U strci posla u redakciji kulture, dok se savladavaju netom objavljeni ljetni kulturni programi, kao gromoglasna tišina redakcijom se pronijela vijest: umro nam je Dražen Duilo.
Aktualni novinar redakcije Kulture i Portala Slobodne Dalmacije, redakcijski doajen i legenda, reporter iz malih i velikih mjesta, koji je Dalmaciju "poznava ka škatulu duvana", pisac komentara i bilješki, urednik i redaktor, preminuo je u svom domu, jedne prevruće srpanjske noći.
U utorak se javio da je u solinskoj Gradini s arheolozima, s kojima se osjećao ugodno kao s novinarima, da ima zanimljivu priču i da pošaljemo fotoreportere, bila je to priča za dvije stranice. Jutros sam ga zvao da potvrdi da će tekst biti do nedjelje, ali Duilova priča o Gradini, s njegovim znanjem, okom za detalj i uhom za aorist, ostat će nažalost nenapisana.
Dražen Duilo rođen je u ožujku 1959., odrastao je u Siveriću i Svetom Kaju, kao radničko dijete, uz školu, knjige i filmove, koje je gledao u domovima kulture.
Uvijek je nalazio lijepe riječi za društveni sistem koji je omogućavao i radničkoj djeci da se u Zagrebu na studiju filozofije i komparativne književnosti upoznaju s najvišim dometima duha. Ozbiljan i temeljit kakav je bio, temeljito je iščitao kanonska književna i filozofska djela, počeo je pisati u Studentskom listu i na Omladinskom radiju.
S takvim referencama došao je u Slobodnu Dalmaciju, jer što je Sveti Marko kontra Svetog Kaja. U "Slobodnoj" je krenuo od Gradske, gdje se kod legendarnog, nedavno preminulog urednika Tončija Bonaćija afirmirao bilješkama, najčešće iz autobusa broj jedan.
Status meštra bilješki potvrdio je i u ovo digitalno doba objavljujući ih na portalu "Slobodne" i na Facebook stranici "Samo Split". Gotovo sa svake šetnje gradom vraćao se s pokojom bilješkom.
Pisac, vrtlar, muž i otac
Poslije se prebacio na praćenje političkih stranaka i druge teme. Prevrat u redakciji dočekao je na nepobjedničkoj strani pa je, nakon neugodnih turbulencija, završio kao redaktor. Potom je nekoliko godina vodio Dalmatinsku rubriku, a to je posao koji je najlakše usporediti s poslom brokera ili kontrolora leta.
Da Dražen može udarnički potegnuti, vidio sam prije dvije godine kada je, povodom 75. godišnjice "Slobodne", 75 dana objavljivao po nekoliko stranica biranih tekstova iz arhive. Sam je mjesecima, s legendarnim rokovnicma pod pazuhom, odlazio u Sveučilišnu knjižnicu i nalazio zanimljive tekstove, tek pred kraj je dobio pomoćnike.
Kao novinar volio je ići protiv struje i moćnika, bilo iz svijeta medijskih vlasnika, političkih ili arheoloških kvaziautoriteta. Lakše se prebacio na kompjutore i pametne telefone nego na nova "pravila" novinarstva.
Krasila ga je golema memorija, pamtio je činjenice, novinske tekstove, naslove i potpise pod sliku, filmove i knjige, rezultate utakmica, anegdote, rođendane i godišnjice braka kolega... Kao takav bio je hodajuća arhiva, čuvar redakcijske memorije.
Njegova fotografija čitateljima je možda manje poznata jer se odbijao slikati bez cigarete. Jedna od većih uvreda bila mu je da ga se pokuša odvratiti od cigareta ili da mu se kaže da je ovisan o njima. Tu je pogrešku napravio jedan kardiolog pa je odmah dobio poduku o tajnama i ljepotama uživanja duhanskoga dima.
Imao je u rukopisu jedan krležijanski roman koji lani komisija Ministarstva kulture nije poduprla. S dugom crnom bradom i kosom igrao je epizodnu ulogu u Papićevoj "Tajni Nikole Tesle", zatekao se i u krupnom kadru u vlaku.
Iako je zadnjih desetljeća živio u Splitu, smatrao se Solinjaninom. U Solinu je imao kuću i vrt, u kojem je znalački uzgajao voćke i povrće. Kad mu je jedan kapetan JNA s balvana priprijetio da pazi šta piše jer će ga naći u Splitu, Duilo mu je odgovorio: Nećete me naći, ja sam iz Solina.
Bio je i veliki navijač NK Solin, za koji je kao junior igrao. Cijenio je Baku Sliškovića i Roberta Prosinečkog, ne samo zbog tehnike, nego što su majstorski spajali nogomet i cigarete. Nije cijenio urednike koji nisu pušili.
Možda je u "Slobodnoj" bilo i boljih novinara, urednika i reportera od njega, ali kao kolegi čini mi se da nije bilo boljega oca i muža. Na posao bi došao zagrijan od odlaska na Pazar i Peškariju, kuhanja obroka sa žlicom za suprugu, kćer i sina.
Da je Duilo sada na ovome mjestu, kakvu bi on bilješku napisao! Ali takav je nažalost život, kada odu šampioni, uskaču rezerve iz drugog ešalona.
Adio, dragi, nezaboravni Dražene.