Velikog prijateljstva s Menzelom, njegovim dubrovačkim danima, snimanju dokumentarca 'Moj Dubrovnik', gostovanju na Igrama i druženju na skalinama Talira prisjetio je ugledni turistički djelatnik Neven Jerković.
Osobno ste poznavali Jiří Menzela, bili ste dobri prijatelji. Kada ste se i kako upoznali?
Prijatelji smo bili punih 25 godina, a sve je započelo slučajnim susretom tijekom moga osmogodišnjeg boravka u Pragu. Devedesetih godina sam radio u Pragu i Bratislavi kao direktor putničke agencije Bemextours i direktor Predstavništva Hrvatske turističke zajednice za Češku i Slovačku. Jedan od važnijih mojih poslova u to vrijeme je bilo pratiti tamošnje medije i njihov utjecaj na stvaranje novih navika putovanja. Dotad ograničeni izbor turističkih putovanja, uglavnom prema zemljama istog zatvorenog političkog lagera, odjednom se proširio na cijeli svijet. Nakon desetljeća prinudne izolacije, Česi i Slovaci su „otkrili“ Španjolsku, Italiju, Grčku i druga atraktivna turistička odredišta i naravno okrenuli putovanja prema njima dotad nepoznatim zemljama.
Hrvatska je puno izgubila u tom novom preslagivanju, dodatno potencirano i surovom vojnom agresijom na nju. Logično, zemlja u ratu je bila zadnji izbor putovanja na godišnji odmor. Iako se je ratna zbilja sporo ali sigurno mijenjala, Hrvatska je i dalje zauzimala stalno mjesto u crnim kronikama. Sebi sam dao zadatak, a to mi je bio i posao u Turističkoj zajednici, da prebacimo težište interesa medija iz „crnih“ u „žute“ kronike. Na posao sam svaki dan putovao praškim metroom i pozorno pratio što Česi čitaju, jer oni nemaju naviku besciljnog trošenja vremena, nego svaki slobodan minut koriste da nešto u metrou pročitaju. I tako, negdje sredinom ožujka 1994. primijetim ujutro da većina putnika u metrou čita u najpopularnijem njihovom tabloidu rezultate ankete među njihovim "celebrityjima" gdje su dotad proveli svoj najljepši godišnji odmor. Naravno, uglavnom su to bili Nica, Palma, Rodos, Venecija i njima slični, a jedan jedini je bez predomišljanja izabrao – Dubrovnik!
Sigurno je to bio Jiří Menzel...
Naravno! Kako je on bio jedan od najpoznatijih čeških medijskih autoriteta, većina putnika je komentirala baš njegov neočekivani izbor, jer je u kolektivnoj svijesti u to vrijeme Dubrovnik bio uništeni grad. Bez razmišljanja sam telefonom nazvao Menzela, dogovorio s njim sastanak na Staromestskim Namestima i pripremio njegovo putovanje u naš Grad. Naravno, iako sam mu (s figom u džepu) obećao da će to biti incognito, za njim sam poslao nekoliko najpoznatijih paparazza koji su njegov boravak u hotelu Komodor ovjekovječili kroz najpopularnije i najčitanije češke tabloide. Te Menzelove dubrovačke impresije su doslovno kao bomba odjeknule u Češkoj, što je bio prvi početak naše smišljene medijske kampanje prelaska vijesti iz Hrvatske iz crnih u žute kronike.
Te godine smo u Bemextoursu, hrvatskom specijaliziranom inozemnom touroperatoru, zahvaljujući novonastaloj situaciji, pokrenuli i prve charter letove iz Praga i Bratislave prema Čilipima. Ostat će trajno zabilježeno da je naš charter 27.svibnja 1994. prvi nakon Domovinskog rata doveo u dubrovačke hotele skupinu od 150 čeških turista iz Praga na još uvijek devastiranu dubrovačku zračnu luku. Otad je počelo naše iskreno prijateljstvo, od vremena kad se Menzel prema Dubrovniku u njegovim najtežim danima postavio doista hrabro i časno.
Na samom početku svog dokumentarca „Moj Dubrovnik", Menzel je istaknuo jednu zanimljivu rečenicu: „Kad sam prvi put čuo ime Dubrovnik, zamirisalo mi je na nonin medenjak“. Što je toliko volio u Dubrovniku?
