Poluotok Klek, Lopata, Turski rep, Ponta, Opuće – sve su to nazivi okršenog i kamenitog prostora u moru nedaleko od velebnog Pelješkog mosta.
Na “špicu” Kleka, oko kojega su se svojevremeno sporile Hrvatska i BiH, prema kojem puca pogled s Jadranske magistrale, ali i s mosta, živi samo osam stanovnika. Svi su prezimena Krmek, a administrativno pripadaju općini Neum.
Uglavnom su to stariji ljudi koji su premašili sedamdeset godina. Što je tim ljudima donio ili oduzeo Pelješki most i jesu li oni u Hrvatskoj ili u Hercegovini – vječno je pitanje, na koje su se trudili dati odgovore međunarodna zajednica, ali i Tuđman i Izetbegović te brojni hrvatski i bošnjački političari.
Za Krmeke nema nikakve dileme. Vrh Kleka, kao i čitav teritorij poluotoka, u Bosni je i Hercegovini, što opet nema nikakve veze s novoizgrađenim Pelješkim mostom, koji je udaljen samo stotinjak metara.
Poluotok Klek najduža je ulica u Hrvatskoj i BiH. Službeno se zove Jazine. Duga je više od pet kilometara i započinje s Magistrale na izlazu iz Neuma i završava pod Pelješkim mostom. Najduža je to ulica u BiH, a u Hrvatskoj je od nje duža samo ona braće Radića u Strizivojni. Ali nema tu zgrada, trgovina, kafića ili nogostupa. Ma ništa od suvremene civilizacije. Nije ni asfaltirana.
Makadam, teški makadam
Teški je to makadam, sve rupa na rupi u ljutom hercegovačkom kršu. Mediteranska vegetacija, grabovina, česmina, crnjika, žukva te pokoja oznaka “privatno vlasništvo” prate vas dok se probijate prema Opuću (što je narodski naziv za taj zaselak), gdje živi šačica ljudi prezimena Krmek. Nemaju ni pitke vode, struju su dobili poslije Domovinskog rata, i to slučajno, dok se obnavljalo u ratu porušeno Ravno. I sve to pod blještavilom Pelješkog mosta, koji krasi Neretvanski kanal.
– Eto šta ću vam reći. Kad su obnavljali Ravno, ostalo bilo ovih stupova od struje i donijeli neku trafostanicu pa nam je postavili. Iznenada prosvijetlilo. Da nisu tada, ne bi ni danas bilo struje, kao što nema ni vode – govori nam umirovljeni policajac Ivan Krmek, kojega smo zatekli u radovima na ribogojilištu.
Uzgaja on oboritu ribu, lubine i orade, mušule i ponešto kamenica, uglavnom za svoje potrebe.
– Ma neće Bosna kamenice pa ih se ne isplati ni uzgajati, a oko njih je previše posla. Otkako je Hrvatska ušla u EU, pa onda i u Schengen, treba velika papirologija za prijevoz ribe preko ovih granica, pa nam je onda jednostavnije prodavati u Bosni – kaže nam.
– Mi nikome ovdje nismo zanimljivi. Nijedna vlast se za nas nije previše brinula. Malo nas je, nismo brojni glasači pa da nam naprave put i dovedu vodu. Evo, vidjeli ste kada ste dolazili. Tek nam sada kopaju za vodu. Tko zna kad će je dovesti – govori nam Ivan, koji se prisjetio vremena kad je vrh Kleka bio glavno medijsko pitanje u BiH. Posebno je to bilo izraženo kad se počeo graditi Pelješki most.
– Meni most ne smeta. Neka se radi i gradi. I u Bosni, i u Srbiji, i u Hrvatskoj. Ima ljudi koji sve kritiziraju i sve im smeta, pa tako i Pelješki most – reći će.
Starosjedioci na Kleku točno znaju gdje je koja međa, kome koji rt i hrid pripadaju.
– Neka priča što god tko hoće, mi smo uvijek kontrolirali pola Malostonskog kanala, Mali i Veli Škoj i Pontu Kleka. Kontrolirali smo i dolazili do polovine ulaska u Neumski zaljev, točno na polovini crte između Ponte Kleka i rta Međed na hrvatskoj strani, tamo gdje počinje most – pokazuje nam Ivan.
Sve su krivi političari
– Političari, kad nemaju drugog posla, onda počinju izmišljati probleme. Kako će netko u Bosni znati gdje su granice, ima ljudi i u Neumu pa to ne znaju – rezolutan je Krmek.
