Institut za virologiju u Wuhanu zauzima kritično mjesto u priči o pandemiji Covida-19. Vodeći centar za istraživanje koronavirusa, bio je to prvi objekt koji je izolirao novi soj i sekvencirao njegov genom. Jedan od njegovih laboratorija, pod vodstvom virologinje Shi Zhengli, usredotočuje se na koronaviruse koji žive u šišmišima, a proveo je godine sekvencirajući virusne genome, izolirajući žive viruse i – kroz genetsko miješanje i uparivanje – pokušavajući razumjeti kako bi mogli evoluirati i steći sposobnost zaraziti ljude. Tijekom proteklih 18 godina njezin je tim prikupio više od 20.000 uzoraka iz kolonija šišmiša diljem Kine, donosi Slobodna Dalmacija.
Shiin rad, koji joj je donio nadimak Žena šišmiš, bio je u središtu kontroverzi. Neki su sugerirali da bi njezini uzorci letećih sisavaca mogli biti izvor virusa SARS-CoV-2. Tvrdilo se da je virus mogao stići do Wuhana tako što je zarazio jednog od članova njezinog tima tijekom terenskog rada prikupljajući uzorke od šišmiša. Ili, neki nagađaju, živi virusi koje je njezin tim uzgajao u laboratoriju, uključujući - što je bilo još više zabrinjavajuće - one koje su stvorili genetskim postupkom, mogli bi biti izvor pandemije.
Sve su oči bile uprte u WHO, vodeću međunarodnu agenciju za javno zdravstvo, da ispita podrijetlo covida-19. Misija tima bila je ispitati kada i gdje je počela epidemija i kako je novi virus prešao na ljude. U izvješću, koje je objavljeno prošlog ožujka, zaključeno je da je “krajnje malo vjerojatno” da je Covid-19 mogao biti uzrokovan nesrećom u laboratoriju. Situacija koju je tim rangirao kao najvjerojatniju je da je skočio sa šišmiša na ljude preko neke posredničke životinje. Njihovi rezultati, potkrijepljeni istraživanjem objavljenim u recenziranim časopisima i tekućim studijama, sugeriraju da je pandemija vjerojatno započela na veleprodajnoj tržnici morskih plodova Huanan u središnjem Wuhanu, gdje su se prodavali živi sisavci i na kojoj se pojavila većina ranih slučajeva Covida-19.
Ne slažu se svi, ali većina virologa i stručnjaka za zarazne bolesti, posebno onih koji rade izravno na pitanju podrijetla, naginju toj teoriji, izuzimajući pojavu novih dokaza koji ih uvjeravaju u suprotno, piše Technlogy Review.
Prijenos virusa sa životinja na ljude "je kako je započela gotovo svaka veća epidemija u prošlim desetljećima", kaže Shiina dugogodišnja suradnica Linfa Wang, stručnjak za nove zarazne bolesti na Medicinskom fakultetu Duke–National University of Singapur i članica tima WHO-a koji je 2003. istraživao podrijetlo SARS-a, smrtonosne zarazne bolesti uzrokovane koronavirusom danas poznatom kao SARS-CoV-1. Od te je bolesti oboljelo 8000 ljudi diljem svijeta i umrlo gotovo 800 između 2002. i 2004. "To je uobičajen i dobro dokumentiran put", kaže on.
No godinu dana nakon posjeta WHO-a Wuhanu, istražitelji bolesti tek trebaju pronaći 'odgovornu' životinju ili druge neosporne dokaze prirodnog podrijetla. Kritičari također dovode u pitanje zaključak agencijskog tima dijelom zbog toga što jedan od njezinih članova, Peter Daszak, ekolog bolesti i predsjednik EcoHealth Alliancea, neprofitne organizacije sa sjedištem u New Yorku koja radi sa znanstvenicima diljem svijeta na proučavanju virusa u divljim životinjama, koji je istaknuti zagovornik teorije prirodnog podrijetla, ima potencijalni sukob interesa. Nagađanja o mogućnosti nesreće u laboratoriju su porasla. Sumnje raspiruju zabrinutost zbog postupaka biološke sigurnosti u laboratoriju u Wuhanu, političke napetosti između Kine i SAD-a i opći osjećaj da se kineskoj vladi ne može vjerovati.
