Nitko ne želi sataru u ruku: uskoro više nećemo imati mesara, a dovoljan mamac nije ni plaća od 15.000 kuna. A još je gore ono što nas tek čeka...

Nema nam pomoći, nedostaje nam radne snage, na prste brojimo raspoložive kuhare i konobare, pomama je i za pekarima, a da vidite tek što je s mesarima.

Nema ih. Točka. Vape za njima mesnice, klaonice, hotelske kuće, šoping-centri, industrija. Nema ih ni za lijek, usprkos tome što za mesarima s diplomom vlada takva pomama da bi na tržištu rada našli posao u sekundi. Evo vam primjera, u Srednjoj školi "Braća Radić" u Kaštel Štafiliću, jedinoj koja od Zadra do Dubrovnika obučava učenike za zanimanje mesar, u ovom trenutku svih 24 polaznika od prvog do trećeg razreda imaju definirano radno mjesto. Da, da, i oni iz prve godine, piše Slobodna Dalmacija.

I prije nego što dobiju diplomu u ruke, oni već znaju gdje ih čeka sigurni posao. Poslodavci su ih 'rezervirali' tijekom prakse, ponudili im odmah plaću od startnih sedam tisuća kuna. Neki nam mesari vele kako im raste i do 15 tisuća. Ali ni to nije mamac, u općoj klimi u kojoj se zanatsko obrazovanje podcjenjuje, omalovažava, tržište rada po ovom zanimanju, ma ne samo našeg nego i onog u EU, postaje rupasto kao švicarski sir. Kako stvari stoje, ništa rupe napuniti neće. Za nekoliko godina, govore nam ljudi iz mesarske struke, zbog tako intenzivne nestašice kadra, na pultu, na panju, neće imati tko odrezati komad mesa. Situacija ne da nije loša, ona je na izdisaju.

- Je li možete vjerovati da u Vrgorcu koji ima razvijenu mesnu industriju nema srednjoškolske edukacije za zanimanje mesar. Ugasila se. Time naša škola u Kaštel Štafiliću, koja na godinu nudi osam do maksimalno deset mjesta za mesare postaje jedina na području Dalmacije. Djeci je to zanimanje neatraktivno, bez obzira na to što sa završetkom postaju svoji ljudi. Svi koji su nam sada u školi su poslovno rezervirani, a na svakodnevnoj bazi imamo upite s brojnih strana za makar jednim slobodnim mladim mesarom. Naš je odgovor uvijek isti, nema. Doslovce nemamo niti jednog slobodnog. Tolika je potražnja da bi ih trebalo klonirati. Da ih na godinu imamo 25 do 30 u razredu, do jedan bi odmah dobio ponudu za sigurno radno mjesto – kaže nam Marija Kezele, ravnateljica škole.

Nerealna očekivanja

Da vam pojasnimo, nije mesar samo onaj koga vodite na pultu. Mesar je čovjek koji pokriva lanac, od primitka stoke u klaonici, do izlaska mesa na 'panj'. Zato je potražnja tako velika. Svaki trgovački centar koji drži do sebe u svom sastavu ima i mesnicu, a u njoj bi po nekom pravilu trebalo raditi nekoliko ljudi ove struke. I kako taj broj nadopuniti? Nikako drugačije nego djelatnicima koji su u jednom trenutku svoga života odradili prekvalifikaciju za deficitarno zanimanje. Nećemo laskati, na takav potez ih je navela mahom životna neprilika, a dočekalo radno mjesto za koje mnogi nisu stekli pravo stručno iskustvo. Jer ništa ne može zamijeniti školsko dugotrajno obrazovanje, sve one etape koje su nužne za stjecanje temeljitog znanja.

- Ponekad se ljudi trebaju zapitati što stoji iza tečajeva, brzinski stečenih prekvalifikacija kakve se nude na sve strane. Budimo realni, danas je na tržištu puno ustanova koje nude takva laka obrazovanja za novce. Tu ima jako puno prostora o kojem bi se moglo pričati. Što se nas tiče, puno poslujemo s velikim firmama koje nam u slučaju potrebe šalju ljude na edukaciju za odrasle. Školu nam mahom upisuju djeca koja imaju već određena iskustva s ovim zanimanjem, što znaju što ih očekuje. Vrlo rijetko su polaznici oni sa strane, koji su tu došli zato da bi kroz prvi izbor postali mesari - veli ravnateljica Kezele.