Čitav poluotok Klek u privatnom je vlasništvu nekoliko obitelji – Krmek, Pavlović, Lovrić, Kristić, Bačić. Neki su, premda rijetki, počeli graditi i kuće. Nadaju se turizmu, ali bez vode i ceste to je samo san. Ništa od toga. Dolaze tek rijetki gosti, uglavnom višegodišnji prijatelji. A na vrhu Kleka bi se itekako moglo uživati u robinzonskom turizmu.
– Kasno je za vodu, ali što narod kaže, “nikad nije kasno” – govori nam Ivan.
Svi su Krmeci rođaci. Na Opuće su se doselili iz sela Drijena. Hercegovina je to, ali u školu su išli u Trnovicu, u Dubrovačkom primorju. Danas na Drijenu nitko ne živi, ali tamo imaju svoje baštine i ograde, netko uzgaja pčele.
U masliniku zatječemo Iliju Krmeka. Sa suprugom orezuje masline i pali korov. Divi se Ilija Pelješkom mostu. Kaže da mu je drago što je izgrađen, ali ima to i negativnih strana za Neum.
– Čujte, kažu da je preko mosta prešlo milijun auta. To je sve trebalo proći kroz Neum, pa nije nam baš svejedno – govori nam Ilija, koji se prisjetio da se na Klek iz Drijena zimi dogonila stoka pa bi tu zimovala. Tako su Krmeci dobivali svoje posjede koje drže i danas.
Ilija ima maslinik. Sadio je oblicu, koja jako dobro podnosi ovaj krš. Ima nešto i istarske bjelice. Samo je problem voda pa izbjegava talijanske sorte. Ipak, uspio je provesti navodnjavanje kap po kap. To je spasilo maslinik u sušnim mjesecima.
– E, da je vode. Bilo bi puno bolje. Ovako se snalazim s kišnicom – reći će. Prirodnim padom Ilija je sakupio 8000 litara kišnice u bačvama, koju je zatim razveo po masliniku.
Da se dignu stari Krmeci koji su palili klačinu i prodavali vapno te uzgajali stoku, ne bi mogli vjerovati da je na prostoru Kleka uzoran maslinik. Uređen ko pod konac, a samo kojih stotinjak metara dalje Pelješki most, koji je izmijenio vizuru Neretvanskog kanala i olakšao putovanje prema Dubrovniku, Pelješcu i Korčuli. Ljudi koji su svakodnevno oko njega primijetili su dosta promjena u podmorju, a jedna je i da se oko stopa mosta skuplja riba. Ima je koliko god hoćeš, kažu. Mirjana Rajič gotovo svaki dan lovi cipole. Zatekli smo je dok je ulazila u kaić i kretala prema pučini. Zadovoljna je ulovom.
– Jučer sam ulovila petnaest kila – otkriva nam.
Kad su došli Turci
– Nije nikakvo čudo što se riba skuplja ispod mosta. Tu ima planktona, a čim se skuplja plankton, dolazi mala plava riba, srdela, inćun, a za njom ide velika riba. Stupovi mosta prirodna su zaštita ribi koja se množi. Za ribolov ispod mosta nema nikakvih problema jer su otpadne vode riješene s obje strane. Ništa se ne ispušta u more, nego se filtrira – govori Ivan.
Kad su Turci dobili izlaz na more kod Neuma Požarevačkim mirom 1718. godine, zauzeli su i kompletan polutok Klek, koji se protegnuo u obliku repa pa mu otuda i naziv Turski rep. U novijoj povijesti, prema Sporazumu Tuđman – Izetbegović iz 1999. godine, dva škoja, Veliki i Mali škoj, te vrh Kleka pripadaju BiH. Međutim, taj sporazum nije ratificiran u Saboru pa je na neki način otvoreno pitanje razgraničenja na vrhu Kleka.
– Pričalo se da Hrvatskoj pripada 140 metara kamenjara na ponti Kleka, ali da je to zamijenjeno za dio teritorija kod Dvora na Uni. Je li – nije li, ja to ne znam. Tako mi je davno pričao jedan pravnik u općini Neum – prisjetio se Ivan.
– Kad BiH uđe u Europsku uniju, onda će i vršak Kleka postati dio Europe. A kada će to biti, tko zna. Eh… netko će i to dočekat – rekao nam je na odlasku.