Znanstvenici poput Davida Relmana, stručnjaka za mikrobiologiju i biosigurnost na Sveučilištu Stanford, užasnuti su jer je teorija o curenju iz laboratorija odbačena. Pomogao je organizirati skupinu od 18 znanstvenika da potpišu pismo objavljeno u Scienceu prošlog svibnja u kojem se poziva na daljnju istragu moguće nesreće. (Najmanje dvojica uključenih kasnije su se pokušala distancirati od pisma nakon što su vidjeli kako je korišteno za promicanje teorije curenja iz laboratorija.) Ubrzo nakon toga, predsjednik Joe Biden uputio je zahtjev američkoj obavještajnoj zajednici da pojača svoju istragu o podrijetlu pandemije. Izvješće s kojeg je skinuta tajnost objavljeno u listopadu pokazuje da nije došlo do čvrstog zaključka.
Izoliranje živih koronavirusa iz uzoraka šišmiša je poznato kao nezgodno – uglavnom zato što samo mali dio uzoraka sadrži čak i dašak virusa. Proces uzgoja virusa uključuje nuđenje stanica koje mogu zaraziti. Nekoliko laboratorija diljem svijeta pokušalo je dobiti korona viruse živih šišmiša i nije uspjelo. Laboratorij u Wuhanu bio je jedini koji je to uspio do siječnja 2021., a osoba zaslužna za to je bio Yang Xinglou, viši znanstveni znanstvenik u Shiinom timu. Ovdje je 5. siječnja 2020. Yang ujedno prvi uspješno izolirao SARS-CoV-2 iz uzorka pacijenta – prvi izolat novog koronavirusa.
Yang je radio na institutu s patogenima u šišmišima i glodavcima od 2008. godine, razvijajući i usavršavajući tehnike hvatanja virusa. Bilo je mnogo neuspjeha na tom putu, ali 2012. je pogodio jackpot: uzorak koji je njegov tim dohvatio iz špilje šišmiša u blizini Kunminga uspješno je zarazio vrstu stanica bubrega majmuna pod nazivom Vero E6, koja ima visoku razinu ACE2 na svojoj površini . Kada bi im živi virus bio na raspolaganju, znanstvenici su mogli izravno testirati predstavlja li potencijalnu prijetnju.
Bio je to veliki napredak: po prvi put istraživači su uspjeli dokazati da koronavirusi šišmiša u petrijevoj zdjelici također mogu zaraziti stanice drugih vrsta, uključujući svinje i ljude, vežući se na njihove ACE2 receptore. Virus je bio 95 posto identičan SARS-CoV-1. Tim ga je nazvao WIV1 kako bi ukazao na to da je izoliran na Institutu za virusologiju u Wuhanu. Njihova studija, objavljena u časopisu Nature 2013. godine, pružila je snažne dokaze da SARS-CoV-1 potječe od šišmiša.
U svim svojim godinama rada, Yang je uspio izolirati samo tri koronavirusa šišmiša - svi su oni bliski srodnici SARS-CoV-1. Nedavno je tim uspio sintetizirati tri koronavirusa šišmiša iz njihovih genomskih sekvenci. Svih šestero su bliski rođaci SARS-CoV-1. Nitko od njih, rekli su virolozi, nije mogao biti izvor SARS-CoV-2; jednostavno su previše različiti. Međutim, u uzorku šišmiša bio je još jedan virus koji je puno bliži SARS-CoV-2, i to 96 posto identičan. Ima svoju zanimljivu priču o podrijetlu, a u nekim dijelovima znanstvene zajednice i šire, postao je glavni osumnjičenik u potrazi za podrijetlom pandemije. Zove se RaTG13.
Krajem travnja 2012. iz napuštenog rudnika bakra u blizini grada Tongguana u okrugu Mojiang, regiji u jugozapadnoj kineskoj pokrajini Yunnan, pojavila se čudna bolest. Šest radnika koji su čistili guano od šišmiša u rudniku razboljelo se od simptoma sličnih upali pluća - kašalj, glavobolja, groznica i bolni udovi - i primljeni su u bolnicu u Kunmingu, glavnom gradu provincije. Jedan je umro za 12 dana, a dvoje su se oporavili za mjesec dana, nakon čega je uslijedila još jedna smrt 12. lipnja.