Njega je posebno oduševio boravak 1982. kada je postavio Hamleta na Lovrjencu. Rekao je da je Shakespeare po svoj prilici za Lovrijenac baš i napisao Hamleta, zbog fascinantnog autentičnog ambijenta. Nonin medenjak ga je podsjetio na tadašnje ranojutarnje silaske nakon proba za predstavu s glumcima s Lovrjenca u Grad i prve tople kiflice iz jedne pekare usput.
Uz Dubrovnik, bio je Menzel vezan i za Župu dubrovačku. Dolazio je kod vas doma, ljetovao u Astarei. Župljani su ga iznimno poštovali. Možete li se prisjetiti tih njegovih župskih dana?
Sve je počelo nakon moga „obećanja“ da nitko neće znati da on ljetuje u Dubrovniku, a tamo su ga po mojim uputama već po dolasku čekali naš Joško Jupa Juvančić i Niko Pavlović, ravnatelj zagrebačkog kazališta Komedija. Tada je dogovorena produkcija frančezarije „Nemoćnik u pameti“, jer je Menzel inzistirao da glavna uloga bude višeslojna po mjeri njegovog najdražeg glumca Pera Kvrgića. Projekt se malo odužio zbog naše „Oluje“ sljedeće godine, da bi konačno bio realiziran 1999. i premijerno u produkciji Kazališta Komedija prikazan na Ljetnim Igrama.
I onda, kada sam bio izabran za predsjednika Uprave župskog hotelskog poduzeća Mlini d.d, pozvao sam cijelu ekipu da u ljeto 2000. dođe u hotel Astarea da bi u Mlinima i na Donjem Brgatu odigrali „Nemoćnika“. Jiří Menzel im je osobno nazočio, a posebno ga je oduševila atmosfera i ambijent predstave na Brgatu, koju je pamtio do konca života. Nakon toga je Menzel s obitelji još tri puta dolazio na odmor u Mline, družili smo se i kod mene doma na Trgovištu u Mlinima, u Cavtatu, Čilipima, Srebrenom, Gradu, Brgatu...
Bili ste kod njega doma na praškim Dejvicama. Kako ste ga doživjeli u njegovom gradu?
U Pragu je Jiri bio izuzetno cijenjen i moji izlasci s njim su bili posebno ugodni. Svugdje smo, od Praga do Českih Budejovica, Českog Krumlova ili Karlovih Vary, bili s velikom poštovanjem dočekivani. Jednako u jednostavnim „narodnim“ praškim pivnicama (hospodama) kao i u krugovima dobro stojećih poznanika, među kojima se posebno isticao njegov dugogodišnji prijatelj, karizmatični češki predsjednik Vaclav Havel i supruga mu Dagmar.
Naravno, i u njegovom matičnom Divadlu Vinohrady. Iz tih vremena, imao sam prigodu kod njega u stanu na Dejvicama vidjeti i u rukama držati originalnog Oscara, nekoliko kilograma teški metalni kipić, nagradu Američke filmske akademije za režiju filma „Strogo kontrolirani vlakovi“ iz 1966.godine. Inače, Oscara je, tipično za njega, čuvao na polici u WC-u, jer ga je jedino tu mogao neometano u nirvani promatrati i diviti mu se.
Premda je bio veliki umjetnik i oskarovac, svi koji su ga poznavali ističu njegovu jednostavnost. Toliko je bio blizak s glumcima kojima je rekao da ga zovu Jiří, a ne Menzel. U čemu je tajna takvog odnosa, s kim je posebno volio raditi?
Njegov omiljeni glumac je bio Pero Kvrgić i to je svugdje javno isticao. Ali ne samo s glumcima, sa svim sudionicima njegovih predstava je bio jednostavan, ali i bespogovorno discipliniran.
Čak ni Kvrgić nije bio pošteđen Menzelovih cjepidlačenja, sitnih detalja u kojima se osjećala ta „menzelovska“ genijalnost. Njegove probe nisu bile lagane, sudionicima su osiguravale sigurnost i slobodu, ali samo u zacrtanim granicama koje bi on diktirao.
Navodno je, bez obzira na strogo osiguranje, 2000. godine uspio dovesti i češkoga predsjednika Vaclava Havela na skaline u 'Talira' Frana Cetinića?
Kada smo zajednički temeljito dogovarali što činiti na promociji Hrvatske, jedna od ideja je bila dovesti predsjednika Havela na predstavu „Nemoćnika“ na Ljetne Igre. Nije ga trebalo puno nagovarati, bio je dovoljan samo prvi posjet predsjedničkoj rezidenciji u Hradčanima i popijene kavičke na njegovom balkonu. U ljeto 2000. Havel dolazi na dvotjedni odmor u Dubrovnik. Nakon zajednički odgledane predstave na Poljani Marina Držića, protokol nas je u povratku vodio prema Pločama gdje su čekala službena vozila da ga vrate u Uvalu Lapad gdje je odsjeo.