Svjedoci smo globalnog razmišljanja kako rad rukama ne valja, kako su to nečisti, niže rangirani poslovi. Ali realnost demantira, često su oni više plaćeni u usporedbi sa zanimanjima s fakultetskom diplomom. I više su traženi. Ravnateljica Kezele navodi i poražavajuću istinu, poneki ljudi tek u zrelim godinama počnu razmišljati o svojim interesima, suoče se s pravim pitanjem što bi mogli raditi u životu. Događa se to u trenutku dugotrajne nezaposlenosti, gubitka posla, iscrpljenja svih drugih mogućnosti...

- Veliku ulogu bi tu trebali odigrati roditelji koji bi morali na vrijeme popričati s djecom o budućnosti, ne stavljati pred njih nerealna očekivanja. Trebamo biti svjesni da nam dolazi vrijeme manjka hrane. To su područja u koju bi djecu trebalo usmjeriti – pametno veli ravnateljica Kezele.

Poznatog splitskog kuharskog chefa Duju Pisca smo stoput spominjali, no ne možemo opet ne ponoviti kako je on tijekom srednjoškolskog kuharskog obrazovanja paralelno svaki dan svojevoljno dolazio u kaštelansku mesnicu Škokić. I putem učio mesarski zanat direktno u tvornici. Zahvaljujući tome danas mu nitko ne može poturiti, kako se u narodu kaže, m..a za bubrige. On o mesu znade isti onoliko koliko i najbolje educirani mesar. Pa će vam chef Pisac reći i ovo, mesnica u kojoj ne možete na pultu dobiti kilo teleće jetrice i pola kine latežine vrlo vjerojatno asortiman kupuje na veleprodaji. No što je s mesarima?

Biftek za juhu?!

- Manjak je kuhara i konobara, ali mesara još i više, i tu radnu snagu ne možeš tražiti u Indiji, Nepalu, na Filipinima, u Bangladešu jer imaju drugačiji pristup obradi mesa. Mesari iz BiH neće dolaziti kod nas kao gastarbajteri, jer im je plaća doma ravna onoj koju bismo im ovdje ponudili. U mesare gradska dica ne žele ići, upisuju se mahom oni sa sela, dio njih to i završi eto samo tako da nešto završi. I onda imamo kaos, rupe se popunjavaju nekvalificiranim radnicima koji su prije toga kopali u građevini, bili zidari, pituri, monteri. I ostali su bez posla, malo zavrtili prekvalifikaciju i došli na pult. Pa kad mušterija pita šta imaju za gulaš, oni blese. Pa ti biftek daju za juvu. Pusto njih od neznanja nad mesom radi masakr, jer ne znaju drugačije – kaže Duje Pisac.

I to nam objašnjava činjenicu, veli, da na pultovima brojnih dućana imamo gomile zapakiranog mesa, stavljenog u plitice, vakumiranog, spremnog za brzu pripremu. Bit će ga i više, kaže chef Pisac, jer je radne snage koja bi meso obrađivala sve manje. S njim se apsolutno slaže i splitski mesar Jurica Perajica koji u svojim mesnicama i pršutani zapošljava 25 ljudi. Situacija je takva, otvoreno nam priznaje, kako bi od mesarskog posla odmah odustao da mu u svemu tome nije uvezana obitelj.

- Nema vam više pravog mesara, eto ja sam ima sriće pa makar pet njih imam sa završenom mesarskom školom. Dođe u mesare i zidar i pitur, i monter, strojar, onaj iz prometne škole. I evo ga, preko noći postane mesar. To je naša realnost. Za nekoliko godina kupovat ćemo samo pakirano meso jer stariji mesari će bit u mirovini, a mlađih snaga nema. Ili ima na kapaljku. I znate zašto? Zato što si kao mesar uvik mokar, krvavih ruku, u šporkom, u grubom poslu. Pod udarima jeftine robe koja je došla pitaj Boga odakle. Mladi će ić di im je lakše. Sve je to danas prelivanje iz šupljeg u prazno. I zato za deset godina vidit ćeš šta ćeš imat od mesara. Ništa - pesimističan je i Perajica.

A još kada nam nestanu i kvalificirani pekari. Jer i to nam slijedi.