Tjedan dana kasnije, vodeći respiratorni kliničar u zemlji, Zhong Nanshan, pridružio se kliničkoj konzultaciji na daljinu s kolegama u bolnici u Kunmingu kako bi odredio kako liječiti preostala dva pacijenta Mojianga. Zhong, bivši direktor Guangzhou instituta za respiratorne bolesti, odigrao je ključnu ulogu u borbi protiv SARS-a. Napomenuo je da su laboratorijski testovi rudara i CT snimci nevjerojatno slični onima pacijenata sa SARS-om, koji nisu viđeni od 2004. Kliničari u Kunmingu, rekao mi je, sumnjaju da je gljivica uzrokovala njihovu bolest, jer se takve infekcije događaju se u Yunnanu s vremena na vrijeme, ali Zhong je mislio da bi mogao biti uključen virus. Zamolio je Shijev tim da testira uzorke pacijenata na virusne infekcije, ali nisu mogli pronaći nikakve dokaze zaraze koronavirusom ili drugim poznatim virusima.
Godine 2020., s pandemijom koja je bjesnila, neki znanstvenici - uključujući Stanfordovog Relmana - pitali su se je li Shi pogriješila. Možda je, kažu, za to kriv koronavirus sličan SARS-u. Možda je čak postojala veza između bolesti koja je zahvatila rudare Mojianga i Covida-19.
Ta je sumnja pojačana u svibnju 2020., kada je anonimni tviteraš iskopao doktorsku tezu Huanga Canpinga iz 2016. s kineskog interneta. Huang je bio učenik Georgea Gaoa, glavnog ravnatelja Kineskog centra za kontrolu i prevenciju bolesti u Pekingu, a njegova teza citira Institut za virologiju u Wuhanu i tvrdi da četiri rudara Mojianga imaju antitijela protiv SARS-CoV-1. Znanstvenici poput Monali Rahalkara, mikrobnog ekologa na istraživačkom institutu MACS Agharkar u Puneu, Indiji, i snažnog zagovornika teorije curenja iz laboratorija, rekli su da to sugerira da su rudari zaraženi koronavirusom sličnim SARS-u. Društvene mreže i tisak vrvili su sumnjom da je Shi pokušala sakriti tu činjenicu.
Znanstvenici koji su izravno uključeni u rad poriču tu spekulaciju. Shi je rekla da njezin tim nije pronašao takva antitijela, iako je rekla da su neki rani testovi dali lažno pozitivne rezultate koji su ispravljeni kada su oni u potpunosti potvrđeni. MIT Technology Review nije uspio locirati Huanga, ali Gao je rekao da njegov laboratorij nikada nije analizirao status protutijela rudara, te da je Huangova izjava - vjerojatno temeljena na lažno pozitivnim rezultatima, o kojima je Shi raspravljao na internom sastanku 2012. - bila pogrešna. Nakon što je stigao Covid-19, Shiin tim vratio se do uzoraka iz Mojianga kako bi potražio tragove proteina SARS-CoV-2 - i nije ih pronašao.
"Mnogi patogeni mogu uzrokovati simptome slične upalu pluća, SARS-u i Covidu-19", rekao je Zhong. Neki lokalni kliničari, dodaje, još uvijek sumnjaju da je gljivica ta koja je razboljela rudare. "To ostaje misterij do danas.”
Nije neobično da respiratorne bolesti imaju nepoznat uzrok, ali iako Shi nije mogla shvatiti što je razboljelo rudare Mojianga, instinkt joj je govorio da bi se moglo dogoditi nešto zanimljivo. "Koji su virusi vrebali u špilji?" sjeća se da se čudila. Između 2012. i 2015. njezin je tim odradio desetak putovanja do rudnika, oko 1600 kilometara od Wuhana, i prikupio 1322 uzorka šišmiša.
Tražili su RdRp gen specifičan za koronavirus, a kada su ga pronašli, dodatno su istraživali. Na kraju se pokazalo da uzorci šišmiša sadrže gotovo 300 koronavirusa. Devet je pripadalo istoj skupini virusa kao SARS-CoV-1 – poznati kao beta-koronavirusi – iako su im geni RdRp bili prilično različiti: bili su “daleki rođaci”, rekla je Shi.
Osam od devet je bilo usko povezano jedno s drugim, ali jedan - iz jednog uzorka fekalija s oznakom "4991" - imao je vrlo jasan genomski potpis. "Naš je posao bio tražiti viruse šišmiša koji bi potencijalno mogli uzrokovati epidemije nalik SARS-u, a činilo se da niti jedna od sekvenci Mojianga nije izravno relevantna za našu istragu", rekla je Shi. "Dakle, oni nisu bili u fokusu našeg istraživanja."