No, Havel je neočekivano, uz dogovor s Jiříjem, okrenuo lijevo i Stradunom pješice ravno – kod Frana u Talir. Tamo su snimljene i one slavne fotografije na kamenim skalinima, na kojima sjedi i Havel, na užas službujućih liječnika koji su to zabranjivali jer je njegova bolest već bila daleko uznapredovala. Menzel je dobro poznavao Frana, rado je navraćao u Talira, tamo bi se uvijek našlo njemu ugodno društvo.
Koliko dobro je govorio hrvatski, kako se nosio s dubrovačkim govorom?
Nije baš tečno govorio hrvatski, ali ga je dobro razumio. Tu smo bili jednaki jer sam i ja govorio i razumio češki jezik koliko Menzel hrvatski. Dubrovački govor nije ni pokušao razumjeti, jer kako je on radio predstave u više gradova bivše zajedničke države, svugdje se susretao s dijalektima toliko različitim da se nije puno ni trudio naučiti ih. Inače, pokraj Dubrovnika, posebno je volio makedonski Ohrid i rado uspoređivao ta njemu draga dva grada.
Pored „Nemoćnika u pameti“ 1999., početkom 1980-ih radio je „Hamleta“ koji je, kako vele svjedoci, imao čak i ponešto komičnoga. Menzel je očito u svemu što bi radio bio vrlo duhovit?
Hamleta je na Lovrjencu postavio 1982., nisam ga uspio pogledati jer su nažalost tada neracionalno bile odigrane samo dvije programom planirane predstave. I za odabranu publiku, kojoj ja nisam pripadao. Ali, svaka Menzelova predstava, pa tako vjerujem i Hamlet, nosi onaj njegov upečatljivi i nenametljivi humor, pa pretpostavljam da ni ovdje od svoga stila rada nije odustao.
Je li ostalo nešto Vašem prijatelju neostvareno u Dubrovniku?
Da, a to je 2000. godine, od nas dvojice inicirani i započeti ali i nikad dovršeni projekt koprodukcije češke i hrvatske televizije jedne vesele dramske serije od desetak epizoda o dogodovštinama čeških turista (i turistkinja) na našem Jadranu. Scenarij je počeo pisati najpoznatiji češki pisac mlade generacije Michal Viewegh, autor bestselera „Odgoj djevojaka u Češkoj“, koji je također u našem aranžmanu doputovao u Dubrovnik na predstavu „Nemoćnika“.
Češka je televizija prihvatila svoj trošak koprodukcije i još se samo čekao načelno već potvrđeni pristanak Hrvatske televizije. Snimanje se, uz sudjelovanje najpoznatijih glumaca iz obiju zemalja, trebalo najvećim dijelom odvijati na lokalitetima u Mlinima uz logističku podršku hotela Astarea. Nažalost, tad se u sve umiješala naša domaća politika, i po dobrom starom običaju sve upropastila. Nakon moje političke smjene s mjesta predsjednika Uprave, kod mojih nasljednika više nije bilo interesa za ovaj projekt i sve je u konačnici nažalost palo u vodu. Menzel to nikada nije zaboravio. Uskoro ga je odbacio i Dubrovnik, ne ponudivši mu više išta ovdje raditi, čak je u njemu bio i fizički napadnut, pa je nepovratno otišao iz Grada s malim osjećajem gorčine. Koliko znam, bio je i ostao jedini oskarovac koji je postavio neku predstavu u Dubrovniku.
Kad ste se s njim zadnji put sreli?
- Nedavno, nažalost samo virtualno preko Wibera, jako je loše izgledao poslije moždanog udara. Zamolio je suprugu Olgu, našu Olinku, da me nazove kako bi se još jednom ugodno popričali. Unatoč teškoj bolesti, nije odolio u svome stilu prokomentirati svoje zdravstveno stanje, sa neskrivenom porukom da je njegovo ugodno putovanje ovim svijetom po svoj prilici završeno i da upravo ide kupiti kartu u jednom smjeru. Nažalost, opet je, po tko zna koji put, bio u pravu...
Dragi Jiří, neka ti je laka, nama obojici toliko draga, praška zemlja.