Regija je to unutar Azerbajdžana naseljena etničkim Armencima koja je još od početka 1990-tih žarište stalnih sukoba. Azerbajdžan je vojnim putem svako malo pokušava vratiti 'pod svoje', dok službena Armenija podržava težnju sunarodnjaka za autonomijom. Dakako, situaciju pozorno prate i velike sile, kako zbog geostrateških, tako i zbog energetskih interesa, s obzirom na je Nagorno Karabah na trasi velikog kaspijskog plinovoda.
Opća mobilizacija
Naira je na vijesti o tamošnjim puškaranjima i provokacijama odavno naviknula, no aktualni sukob gdje se poginuli broje u desecima, posebno je brine:
- Svi smo posljednjih mjeseci opterećeni pandemijom korone, ali mene stvarno čudi kako se jedan ovakav rat može događati u 21. stoljeću. Roditelji su bili s nama u Dubrovniku deset mjeseci, otišli su malo prije nego su se razbuktali sukobi. Oni su u armenskom glavnom gradu Erevanu, tamo je mirno, stalno smo u kontaktu. Čula sam se i s rođacima, kažu mi da je u Armeniji proglašena opća mobilizacija za muškarce od 18 do 60 godina, no ona zapravo nije ni potrebna, jer se Armenci javljaju dobrovoljno u vojsku, i to masovno. Pomalo me plaši ta euforija, ali je razumijem. Kod nas ovo stanje napetosti traje već 30 godina, zbog nestabilnosti nema investicija, ljudi se sve češće iseljavaju zbog krize. Mi Armenci nikog ne napadamo, niti želimo zveckati oružjem, samo želimo normalno živjeti, da se ovaj spor konačno riješi kompromisom, za zelenim stolom a ne na ratištu – govori nam Asatryan.
Otkriva kako današnji dramatični događaji na Južnom Kavkazu vuku korijene još od Staljinova doba:
- Nagorno Karabah je pokrajina koju otprije stotinjak godina naseljavaju etnički Armenci, no dolaskom komunizma i Staljina regija sa 150 tisuća stanovnika pripojena je Azerbejdžanu kao dio azerbajdžanske sovjetske republike. Padom komunizma, sve su pokrajine, pa tako i Karabah, tražile osamostaljenje, čemu se država Azerbajdžan usprotivila. U vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj i tamo se ratovalo, Armenija je pobijedila, ali je onda 1992. osnovana Minska grupa koja je s ciljem mirnog rješenja sukoba okupila Francusku, SAD i Rusiju. Otad do danas nisu se ni čestito sastali a kamoli što poduzeli, što se vidi i iz ovog sukoba – ističe naša sugovornica na temu stanja u Artcharu, kako Armenci još nazivaju Nagorno Karabah.
Dolaze i sirijski plaćenici
Bilo kako bilo, Naira i njezini zemljaci sa zebnjom osluškuju novosti s 250 kilometara duge granice između dviju sukobljenih strana. Od velikih sila zasad se javno odredila tek Turska, stara podupirateljica pretežito islamskog Azerbajdžana. Rusija koja s Armenijom ima potpisan vojni sporazum do daljnjeg zagovara prekid sukoba, kao i predsjedateljica Vijeća EU Njemačka dok se veliki susjed Iran nudi za posrednika. U međuvremenu se stranje na terenu komplicira, veli dubrovačka profesorica i akademska glazbenica.
- Azerbajdžan ima ogroman arsenal oružja i ljudstva. Cilj im je osvojiti prijestolnicu Karabaha, već su pokušali ali ne vjerujem da će im uspjeti. Kako god, doznaje se da je u rujnu više plaćenika iz Sirije prebačeno u Azerbajdžan kako bi se borili za Karabah. Ipak, uvjerena sam da nikome od velikih igrača ne odgovara da sadašnje stanje preraste u veliki rat. Najsretnija bih bila da Azerbajdžan odustane od napada, da se proglasi primirje i konačno počnu pregovori koji bi rezultirali za sve strane prihvatljivim rješenjem – zaključuje dubrovačka Armenka Naira Asatryan.