Međutim, 2018. godine 4991 je ponovno gurnut pod reflektor. Institut za virusologiju u Wuhanu kupio je novi stolni stroj za sekvenciranje, što je učinilo mnogo bržim i jeftinijim dobivanje kompletnog uvida u genomske tajne virusa, a 4991 je bio među prvim serijama uzoraka koji su sekvencionirani s novim uređajem. Analiza je potvrdila da je virus koji se nalazi u uzorku bio vrlo različit od SARS-CoV-1; 80 posto su identični jedan drugom u cijelom genomu. Stvarna namjera je bila pronaći nove viruse, ali nije ih bilo.
Zapravo, 4991 je bio toliko neupadljiv da je bio potrošan: u svojim pokušajima da sastave njegov genomski sastav, znanstvenici su potrošili sav uzorak. Do 2018. virus je postojao samo kao sekvenca u bazi podataka instituta Wuhan. U većini slučajeva to bi bio kraj priče: opskurni, nebitni virus bi izblijedio u zaboravu. Osim što nije.
Dana 30. prosina 2020., kliničari bolnice Wuhan Jinyintan, gradskog centra za zarazne bolesti, poslali su uzorke Institutu za virusologiju na hitnu analizu. Oni su bili od sedam pacijenata u teškom stanju koji su nedavno bili hospitalizirani zbog misteriozne upale pluća.
Sljedećeg dana, 31. prosinca, Općinska zdravstvena komisija Wuhana izdala je svoje prvo javno priopćenje o izbijanju, rekavši da istražuje uzrok 27 slučajeva upale pluća. Shiin laboratorij bio je među prvima koji su službeno istražili bolest, a student Si je bio dio tima koji je pokušavao utvrditi uzrok. Radeći danonoćno, članovi tima pronašli su RdRp gene za koronavirus u pet od sedam uzoraka pacijenata; njihov sljedeći korak bio je sekvenciranje virusnog genoma.
Sve oči bile su uprte u sekvencer koji je došao je do završne faze. Do 8:30 ujutro, genomski sastav se pojavio. Jedna sekvenca, sada poznata kao WIV04, bila je gotovo potpuna i visoke kvalitete: to je bio koronavirus.
Shi je unio sekvencu u institucionalne i međunarodne baze podataka da vidi je li nova. Najbliže podudaranje bio je slijed iz uzorka 4991, koji je tim uzeo iz Mojianga 2013. Virus, koji više nije nejasan ili irelevantan, sada je zaslužio službeno ime. Tim ga je nazvao RaTG13; Ra za vrstu šišmiša u kojoj je pronađen, Rhinolophus affinis; TG za Tongguan, grad u kojem je pronađen; i 13 za godinu otkrića. Bio je, kako su objavili u Nature mjesec dana kasnije, 96 posto identičan koronavirusu pronađenom kod novih pacijenata.
Činjenica da je RaTG13 toliko sličan SARS-CoV-2 izazvala je sumnju. Kritičari poput Aline Chan – molekularne biologinje specijalizirane za gensku terapiju na Broad Institute of MIT i Harvard University u Cambridgeu - pitaju se zašto Shiin rad objavljen u veljači 2020. ne spominje da RaTG13 dolazi iz rudnika Mojiang. Chan, koja se snažno oslanja na laboratorijsku teoriju curenja, pomogla je da se ona proširi nadaleko i naširoko, te je potpisala pismo Sciencea pozivajući na daljnje istraživanje te mogućnosti. Ona je za Viral, knjigu koju je napisala u koautorstvu s britanskim znanstvenim piscem Mattom Ridleyjem, rekla da je institut iz Wuhana bio "ekonomičan s istinom" u vezi s tim.
Shi je u studenom 2020. pokušala otkloniti ovu vrstu sumnje objavljivanjem dodatka s pojedinostima o njezinim studijama Mojiang u časopisu Nature u studenom 2020. kako bi pokazala da tim nije otkrio nikakve znakove infekcije koronavirusom u uzorcima rudara. Ali to nije pomoglo ugušiti nagađanja.
Opća sličnost između dva virusa, međutim, nije dokaz da je RaTG13 izvor covid-19, prema članku objavljenom u Cellu prošlog rujna, čiji su autori dvadesetak vodećih virologa i stručnjaka za zarazne bolesti. Dva virusa mogu biti povezana, ali sjede na različitim evolucijskim granama koje su se razišle prije pola stoljeća, kaže David Robertson, virolog sa Sveučilišta Glasgow. “RaTG13 se nije mogao prirodno pretvoriti u SARS-CoV-2”, kaže on. Nitko nije mogao upotrijebiti RaTG13 kao okosnicu za inženjering SARS-CoV-2, kao što su tvrdili neki zagovornici laboratorijske teorije curenja: dva su virusa različita u oko 1.100 nukleotida raširenih po cijelom njihovom genomu – jaz je prevelik za bilo koji realan napor. Izrada SARS-CoV-2 od RaTG13, kaže virologinja Angela Rasmussen sa Sveučilišta Saskatchewan u Kanadi, "bi zahtijevala podvig genetskog inženjeringa bez presedana".
