat, ali to bi trebalo biti dvostruko više da bi im bilo dovoljno za život.
I oni koji imaju fakultetsku diplomu moraju raditi više poslova, pri čemu su uredno radno vrijeme i slobodni vikendi nemoguća misija.
Ni rad od 14 - 15 sati dnevno ne donosi sigurnost
Olaf Karg je studirao socijalno pravo i do kraja prošle godine radio je samo kao posrednik u ugovaranju stambenih kredita. Ali zbog sve većih kamata posao s kreditima praktično je stao, pa sada radi svašta. Kao tonski tehničar na konferencijama, kao DJ te kao pomoćnik u službi spašavanja. "U lošim mjesecima nedostaje mi i po nekoliko tisuća eura. Sa samo jednim poslom imao bih barem 1.000 eura premalo", objašnjava taj 53-godišnjak. Ne može si priuštiti odbijanje bilo kojega posla, makar i "petkom i svetkom", jer bi to moglo značiti da će ga sljedeći put zaboraviti.
"Kad nakon sedam sati kao tonac dođem kući i onda još odem na dežurstvo kao pomoćnik službe za spašavanje na neki velesajam, radni dan traje mi 14, 15 sati." A čak i sve to mu je jedva dovoljno. Jedino što je konstantno jest nesigurnost hoće li dobiti posao, kako zaraditi dovoljno novaca, neprestani stres i planiranje prepunog radnog dana. Ali s ovim poskupljenjima i s nadnicama kakve prima ne zna hoće li ikad izaći iz te situacije, piše Deutsche Welle.
Prema logici ekonomskih kretanja, ovakav bi se zabrinjavajući trend mogao prenijeti i u Hrvatsku. Premda je bilo zakonskih ograničenja za rad na dva posla, zbog pukog preživljavanja neki su već u njega uključeni. A uz ovakvu inflaciju, poskupljenja, slaba povećanja plaća te nedostatak sluha vladajućih i poslodavaca, moglo bi ga biti i više, ako se ne promijeni paradigma.