U međuvremenu, dokazi za teoriju prirodnog podrijetla nastavljaju rasti. U prošloj godini nekoliko timova neovisnih o institutu Wuhan otkrilo je više od desetak bliskih rođaka SARS-CoV-2 u Kini, Japanu, Laosu, Tajlandu i Kambodži. U pretisku objavljenom u rujnu 2021., tim laoskih i francuskih znanstvenika izvijestio je o otkriću virusa u Laosu koji su, prema Robertsonu, imali zajedničkog pretka sa SARS-CoV-2 još prije desetak godina. Ova nova otkrića dokaz su da se SARS-CoV-2 najvjerojatnije razvio u divljini, kaže Robertson, koji nije bio uključen u studiju. "Približavamo se rodu SARS-CoV-2", kaže on.
Ali čak i ako nijedan od uzoraka koronavirusa šišmiša iz Shijevog tima nije kriv za pandemiju, oni nisu jedini virusi s kojima znanstvenici rade. Dio njihova istraživanja uključuje proučavanje načina rada dinamike virusa; a to je uključivalo genetsko miješanje i podudaranje različitih patogena kako bi se ispitala funkcija virusnih gena. Je li jedan od tih himernih virusa mogao biti izvor pandemije?
Kako je istraživačka zbirka sekvenci koronavirusa šišmiša rasla – osobito nakon 2012., kada su prvi put uspjeli uzgajati žive viruse – željeli su točno odrediti genetske sastojke koji omogućuju tim virusima da zaraze ljude, kako bi znanstvenici mogli razviti lijekove i cjepiva za borbu protiv njih.
Shi je posebno zanimalo je li šiljasti protein jedini čimbenik koji je utjecao na sposobnost koronavirusa da inficira stanice ili su drugi dijelovi genoma patogena također imali ulogu. Jedna od njezinih sekvenci koronavirusa šišmiša, SHC014, činila se idealnom za takvo istraživanje. Bio je 95 posto identičan SARS-CoV-1 u cijelom genomu, ali je njegov šiljak bio vrlo različit, a studije pseudovirusa pokazale su da nije u stanju olakšati ulazak u stanice nekoliko vrsta, uključujući ljude. Je li to značilo da ne može zaraziti ljude?
Znanstvenici nisu mogli izravno testirati ovo pitanje jer nisu uspjeli izolirati živi virus iz uzorka šišmiša. Ali dva genetska pristupa mogla bi pomoći u rasvjetljavanju. Jedan je bio sintetizirati virus iz njegove genomske sekvence; drugi je bio vidjeti može li SARS-CoV-1 i dalje uzrokovati bolest ako se njegov šiljak zamijeni onim od SHC014. Shi nije imala potrebne alate za obavljanje ove vrste genetskog rada, pa je u srpnju 2013. poslala e-mail Ralphu Baricu – vrhunskom stučnjaku u virusnoj genetici na Sveučilištu Sjeverne Karoline – o udruživanju snaga na tim linijama istrage.
Suradnja s Baricem nije bila bliska; nije bilo razmjene laboratorijskog osoblja, a Shiin glavni doprinos bio je osigurati genomski slijed SHC014, koji je u to vrijeme tek trebao biti objavljen. Nalazi, objavljeni u Nature Medicine 2015., bili su iznenađujući. Pokazalo se da su i sintetizirani SHC014 i himera SARS-CoV-1-SHC014 uspjeli zaraziti ljudske stanice i razboljeti miševe. Obje su bile manje smrtonosne od SARS-CoV-1, ali – što je zabrinjavajuće – postojeći lijekovi i cjepiva koja su djelovala protiv SARS-a nisu se mogla suprotstaviti njihovim učincima.
U međuvremenu, Shiin tim pokušavao je slično u njezinu vlastitom laboratoriju u projektu financiranom od strane američkog Nacionalnog instituta za zdravlje, a koji je imao za cilj ispitati genetske sastojke koji bi virusima šišmiša mogli omogućiti da uzrokuju bolesti nalik SARS-u kod ljudi. No, dok se Baric u časopisu Nature Medicine usredotočio na ljudski patogen SARS-CoV-1, Shi je koristila WIV1, prvi koronavirus šišmiša koji je tim izolirao. Njihov stvarni rizik za ljude bio je nepoznat. Do izbijanja pandemije, njezin je tim stvorio ukupno desetak himernih virusa zamjenjujući šiljak WIV1 s njegovim dvojnikom iz novo identificiranih sekvenci koronavirusa šišmiša, od kojih je samo šačica mogla zaraziti ljudske stanice u petrijevoj zdjelici.
Spremalo se još iznenađenja. U neobjavljenom eksperimentu, koji je kasnije objavio NIH kao odgovor na tužbu Zakona o slobodi informacija koju je pokrenuo The Intercept, istraživači su testirali sposobnost tri takve himere da zaraze miševe koji eksprimiraju ljudski ACE2. U usporedbi s njihovim roditeljskim sojem, WIV1, tri himerna virusa rasla su puno brže u plućima miša u ranoj fazi infekcije, ali je WIV1 sustigao do kraja eksperimenta.
Razlike su iznenadile Shi, ali ono što ju je najviše zbunilo bilo je to što je himera koja je uzrokovala najveći gubitak težine kod zaraženih miševa – pokazatelj njezine patogenosti – bila WIV1-SHC014, čiji je skok bio najsličniji onom kod SARS-CoV-1. Onaj čiji je šiljak bio najsličniji nije utjecao na težinu životinja.
Rezultati genetskih studija u laboratorijima Barica i Shi - oba surađuju s njujorškim EcoHealth Allianceom - pružili su uvjerljive dokaze da protein šiljaka nije jedini čimbenik u tome može li virus razboljeti životinju, kažu istraživači. “Ne možemo procijeniti potencijal pojave virusa koristeći samo testove pseudovirusa ili predviđanja temeljena na genomskim sekvencama i molekularnom modeliranju”, rekao mi je Shi.
Niti jedna od himera stvorenih u Shiinim laboratorijima nije bila usko povezana sa SARS-CoV-2, pa stoga nijedna nije mogla biti uzrok pandemije. No čini se da je tim stvorio barem jedan himerni virus, WIV1-SHC014, s funkcionalnim dobitkom – to jest, povećanom patogenošću – u odnosu na roditeljski soj, WIV. Kritičari poput Richarda Ebrighta, molekularnog biologa na Sveučilištu Rutgers, smatraju ovo vrstom istraživanja povećanja funkcije koja bi trebala biti podvrgnuta strogom regulatornom nadzoru. No Shi kaže da ni u jednoj od tih studija – uključujući njezinu suradnju s Baricom i EcoHealthom – timovi nisu namjeravali stvoriti opasnije viruse. U vrijeme predlaganja nije se očekivalo da će niti jedna od himera imati povećanu prenosivost ili patogenost kod sisavaca.
Virolozi poput Goldsteina sa Sveučilišta Utah tvrde da bi takve genetske studije mogle pomoći u zaštiti od budućih pandemija. U prošloj godini istraživački timovi, uključujući Baricev, pokazali su mogućnost razvoja takozvanih pan-koronavirusnih cjepiva koja bi mogla istovremeno blokirati skupinu koronavirusa—uključujući SARS-CoV-1, SARS-CoV-2, njihove rođake šišmiša koje je Shi otkrila, a potencijalno i drugi rođaci koji se tek trebaju identificirati. Prošlog rujna, NIH je najavio nagradu od 36,3 milijuna dolara za daljnji takav rad. Otkrivanje novih virusa u divljini i korištenje genetskih tehnika za ispitivanje njihove funkcije u laboratoriju, kažu istraživači, moglo bi ukazati na načine ublažavanja i liječenja budućih izbijanja bolesti sličnih SARS-u i Covidu-19.
Mnogi znanstvenici su zaprepašteni načinom na koji se Shi i Institut za virusologiju u Wuhanu često prikazuju u zapadnim medijima. Čak i oni koji nemaju veze sa Shi ili Wuhan institutom – kao što su Robertson sa Sveučilišta u Glasgowu i Rasmussen sa Sveučilišta u Saskatchewanu – nazivaju to šokantno pristranim i kažu da je dijelom vođen geopolitičkim motivima i duboko ukorijenjenim predrasudama.
Kineskim stručnjacima poput Joy Zhang, sociologinje sa Sveučilišta Kent u Canterburyju, koja je specijalizirana za upravljanje znanošću u Kini, teško je odvojiti specifične optužbe protiv Shi od općih sumnji prema Kini. "Ona je žrtva nepovjerenja Zapada prema Kini i kineskoj znanosti", kaže ona.
Takvo nepovjerenje prema kineskim znanstvenim praksama među nekima je očito. Filippa Lentzos, stručnjakinja za biosigurnost na King’s Collegeu u Londonu, rekla je u veljači prošle godine da je “jednostavno prekasno” da se sazna što se dogodilo jer bi “sve, na primjer, u zamrzivačima Instituta za virusologiju u Wuhanu bilo očišćeno. Zapisi podataka bi bili očišćeni ili očišćeni.” Kaže da je to još uvijek njezin pogled.
Shi smatra Lentzosine tvrdnje da bi njezin laboratorij uništio kritične zapise "neutemeljenim i užasavajućim". "Ako je to ono što oni misle, onda ne možemo ništa učiniti da ih uvjerimo u suprotno", rekla je. “Čak i da im damo sve zapise, i dalje bi rekli da smo nešto sakrili ili da smo uništili dokaze.”
Neki na Zapadu se slažu. "Prilično sam uznemirena zbog ljudi koji iznose ovu vrstu izuzetno ozbiljne optužbe", rekla je Nancy Connell, mikrobiologinja i članica Nacionalnog znanstvenog savjetodavnog odbora za biosigurnost NIH-a u veljači prošle godine, kada je bila u Centru Johns Hopkins za Zdravstvena sigurnost. “To je krajnje neodgovorno.”
Ali čak i ako je teorija curenja iz laboratorija djelomično potaknuta duboko ukorijenjenim nepovjerenjem prema Kini, upitna vjerodostojnost zemlje i slijed neobičnih pogrešnih koraka nisu pomogli.
Tijekom izbijanja SARS-a 2002.-'03., kineski su dužnosnici mjesecima umanjili njegovu razmjernost sve dok istaknuti vojni kirurg nije zazviždao. Na početku pandemije Covida-19, Kina je također prikrila informacije o ranim slučajevima i suzbila domaću raspravu. To se pogoršalo kada su u ožujku 2020. brojna kineska ministarstva presudila da znanstvenici moraju tražiti odobrenje za objavljivanje bilo kakvog rada povezanog s istraživanjem Covida-19.
U međuvremenu, nekoliko kineskih institucija, uključujući Institut za virusologiju Wuhan, naložilo je svojim znanstvenicima - uz rijetke iznimke - da ne razgovaraju s novinarima. Za neke je ovo bilo olakšanje. Obavljanje intervjua o politički osjetljivim temama na engleskom je zastrašujuće za mnoge govornike kineskog, jer se bilo kakve jezične pogreške, osobito u vezi s vremenima i pomoćnim glagolima, lako mogu pogrešno protumačiti - s teškim posljedicama. Istodobno, mnogi kineski znanstvenici nisu bili voljni razgovarati sa zapadnim novinarima iz jednostavnijih razloga: većina novinara koji su ih kontaktirali, kako su rekli, čini se da ne razumije zamršenost znanosti i imaju unaprijed stvorene ideje.
“Samo sam htjela spustiti glavu i koncentrirati se na svoj posao”, rekla je Shi. “Mislila sam da će oluja samo proći nakon nekog vremena.”
Neka ponašanja instituta u Wuhanu svakako su podignula prašinu. U veljači 2020., na primjer, svoje baze podataka o virusima isključio je i one su i dalje nedostupne strancima - što je neke navelo da sugeriraju da bi mogle sadržavati informacije ključne za podrijetlo Covida-19. Shi je rekla da je dio baza podataka koji je bio javno dostupan prije pandemije sadržavao samo objavljene informacije; institut Wuhan, kao i istraživačke organizacije u drugim dijelovima svijeta, imao je neobjavljene podatke koji su se na zahtjev mogli dijeliti putem portala za akademsku suradnju. Institut je, kaže, skinuo baze podataka iz sigurnosnih razloga; bilo je tisuće pokušaja hakiranja od početka pandemije. “IT menadžeri su bili stvarno zabrinuti da bi netko mogao sabotirati baze podataka ili implantirati virusne sekvence za zlonamjerne namjere”, rekla je.
Ipak, kaže Zhang sa Sveučilišta Kent, ponašanje Kine mora se razumjeti u širem političkom, medijskom i kulturnom kontekstu zemlje. Kina, sa svojom potpuno drugačijom medijskom tradicijom, “nema ni vokabular ni gramatiku zapadnog tiska da se nosi s krizom publiciteta”, rekla mi je. “Prvi instinkt kineskih dužnosnika uvijek je zatvaranje komunikacijskih kanala.” Njima se to, rekla je, često čini sigurnijim nego proaktivno rješavanje situacije. Nekoliko vrhunskih kineskih znanstvenika, koji su tražili da ih se ne imenuje zbog straha od političkih posljedica, rekli su da to također odražava nedostatak povjerenja među najvišim kineskim čelnicima. "Iako je željna da se potvrdi kao globalna sila, Kina je još uvijek užasno nesigurna", rekao je jedan od njih.
Umjesto da se izravno uhvati u koštac s krizom javnosti, Kina je pojačala nepovjerenje vodeći vlastite kampanje zamagljivanja i dezinformiranja. Njeno ministarstvo vanjskih poslova, na primjer, insinuiralo je da su biomedicinski laboratoriji u vojnoj bazi u Marylandu možda stvorili SARS-CoV-2 i to procurili u javnost. Kineski članovi misije WHO-a inzistirali su u svom izvješću da “nisu pronađeni provjereni izvještaji o prodavanju živih sisavaca na tržnici Huanan oko 2019. godine”. Međutim, u lipnju je članak objavljen u Scientific Reports pokazao da su mnogi prodavači ilegalno prodavali žive sisavce na nekoliko tržnica u Wuhanu, uključujući tržnicu Huanan, neposredno prije pandemije.
Mnogi znanstvenici na Zapadu su zaprepašteni takvim zamagljivanjem. Čak i oni koji teoriju curenja u laboratoriju smatraju malo vjerojatnom, uporni su da je takvo ponašanje neprihvatljivo. "Ako Kina laže o ovome, o čemu još laže?" kaže jedan virolog koji snažno podupire teoriju prirodnog podrijetla.
Wu Zhiqiang – virolog s Instituta za biologiju patogena sa sjedištem u Pekingu pri Kineskoj akademiji medicinskih znanosti i član misije WHO – poriče da je njegov tim lagao. Rekao mi je da je praćenje ilegalne trgovine divljim životinjama izvan dosega znanstvene misije. “Morali smo raditi s informacijama koje su nam pružila različita ministarstva i nismo mogli provjeriti prodaju živih sisavaca na tržnici Huanan”, kaže on. Studije o podrijetlu bolesti, dodaje, uvijek se temelje na nepotpunim podacima, ali kineski znanstvenici prate tragove kako bi ispitali tržišnu vezu: "Potrebno je vrijeme i strpljenje da se sazna znanstvena istina."
Ono što 'dolijeva ulje' na nepovjerenje, međutim, uloga je Daszaka iz EcoHealth Alliancea. Njegove bliske veze sa Shiinim laboratorijem i njegova uloga kao člana međunarodnog tima misije WHO-a potencijalno su u sukobu. Kritičari kažu da on može biti i manje nego predstojan. U veljači je, na primjer, nekoliko medija rekao da je impresioniran otvorenošću Kine - u vrijeme kada je tim bio pod ogromnim pritiskom da se prilagodi kineskom narativu. Odajući dojam da vrlo dobro zna što se događa na institutu u Wuhanu, Daszak i njegova organizacija također su dali netočne izjave o svojim istraživačkim aktivnostima.
Takvi incidenti, kažu kritičari, pokrenuli su pitanje je li Daszak imao nerazmjernu - ili čak zavaravajuću - ulogu u misiji WHO-a. Ali znanstvenici poput Goldsteina sa Sveučilišta Utah, koji ne surađuju s Daszakom, rekli su mi da nema dokaza da je Daszak "imao nerazmjeran utjecaj" u timu od 11 članova.
Daszak je poručio da su njegovi potencijalni sukobi interesa prijavljeni SZO-u prije nego što se pridružio timu misije. Kaže da se o njemu i njegovom radu mnogo krivo izvještava u medijima te da mu se često ne daje prilika da odgovori na optužbe. EcoHealth Alliance, dodaje, djelovala je “sa znanstvenim integritetom i poštenjem”.
“Prošlo je više od dvije godine od prvih pokušaja da se namjerno politizira podrijetlo pandemije i potkopa znanost i posao koji znanstvenici obavljaju u često teškim okolnostima”, kaže Daszak. “Svi smo izgubili zbog ove politizacije. Kada pomiješate politiku sa znanošću, dobijete politiku.”